foto: Arhiva
Ovo su riječi iskusne socijalne radnice Mirsade Poturković koja radi u Centru za socijalni rad Novi Grad, u Sarajevu, jedne od najmnogoljudnijih općina u BiH. Upozorenja o normalizaciji nasilja u BiH dolaze već godinama od stručnih osoba koje ukazuju da su potrebne sistematske promjene, ali njihove riječi kao da niko ne čuje.
U društvu koje njeguje patrijarhalnu kulturu nasilja i kontrole žena i toksičnu muškost, koje obiluje političkim nasiljem, žene bivaju najčešće žrtve. I u tome, nažalost, BiH nije daleko od onog što se dešava u svijetu gdje je femicid u porastu. Obilježavanje Međunarodnog dana eliminacije nasilja nad ženama, 25. novembar, te deset dana aktivizma koji će uslijediti, još jedna su prilika da se podigne glas protiv femicida i traže promjene, ali i javno priča o nasilju.
Poražavajući je podatak istraživanja iz 2019. godine prema kojem se 74% ljudi u BiH slaže sa stavom da je “važno da muškarac pokaže svojoj partnerici ko je šef”, dok 72% vjeruje da je “nasilje u obitelji privatna stvar i da se s njim treba pozabaviti unutar obitelji”. U toj i takvoj realnosti u proteklih 10 godina ubijeno je najmanje 60 žena. Ubili su ih, često na vrlo brutalan način i najčešće u njihovim domovima, bivši ili trenutni partneri, od kojih su mnogi imali oružje, nerijetko zaostalo od rata. Posljednja žrtva čije ime znamo bila je Emira Maslan, koju je ubio njen bivši partner u Sarajevu.
Broj žrtava lako bi mogao biti mnogo veći, ali ga nije moguće utvrditi jer nijedna institucija u državi – koja ima tri nivoa vlasti, tri predsjednika, ko zna koliko ministara i 16 policijskih agencija te više policajaca nego je to EU prosjek (prema podacima Europske komisije EU prosjek jeste 333 policajca na 100.000 stanovnika, a BiH ima 438) – nema zaseban registar za ubistva koja imaju obilježja femicida, zločina iz mržnje počinjenog nad ženama.
Svaki od ovih slučajeva femicida počinjenog u BiH, a o kojem smo saznali iz medija, praćen je komentarima u kojima se nerijetko nalazi opravdanje za počinioce (“ljubavna priča”, “porodična tragedija”, “ratni veteran”…) i krive žrtve (“sama je to tražila”, “kako se oblači”, “što hoda sama?”, “i ona je bila problematična”…). S druge strane, i oni koji osuđuju nasilje nerijetko pozivaju na još nasilja i obračun s počiniocima (“treba ga ubiti”, “treba ga kastrirati”…). Još jedna karakteristika tog porasta i normalizacije nasilja kod nas jeste trend javnih ubistava, kakvo je javna egzekucija Nizame Hećimović ovog augusta u Gradačcu. Neformalna grupa žena u BiH koja je pokušala pobrojati i identifikovati žrtve femicida u proteklih deset godina uz pomoć medijskih natpisa, uvjerila se da ovo nije jedini slučaj javne egzekucije žena. Slučajevi femicida počinjeni su na ulicama, na radnim mjestima žena, na kućnom pragu u prisustvu svjedoka… Nerijetko se radi o naročito brutalnim ubistvima koja uključuju ubistvo sjekirom ili bombom. Prema ovom ad hoc registru najviše ubistava počinjeno je u Tuzlanskom kantonu.
Nasilje nad ženama, pa i femicid, generalno su u porastu u svijetu, dok svjedočimo normalizaciji nasilja i generalnoj militarizaciji društva. “Femicid je dosegnuo razmjere pandemije u svijetu u kojem države ne čine dovoljno da zaštite žene, uključujući i trans-žene,” upozorio je početkom oktobra UN specijalni izvjestitelj o izvansudskim, prijekim ili proizvoljnim smaknućima, Morris Tidball-Binz. Prema UN-ovim podacima iz 2022, na globalnom nivou svaki sat biva ubijeno više od pet žena, najčešće od njihovih partnera ili članova porodice. Samo u Italiji tokom ove godine ubijene su 102 žene. Prema nedavnim istraživanjima u Njemačkoj svaki je treći od 1000 anketiranih muškaraca izjavio da je povremeno nasilje nad ženama uredu, dok je 34% reklo da su ponekada napali žene “da bi im ulili poštovanje”. Statistike pokazuju da najviše slučajeva ubistava i nasilja nad ženama ima u Crnoj Gori, Litvaniji i Latviji, dok su BiH i Litvanija specifične po tome što je većina slučajeva femicida počinjena unutar obitelji. Neka od istraživanja pokazuju da je nagli porast nasilja i femicida zabilježen u doba pandemije kovida, što se povezuje s izolacijom i generalnom krizom u društvu.
U zemljama regije od 2018. godine vidljivi su napori nevladinog sektora u pronalsku rješenja i alarmiranju javnosti. Možda se najviše radi u Srbiji gdje feminističke organizacije vode niz aktivnosti, uključujući kampanje i javne tribine, insistirajući na zakonskim rješenjima ali i otvarajući prostor za javne diskusije o nasilju i femicidu. Od 2018. g. organizacije FemPlatz i Ženski istraživački centar za edukaciju i komunikaciju razvijaju metod za razumijevanje karakteristika, obrazaca i uzroka femicida u Srbiji. U okviru tog procesa analizirano je na desetine sudskih odluka koje se tiču nasilja nad ženama, fokusirajući se na profile počinilaca, informacije o žrtvama, sudske procedure, kvalifikacije zločina i druge apsekte. Isti model kasnije je prenesen u Albaniju i Crnu Goru i djelimično u BiH, a sve kako bi se omogućilo bolje razumijevanje zločina femicida. Konkretan je rezultat i razvoj sistema interaktivne mape za monitoring slučajeva femicida koji zajedno provode nevladine organizacije u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori, a odnedavno i Hrvatskoj. Feminističke organizacije u svijetu zalažu se za uspostavljanje ovakvog sistema nadzora kao minimalan prvi korak ka borbi protiv femicida. Usto, ovakav monitoring dodatni je pritisak na javnost i institucije, kao mehanizam kojim se podiže svijest o femicidu i nasilju nad ženama.
Drugi važan korak u borbi protiv nasilja i femicida jeste zakonska regulativa, odnosno definisanje femicida kao krivičnog djela. Pored uvođenja termina “femicide” u krivični zakon, ovo podrazumijeva i strožije kazne za ovaj zločin. Glasovi koji se zalažu za ovu zakonsku promjenu sve su glasniji i kod nas te je upotreba samog termina – također važan korak u podizanju svijesti – postala učestala u javnosti toliko da je nametnuta i rasprava unutar zakonodavnih institucija na tu temu.
Femicid, pokazuju postojeća istraživanja, nije incident nego posljedica dugotrajne izloženosti raznim oblicima nasilja. Jedina istinska promjena ona je koja će iz temelja promijeniti, prodrmati sistem, koji je i u našem slučaju postavljen tako da štiti moćnike, nasilnike i elite. Mediji, obrazovne institucije, nevladin sektor, aktivisti i svako od nas pojedinačno, moraju biti dio te promjene. Sve drugo vodi u prebrojavanje žrtava femicida i drugih oblika nasilja i nove traume koje će se nastaviti prenositi s generacije na generaciju.
Tekst prvobitno objavljen 21.11.2023. godine.
