Foto: Dženat Dreković
Novinarstvo je najtransparentnija profesija suvremenog svijeta. Za razliku od ostalih društvenih djelatnosti, mediji, uključujući različite medijske platforme, od konvencionalnih, dobrih, starih novina do novih medija koji su izraz apsolutnog trijumfa telekinetičke i megavirtualne civilizacije, ne mogu sakriti svoje mane i prednosti. U idealnotipskom smislu, volim odgovorno i visokoprofesionalno novinarstvo, jer kao i demokratija, ono se ne stidi svojih mana i nema potrebe za isticanjem sopstvenih vrlina, kao što to moraju činiti binarne opozicije demokratije i novinarstva – totalitarizam i odnosi s javnošću.
Iskonsko novinarstvo uvijek je u potrazi za istinom, što uključuje i upotrebu nezgodnih riječi za nosioce javnih funkcija, koji su, podrazumijevajućim pravilima demokratske igre, pozvani na viši stepen trpljenja „udaraca“ koje im mogu zadati novinari u traganju za činjenicama. U filmu proslavljenog režisera Miloša Formana Narod protiv Larryja Flynta o beskrupuloznom izdavaču porno časopisa Hustler, nakon, po ko zna kojeg sudskog procesa pokrenutog protiv Larryja Flinta od strane američkih ćudorednih konzervativaca, ovaj „Hugh Hefner radničke klase“, sa presudom Vrhovnog suda SAD-a u njegovu korist (čuveni prvi amandman o slobodi govora i štampe) kazat će kako prljave riječi čuvaju američku demokraciju na najvišem nivou, aludirajući da je njegovo zavirivanje u tajni, skriveni život političara, način da se drže na uzdi, da ne otklizaju u zloupotrebu moći koju im je narod dao. Sjećam se kako je naš duhoviti i vehementni profesor, pokojni Zdravko Grebo, jednom prilikom sjajno poentirao taj odnos između novinarstva i javnih osoba, primjetivši da je super čitati Senada Avdića ali dok ne piše o tebi.
Duša moja draga
Prethodni uvidi naprosto nas vode ka tome da razumijevamo kako javne osobe, naročito izabrani i skriveni nosioci političke i ekonomske moći, moraju prihvatiti pravo novinara na elaboracije o njima samima a s kojima se nikako ne slažu. Važno je da u obavljanju svoga posla novinari ne napadaju čovjeka već njegovo ponašanje, sumnjive poslove, zloupotrebu moći… Nažalost, nije rijetkost, da se u nedostatku novinarskih vještina, neznanja, potrebe za brzinom objavljivanja teksta, podkapacitiranosti, lošeg karaktera, neprofesionalnih zahtjeva urednika ili vlasnika, objave prilozi protiv raznih gorostasa lopovluka, korupcije, nepotizma, kriminala i slično, u kojima ćorave koke traže zrno koje će na sudskom ročištu voditi presudama protiv novinara za nanesenu duševnu bol, krajnje suspektnu sudsku kvalifikaciju kojom se uglavnom materijalno (u parama) satisficira nematerijalna (duša moja draga) bol.
U prilog tužiteljima vrlo često ide i gotovo apriorno sudsko uvjerenje da je u tim novinarskim stvarima primarni grijeh na novinarima pa oni moraju dokazivati svoje javno saopćene sudove, činjenice i mišljenja, mada u razvijenim demokracijama teret dokazivanja svoje ispravnosti leži na tužiteljima. Ali trijada zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, u pravilu se okreće protiv četvrte vlasti, kako se u teoriji štampe, ne bez razloga, novinarstvo definira.
Nažalost, u nerazvijenim demokracijama kao što je BiH medijska kontrola vlasti suštinski izostaje a volja za moć nad medijima poprima karikaturalne obrise. Simbiotička klopka u kojoj žive političari, biznismeni i mediji proizvela je parazitsku strukturu u kojoj međusobno hranjenje proizvodi ovisnost jednih od drugih, ovisnost u kojoj caruje nepovjerenje, a kao rezultat nepovjerenja savezi se razgrću, stvaraju novi, obnavljaju stari, i tako ukrug. Mediji tako postaju dio „poslovnog dila“ a ne glas javnosti.
Nedostatak ključnih informacija
Svjedoci smo koliko je demokracija u BiH ugrožena. Izbori više ne predstavljaju ni na koji način obavezujuću činjenicu za političke stranke i njihove lidere i izabrane predstavnike. To je ultimativna negativna stvarnost za novinarstvo podignuto na najvišu razinu, jer tamo gdje je demokracija ugrožena i gdje su javni službenici gospodari naroda, a ne njegove sluge, uvjeti za pravo istraživačko novinarstvo su istovremeno i frustrirajući i blagodarni. Dobro novinarstvo nastaje u zonama zatvorenog društva. Naravno, mnogo je teže napraviti istraživačku priču u zemlji u kojoj ljudi čak i pod garancijom anonimnosti ne žele govoriti nego u zemljama zrele političke i javne kulture, no može se, nije da ne može. Ali, ne mogu loša politička situacija, anahrona politička elita i ucjenjivačke grupe biti pokriće za loše novinarstvo. Loša država ne priječi novinara da čita dobre knjige, otkriva skrivene zloupotrebe i radi na sebi tako što će „svaki dan u svakom pogledu sve više napredovati“.
