Photo: Srecko Niketic/PIXSELL
Neke privatne udruge zvučnih, srceparajućih naziva – što čuvaju medijski razvikana mlađahna imena pokojnika koji su izgubili bitku s neizlječivom bolešću – godinama skupljaju respektabilne svote kešovine na redovnim „humanitarnim“ koncertima estradnih zabavnjaka, aukcijama svega i svačega (od vezica za tenisice „legendarnog“ košarkaša i znojnog dresa još „legendarnijeg“ domaćeg nogoloptača u inozemstvu do djela lokalnog mezimca neke od devet muza), „dobrotvornim“ priredbama, donatorskim večerama/balovima za „uglednike“ bogzna otkud punih džepova, javne i političke osobe, medijske utjecajnike, vjerske „pastire“… I, da ne bude zabune, država bez imalo grizodušja i socijalne empatije zato što drugi navodno odrađuju njezinu obavezu zdravstvene ili socijalne skrbi prva zavlači poreznu ruku u vreću s tzv. dobrovoljnim prilozima građana i inih te izvlači svojih 25 posto, a onda se naplaćuju (su)organizatori, plaćaju kojekakvi honorari i tehnički troškovi i potom se uglavnom/redovito (!?) gubi trag novcu
Marijan Vogrinec
U Bijednoj Našoj odavno već vrijedi nepisano pravilo: tko ima novca i ne preže od posjeta privatnom liječniku liječit će se, a tko nema i ovisan je o kvazizdravstvenoj larpurlartologiji sramotno nesposobnog ministra Vilija Beroša, može si komotno pretplatiti grobno mjesto. Ako već nije. Ljetna je glavna turistička sezona i ove godine, osim stvarnih požara, razbuktala i kroničan već problem nedostatka liječnika i inog zdravstvenog osoblja čak u najrazvikanijim odredištima na moru. Za sanirati posjekotinu na nozi, lijek za upalu uha ili povaditi iglice od morskog ježa na dječjem tabanu čeka se i pola dana, ako se – dočeka. Osoblje doma zdravlja, je li, ima svoje radno vrijeme, usput se mora na hitnu intervenciju, jer je domaćeg nonića kolpalo srce od vrućine… I tako to. Pa, događali se to na otoku i treba pacijenta smjesta prevesti u bolnicu na kopnu, gliser je obično u kvaru, a helikopterska zdravstvena služba još čeka da se Beroševi činovnici dogovore o tomu što i kako. I, dakako, tko će platiti. Ovogodišnje je turističko ljeto samo potvrdilo činjenicu da zdravstveni sustav gadno trokira i da – kada vam zatreba liječnička pomoć – ništa nije kako zdravstveni ministar Vili Beroš pred tv-okom tvrdi da jest.
Možda jest za njega, njegove prijatelje i HDZ-ove stranačke kolege/ice (među njima i ministra obrazovanja i znanosti Radovana Fuchsa, koji za bol u koljenu preko reda dolazi na pregled u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu), bližu i dalju rodbinu, itsl. veziste, ali ne i za tzv. obične/male ljude koji krvavo plaćaju zdravstvo: doprinosi iz bruto plaća i mirovina, dopunskim osiguranjem, participacijama za lijekove i bolničko liječenje… Doduše, Vili Beroš nije prvi ministar koji energično forsira privatni sektor, prije njega su to činili i HDZ/SDP-ovi dođoši iz Kanade i SAD-a, gdje se privatno zdravstvo ustobočilo iznad svake pomisli o solidarnosti, pa ljudi uzimaju hipoteke, prodaju tzv. obiteljsko zlato i srebro i plaćaju debela osiguranja ne bi li se mogli liječiti. Ustreba li. A ustreba, itekako, osobito pod starije dane. Tko nema u džepu, ni bog i svi anđeli mu ne da ne mogu već niti ne žele pomoći. Je li to rješenje za hrvatsko zdravstvo, koje je u doba tzv. socijalističkog mraka bilo besplatno svima, bilo je dovoljno liječnika, medicinskih sestara/tehničara i inog osoblja, a Hitna se pomoć nije sramotila propustima zbog kojih šefici sektora Maji Grba-Bujević ne pada na pamet podnijeti – neopozivu ostavku. Zapravo, zašto i bi kad joj stranački kolega u HDZ-u Beroš ne znâ što je ostavka?