No, mogu li u Bosni i Hercegovini novinari uopće biti četvrta, kontrolirajuća sila ako je novinarstvo, pod silnom presijom različitih nepismenih, polupismenih i pismenih nomenklatura, ostalo bez supstance? Koliko su različiti udari na novinare, od tihih prijetnji do fizičkih napada i ugrožavanja života ljudi koji pokušavaju da rade svoj posao, prepoznat kao jedan od najvažnijih za razvoj demokratskog društva, uticali da novinarstvo u BiH, u velikoj mjeri, postane dubinski ovisno od različitih pojasa moći, čime se ključna funkcija novinarstva – da bude glas javnosti, banalizira, degradira, diskreditira…?
Ako na pobrojane prijetnje dodamo i apsolutno nezavidan finansijski položaj većine medija, što smanjuje resurse za rad na istraživačkim pričama o kriminalu, korupciji i ratnim zločinima, temama koje su toliko zahtjevne za istraživanje da ultimativno traže ozbiljnu logističku podršku hrabrim i odgovornim novinarima istraživačima, primjetićemo da sva ta remetilačka ograničenja mogu tvoriti priče koje nisu dovoljno istražene i adekvatno potkrijepljene informacijama od različitih i konfrontirajućih izvora. To, potencijalno, vodi ka novinarstvu na prvu ruku, a to je toliko malo, jer javnost takvo „novinarstvo“ ima na facebooku, instagramu, twitteru i drugim socijalnim mrežama, što, sve zajedno, upućuje na nedostatak ključnih informacija. Ključne informacije može ponuditi samo odgovorno istraživačko novinarstvo a ne nikakve instant amaterske platforme tzv. građanskog, tačnije kvazigrađanskog novinarstva.
Zato je došlo vrijeme za ulaganje nove kreativne energije i ozbiljnih novčanih sredstava, neuvjetovanih podaničkim žurnalizmom, u najmanje dva smjera: novinarsko obrazovanje i finansijsko osnaživanje medija. Zašto?
Poštena interpretacija činjenica
Rat je doveo do strukturalnih poremećaja u prezentiranju medijskih sadržaja. S jedne strane, imali smo izuzetne profesionalce i profesionalke koji su ratnom novinarstvu dali autetičnu auru nepotkupljive prezentacije stvarnosti, ali su, s druge strane, završetak rata i radikalna devastacija svega, pa tako i novinarstva, postepeno praznili novinarski trg od velikog broja profesionalaca. Opći pad kriterija poslao je znanje i kompetenciju na dugogodišnji odmor i novinarstvom su se počeli baviti i ljudi bez ključnih pretpostavki za taj posao, vrlo često i elementarno nepismeni ljudi, podložni manipulacijama i izdaji profesije, jer naprosto nisu znali, nisu umjeli, nisu bili dovoljno obrazovani, nisu ulagali u sebe. Možemo izvesti mikrozaključak da što je novinarstvo u nekoj zemlji groznije, neprofesionalnije, nepismenije, to znači da je takva i društvena zajednica tog novinarstva.
Zato je od presudne važnosti obrazovanje za buduće novinare i urednike ali i za one koji su već duboko u profesiji, podići na najviši mogući spoznajni, tehnički i deontološki nivo jer će to implicirati bolje stanje u cijelom društvu kroz odgovorniji rad na tekstu, kroz jezik koji se postepeno transformira iz naručenog govora mržnje u odgovorno iskazivanje mišljenja i poštenu interpretaciju činjenica. Zvuči idealistički, ali „idealizam strogo promišljen vodi realnosti“. Za razumijevanje ovog zahtjeva kao društveno i profesionalno opravdanog, potrebni su nam odgovorni donositelji odluka svjesni da je ulaganje u ozbiljno, visokoprofesionalno novinarstvo, ulaganje u društvenu vrijednost visokog socijalnog intenziteta.
Zamislite samo da stvorimo najšire društvene uvjete za formalno i neformalno medijsko obrazovanje koje vodi ka profesiji potpuno oslobođenoj govora mržnje i zasnovanoj na govoru slobode. Da dobijemo novu generaciju urednika koji su panoramski obrazovani, deontološki uvjerljivi i koji olakšavaju posao novinarima suverenim kormilarenjem kroz teme koje se obrađuju. Ja sam duboko uvjeren da će se građani umoriti od trash novinarstva, ali i od uniformnosti u novinarstvu koje je danas često svedeno na potpuno iste izvještaje na svim medijskim platformama tako da smo često primorani da svi sve događaje vidimo isto i to onako kako to vidi neki npr. globalni korporacijski medij. Taj građanski umor od ničega, od ispraznog teksta i govora, od argumentacije ad hominem, od govora mržnje koji udarnički truje bosansko društvo, nada je za odgovorno novinarstvo.
Na primjeru govora mržnje pokazat ćemo koliko je važno za urednike i novinare, za reportere i producente da znaju šta je govor mržnje i koliko je važno educirati se u toj oblasti koja neće biti poražena bez zbiljskog razumijevanja tog retoričkog nasilja od strane svih relevantnih aktera u medijskoj industriji ali i drugim oblastima društva, prije svega obrazovanju i sudstvu.
Govor mržnje i sloboda govora
Može li se prepoznati govor mržnje ako se ne zna šta je govor mržnje? Vrlo često čujemo taj pojam ali pod sadržajem tog pojma različiti društveni akteri ne podrazumijevaju isto. Bilo bi od velike koristi da novinarski esnaf, bez obzira na ideološke preferencije, u svim zemljama ima konsenzus o tome šta je govor mržnje ali konsenzus izostaje iz više razloga, među kojima se vrlo važnim čini uredničko-novinarsko pristajanje uz „svoju zajednicu“ pa ako je akter govora mržnje iz te zajednice, naravno da njegovo javno mitraljiranje nije govor mržnje. Odgovorno novinarstvo time se ne može zadovoljiti već mora graditi uvjete za prepoznavanje govora mržnje bilo gdje. Upravo je takvo prepoznavanje ulog za budućnost novinarstva oslobođenog govora mržnje, generiranog iz najgorih strasti i predrasuda. Istovremeno, jasno prepoznavanje šta jeste a šta nije govor mržnje, u čemu je uloga urednika nezamjenjiva (otuda apriorni zahtjev za permanentno obrazovanje uredništava) oslobađa novinare autocenzure u procesu stvaranja istraživačkih priča, kako bi u punom kapacitetu mogli koristiti slobodu govora, znajući da je freedom of speech s onu stranu govora mržnje.
Očigledno je, da nam danas, kada je glupost postala razarujuće sredstvo moći, na različitim poljima treba novo prosvjetiteljstvo. Ušli smo u duboku eru društvene nepismenosti i odgovorno novinarstvo se nadaje kao izvrsna platforma za degradaciju ćirilica, bujica, antimigranata i svakog drugog ksenofobnog i rasističkog fekalizma.
Iz brevijara različitih definicija govora mržnje za ovaj tekst navest ću da „riječi ili simboli koji vrijeđaju jednu etničku, religioznu, nacionalnu ili rasnu grupu u cjelini ili koje vrijeđaju pojedince pravljenjem aluzije na njihovo stvarno ili pretpostavljeno pripadništvo jednoj etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj grupi“, predstavljaju govor mržnje koji može voditi i proizvodnji inferiornosti kod članova određene grupe, pa čak i do direktnog međuetničkog nasilja. To ne treba podcijeniti, te je regulacija ovog pitanja i u općoj društvenoj sferi i u pravu važna za ozdravljenje bolesnih društava kao što je nesumnjivo naše u kojemu mnoge manifestacije govora mržnje prolaze kao da ste rekli dobro jutro, šta ima, kako ide i slično.
Također, bolja regulacija ovog pitanja važna je kako bi se pravila suštinska razlika između nedozvoljenog govora mržnje i prava na slobodu izražavanja, što bi relaksiralo kako zahtjevnu novinarsku profesiju, tako i sudije, da ne bi presuđivale novinarima zbog teških metafora koje mogu biti užasavajuće neugodne, ali nisu podvedene pod govor mržnje.
U našem društvu nisu nepoznata nastojanja da se i medijski i politički i sudski poslenici educiraju u ovom polju ali baš ništa još nije dovoljno da se izgradi društvo u kojemu će sloboda govora biti dovoljna za javnu komunikaciju, bez posezanja za zlim govorom mržnje.
Naravno, ovo važno društveno pitanje puno je nagaznih mina u širokom rasponu od maksimalne regulacije do deregulacije, sa svim pozitivnim i negativnim implikacijama i jednog i drugog pristupa, ali ovdje navodimo govor mržnje kao jednu manifestaciju javnog govora koja u tehnosferi što je živimo može imati dramatične posljedice i koja je, sa stanovišta novinarstva ali i cjeline društvenih odnosa u postkonfliktnim zajednicama, upravo ono pitanje koje naglašava važnost obrazovanja za tako ogoljenu i nezaštićenu profesiju kao što je novinarstvo.
Humanističko obrazovanje i obrazovanje u i o infosferi ujedinjujuća su brana pred talasima govana kojima nas zapljuskuju razni portali, televizije i socijalne mreže, nedostojni da se zovu medijima.