Država na prosjačkom štapu
Ako je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena spala na tako niske grane, prosjačke, da nije kadra platiti liječenje teško oboljeloj djeci, kupiti hranu gladnima ili pomoći postradalim obiteljima, pa se pribjegava humanitarnim akcijama radi prikupljanja dobrovoljnih priloga građana – novca što ga je inače, je li, obavezna platiti država – onda bi se ovakva vlast bez ikakve dvojbe morala pokriti ušima po glavi. Ne izlaziti pred oči ljudima i ne palamuditi posredstvom režimskih medija kako „hrvatski građani žive bolje i sigurnije od mnogih u EU“. Sic transit. Živimo u raju, samo to ne znamo, sugerira premijer Andrej Plenković i bez imalo grizodušja lidera prosjačke zemlje pred bruxelleskim staklenjakom, koja „nema novca“ za pristojne plaće, mirovine, zdravlje, životni standard, etc. svojih građana, upisuje RH na summitu Vijeća Europe u Reykjaviku u tzv. registar na osnovi kojega će zemlje EU-a sufinancirati Ukrajini saniranje ratne štete. Koju – a već je navodno dosegnula cca 500 milijardâ eura – nisu počinili ni hrvatski vojnici niti porezni CRO obveznici, sic transit. Ako, je li, gazde kažu, CRO premijer Andrej Plenković će vezati konja gdje mu prstom pokažu ma što to koštalo tzv. obične/male mu sugrađane? Makar travu pasli!?
Važno je, ne prestaje premijer Plenković trubaduriti, da je „Hrvatska ušla istodobno u eurozonu i schengenski prostor“. Od čega sve siromašnijim građanima Bijedne Naše nisu puniji tanjuri, nisu veće plaće i mirovine, ne mogu se platiti režije, zdravlje nije dostupnije, školstvo kvalitetnije i ljudi nisu zadovoljniji životom u takvoj državi. Sic transit. Sve drugo – osim, je li, eurozone i Schengena – što grubo ruši životni standard, kontaminira svakodnevicu i metastatski deprimira nezadovoljne građane nije važno!? Ni skupa hrana i energenti. Ni vrlo loše stanje bankrotiranog zdravstva, čiji je dug zapasao cca dvije milijarde eura, od kojeg se duga trećina odnosi samo na veledrogerije i neplaćene medikamente. To, međutim, što država ne znâ upravljati zdravstvom – jednim od najvažnijih sustava budući da zemlja bez zdravih i radno sposobnih ljudi nema opstanka – najmanje znači da netko drugi (!?) ima obavezu vaditi vruće kestenje iz vatre eda bi se odradio vladin i posao resornog ministarstva.
„Ravnatelj sisačke bolnice je ostavkom na tu dužnost povukao moralni potez, nisam ga smijenio ni zahtijevao od njega ostavku“, pametovao je nedavno zdravstveni ministar Vili Beroš u povodu skandala s dvije starije pacijentice u istom krevetu na Hitnomu bolničkom prijemu. Navodno, je li, zbog gužve nije bilo drugog rješenja. Jedna je pacijentica u trenutku tajnog snimanja uistinu nedopustive situacije bila mrtva ili je umrla drugi dan (nije razjašnjeno), a ravnatelj je uvjeravao medije da su obje dobro i da su ležale u istom krevetu tek petnaestak minuta. Budući da ministar Beroš itekako dobro znâ da zdravstvo, za koje je godinama resorno odgovoran u Plenkovićevoj vladi, pati od kroničnog manjka bolničkih kreveta – među inim problemima što ih ne rješava – bi li mu srce bilo na mjestu i ne bi se nervozno otresao na svako neugodno medijsko pitanje da je sisački ravnatelj na brzaka odvezao jednu od pacijentica u svoj dom i polegnuo u vlastiti krevet? Makar na samo petnaestak minuta. Pa ne bi morao – što mu je prešlo u pepeloposipačku naviku – opet slati inspekciju „na lice mjesta“, koja opet neće ništa riješiti. Dapače.
Bi li možda ministru Berošu morala proraditi liječnička savjest i moralno ga grizodušje natjerati na – ostavku? Em je zapovjedno odgovoran i za sisačkog ravnatelja, i za potresom teško stradalu sisačku bolnicu, i za stanje u Hitnomu bolničkom prijemu (uz stranačku kolegicu Maju Grba-Bujević, koja se pravi tošo čak u znatno težim skandalima, npr. mrtav pacijent na Hitnom prijemu bolnice Sveti duh u Zagrebu), i za nestašice lijekova i za nemoguće liste čekanja, em za koješta još kardinalno loše pod zajedničkom kapom: nema davno obećane reforme! A premijeru se Plenkoviću fućka za to što Mađarska nema more? Što politička oporba i javnost više prozivaju valjda najnesposobnijeg ministra zdravstva u tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, to premijer Plenković inatljivije ne želi maknuti Beroša. Taj resor do neba vapi za nekim makar malo sposobnijim, odgovornijim, odlučnijim, vizionarski potkovanijim i radišnijim. Ostavka – što je to!? Nepoznat pojam u Bijednoj Našoj u svoj svojoj moralnoj smislenosti, a itekako poznat kao kukavičko pribježište kojekakvih likova – osobito buljuka HDZ-Plenkovićevih ministara u oba mandata te stranačkih uhljeba na svim razinama upravljačke piramide – kada im tu i tamo, neizbježno, pokuca na vrata pristala božica povezanih očiju, s mačem u čvrstoj desnici i kantarom u lijevoj ruci. Pa, je li, nekog ministra Darka Horvata izvuče iz kreveta. U praskozorje, još u pidžami i posve bunovnog.
Ni premijeru nije jasno
Tada se i premijer Plenković uzmuca, pravi grbavim, prihvaća „ostavku“ i samoobrambeno bagatelizira medijsko/oporbeno podsjećanje: „Jesmo li na vrijeme ukazivali na to što smrdi u državi Danskoj, pardon Hrvatskoj!? Jesmo. I ništa. Niste željeli čuti glas razuma, a moglo se izbjeći štetu i blamažu“. U javnomu zdravstvu malo što valja, iako pojedinačni rezultati dijela hrvatskih liječnika – i kod kuće i u inozemstvu – spadaju u sami vrh svjetske medicine. Vili Beroš, poznat u resoru kao tzv. Covid-ministar, je li, uistinu se može malo čime dičiti kao svojim ministarskim doprinosom napretku sustava, dostupnosti usluga, cijeni i kakvoći liječenja, ali mu ne pada na um podnijeti neopozivu ostavku. Sustižu ga afera za aferom, na meti je i struke i javnosti, kolege mu se smiju iza leđa, pacijenti spominju svašta što nije ugodno čuti, politički je krajnje anemičan, a nikako mu ni samomu nije jasno da mu ne ide, pa ne ide.
Valjda ni samom premijeru također nije jasno – osim jalovog inata oporbi: „E, baš ga neću smijeniti kad to vi tražite, baš neću!“ – zašto ga zapravo drži uza se kao zadnju kap vode zabludjeli usred Sahare. Znâ Plenković da je Beroš ne tako davno, nakon silnih prozivki zbog afera/skandala u sustavu, gubitaka i silnih šteta, mahao pred tv-očima nekim „reformskim“ papirima, koji da će „preporoditi“ zdravstvo, učiniti ga organizacijski boljim, ekonomičnim, financijski učinkovitim i samodostatnim, pacijentima pristupačnijim, itsl., pa – ništa. Znâ i pozadinu toga Beroševog mahanja za hipnotizirati javnost: „reforma“ zdravstva radi „reforme“. Potemkin na djelu tako da bi se posramio i sâm Grigorij Aleksandrovič.
Niti postoji vjerodostojan reformski projekt priuštiv siromašnoj Bijednoj Našoj – koju s nula bodova na lakonotnoj Euroviziji ne šišaju pola posto čak ni „najbolji europrijatelji“, u usporedbi s NATO-ovom abonenticom Švedskom – niti postoji politička volja, novac i sposobnost za zdravstvenu reformu. Nakon masovnog prosvjeda liječnika zbog devastiranih plaća i loših uvjeta rada, kojima je vlada bila vatrogasno priskočila 10-postotnim podebljanjem inflacijski ruzinavih novčanika (onih koji u fušu ne rade u privatnoj praksi, sic transit) ne bi li makar odgodila na neko vrijeme totalni kolaps sustava zbog štrajka, s istim su zahtjevom i prijetnjama ustale medicinske sestre/tehničari i ino medicinsko osoblje… Najšira društvena javnost dnevno se prekomjerno granatira kojekakvim apelima, zahtjevima, molbama, akcijama civilnog društva, (polu)privatnim inicijativama, marketinškim potezima trgovačkih društava, banaka, dijela poduzetnika ili čak „promućurnih“ pojedinaca, injsl. koji na milijun načina iznuđuju novac navodno za nečije liječenje ili kupnju medicinske opreme, uređaja, pomagala, skupih lijekova… Građani nerijetko nalaze u svojim poštanskim sandučićima bjanko uplatnice, uz letke s fotografijama ljudi u čije se ime traži novčana pomoć, jer im zdravstveni sustav „ne želi“ ili „ne može“ izaći ususret. A morao bi. Pa…
Neke privatne udruge zvučnih, srceparajućih naziva – što čuvaju medijski razvikana mlađahna imena pokojnika koji su izgubili bitku s neizlječivom bolešću – godinama skupljaju respektabilne svote kešovine na redovnim „humanitarnim“ koncertima estradnih zabavnjaka, aukcijama svega i svačega (od vezica za tenisice „legendarnog“ košarkaša i znojnog dresa još „legendarnijeg“ domaćeg nogoloptača u inozemstvu do djela lokalnog mezimca neke od devet muza), „dobrotvornim“ priredbama, donatorskim večerama/balovima za „uglednike“ bogzna otkud punih džepova, javne i političke osobe, medijske utjecajnike, vjerske „pastire“… I, da ne bude zabune, država bez imalo grizodušja i socijalne empatije zato što drugi navodno odrađuju njezinu obavezu zdravstvene ili socijalne skrbi prva zavlači poreznu ruku u vreću s tzv. dobrovoljnim prilozima građana i inih te izvlači svojih 25 posto, a onda se naplaćuju (su)organizatori, plaćaju kojekakvi honorari i tehnički troškovi i potom se uglavnom/redovito (!?) gubi trag novcu. Koliko je uistinu novca, ako je uopće – događa se da nesretnik/ca u čije se ime skuplja pomoć nema pojma o tomu – uplaćeno za liječenje, tko je i kako odlučivao o tomu, što je s preostalom svotom, je li nešto preteklo za liječenje drugih u kritičnoj potrebi, na čije se ime vodi račun te tko i po kojim zakonskim uvjetima ima pravo raspolagati njime, etc. ostaje negdje u sivoj zoni javne pozornosti.
Kada je zdravlje u pitanju, a hrvatski su propisi takvi da svi građani imaju biti pravodobno, kvalitetno i cjelovito zdravstveno zbrinuti: od preventive do kraja liječenja. Bez obzira na ishod, koji nerijetko nije posve u rukama medicinske znanosti. Država, međutim, koju u sustavu zastupa upravo ministar Vili Beroš, nije ni približno učinila dovoljno, niti čini, za spriječiti da se ovo paralelno skupljanje novca građana pretvori u tzv. business za privatno bogaćenje „snalažljivih“ pojedinaca i skupina na ljudskoj nesreći. Ili je državi barem iz dva razloga milo tolerirati stanje u kojemu se obrću velike svote „nesustavnog“ novca: pinka od 25 posto PDV-a na takvoj „humanitarnoj“ pomoći ugodno kapne u državni proračun, a u javnosti se lijepo vidi kada njezini političari i bliske im javne osobe pred tv-okom dižu telefonske slušalice i umiljavaju se „dobrotvorima“ dok besplatni estradni „umjetnici“ podsjećaju sveopći publikum na svoje „neprolazne“ hitove. I, je li, svi zadovoljni, sretni i dobronamjerni!? Naravno, dok zdravstveni sustav za to vrijeme i dalje trokira, sve je skuplji, gubi na učinkovitosti i postupno na socijalnoj utemeljenosti kako bi se, kao na „trulom Zapadu“, pretopio u privatno zdravstvo koje će liječiti samo bogate, lovatore, a siromašniji neka se snađu obaveznim osiguranjem ili im je pak sudbina – u božjim rukama. Uglavnom umrijeti i nadati se kraljevstvu nebeskom!?
Bahaćenje javnim novcem
„Ma, neeee“, poručuju iz vlade RH, jer Beroševe „promjene u zdravstvu nisu kozmetičke, nego strukturne“. A ni te „strukturne promjene“, koje on smatra reformom, a struka i politička oporba samo „reformom“ i nekom vrsti fatamorgane, ne diraju problem tzv. dobrotvornog/humanitarnog skupljanja novca građana, poduzetništva i inih za liječenja koja HZZO nema na svojoj platnoj listi, odnosno za opremu i medicinske uređaje bolnicama. Dakle, nastavit će se i ubuduće ta unosna vrst businessa ljudskim zdravljem i empatijom velikog broja ljudi. Premijera Plenkovića nije srâm da ima – doduše, osobno ga je izabrao, dalmatinskog zemljaka svog pokojnog oca Marija – ministra jednog od najvažnijih resora u vladi koji nesposobnošću (ili mu premijer ne dopušta reformirati zdravstvo!?) ruinira ne samo zdravstveno stanje nacije nego i ugled tog sustava pred stranim gostima što u milijunima dolaze na odmor u Bijednu Našu.
A kad je u posredi bahaćenje javnim novcem pred bruxelleskim gazdama (kupovanje zapadnog/američkog oružja i odrađivanje SAD/EU/NATO-ovih naloga za bildanje ukrajinskog rata, umjesto – mira) ili pak zasipanje šakom i kapom skupina što HDZ-u interesno osiguravaju glasove na izborima (Crkva i dio braniteljskih udruga), nije u pitanju. Tada smo, je li, „bogata država, koja ima novca koliko god treba“. Kojima „treba“. Ružno do nevjerovanja. Reklo bi se: sami smo si krivi. Nisu nam mali zeleni iz neke nepoznate galaksije izabrali HDZ-Plenkovićevu vlast. Izabrali ih je onih cca 50 posto naših rođaka, prijatelja, susjeda, poznanika, injsl. koji redovito te kritične nedjelje – apstiniraju. Ne izlaze na birališta. I, je li, s indignacijom odmahuju rukom na sve političare i njihove stranke. Zdravlje, dakle, ostaje na aparatima za disanje, pa dok ide – ide.
