Govori koji su jučer odjekivali u Potočarima, na obilježavanju trideset godina od genocida u Srebrenici, mahom su bili onakvi kakvi su i očekivani, formalni, politički korektni, birokratski obloženi. Predstavnici evropskih vlada i međunarodnih organizacija govorili su o miru, sjećanju, toleranciji, uz standardni arsenal fraza koje se svake godine recikliraju a da pritom niko ne pomjeri nijednu granicu odgovornosti ili savjesti. Ti govori, i tada i danas, počivaju na istim temeljima na kojima je izrasla evropska šutnja iz 1995. godine, temeljima ksenofobije, kolonijalne nadmenosti i sistemske neosjetljivosti prema žrtvama koje ne pripadaju “njihovom” kulturnom i političkom krugu. Bio je to govor u kojem su riječi bile pravilne, ali prazne i mrtve.
A onda je govorila Munira Subašić.
Bez političke funkcije, bez unaprijed pripremljenog govora pisanog u kabinetima, govorila je narodnim jezikom, riječima koje nisu došle iz protokola, već iz iskustva, rane, majčine utrobe. U tom prostoru bivše fabrike akumulatora, pred okupljenim svijetom punim znački, činovnika i kamera, Munira je srušila kulisu. Demaskirala je sve što je bilo izgovoreno prije nje. U tih nekoliko rečenica razbila je tišinu koja je bila umotana u diplomatsku pristojnost i kazala ono što se rijetko čuje sa govornica međunarodnih skupova:
Fašizam se budi. Evropo, probudi se dok još nije kasno.
U tom trenutku više nije bilo razlike između 1995. i 2025. Ni između majki iz Bosne, Ukrajine ili Palestine. Ni između fašizma s uniformom i fašizma s kravatom. Munira je pokazala da istina ne treba prevodioca, samo jedno, a to je hrabrost da se izgovori. Zato će njen govor ostati upamćen. Ne zato što je bio najduži, najprotokolarniji ili najpoliraniji. Već zato što je bio najiskreniji, najtačniji i najpotrebniji. U vremenu kada riječi gube značenje Munira Subašić podsjetila je svijet šta znači govor koji nije performans, već svjedočanstvo. I u tome je razlika koju nikakav aplauz ne može izmjeriti.
Ona je podsjetila da presude o genocidu u Srebrenici nisu donesene na osnovu političkog pritiska, već na osnovu dokaza, činjenica i svjedočenja preživjelih, a naročito majki. Njena rečenica Postoje presude, dokazi, nisu se presude mogle donositi tek tako, već zbog dokaza, činjenica i svjedočenja majki – zaštitimo presude prije svega je poziv na odbranu pravde, ali i istorijskog pamćenja. Naizgled jednostavna, ova izjava u sebi nosi višeslojnu političku, moralnu i istorijsku poruku. U kontekstu genocida u Srebrenici, ona ne označava samo odbranu sudskih odluka, već i odbranu istine, časti žrtava i temelja međunarodne pravde. Presude međunarodnih sudova, poput Haškog tribunala, nisu nastale preko noći, niti su rezultat političkih kalkulacija, one su utemeljene na činjenicama, dokumentima, forenzičkim dokazima, i što Munira posebno naglašava – svjedočenjima majki koje su preživjele genocid i progovorile o nezamislivom. Zato njene riječi zaštitimo presude nije administrativni zahtjev, već poziv da se zaštiti ono najvrjednije što imamo u borbi protiv zaborava: pravno potvrđena istina.
Jedna od najvažnijih iz govora Munire Subašić jest upravo ono što nije izrečeno, a što njenu poruku čini etički snažnijom i politički odgovornijom. U cijelom svom govoru Munira nijednom nije imenovala narod kao počinioca i nigdje ne koristi termin koji bi optužio kolektiv, niti izgovara riječ „Srbi“. Umjesto toga, ona precizno govori o zločinu, o pojedinačnoj krivici, o odgovornosti onih koji su naređivali, izvršavali, prikrivali i slavili zločin. To nije slučajno. To je svjesna i duboko moralna odluka žene koja je izgubila muža, sina i dvadeset i dva člana svoje porodice u genocidu. Njena borba nikada nije bila borba protiv naroda, nego borba za pravdu, i to pravdu koja prepoznaje razliku između kolektiva koji šuti i pojedinca koji čini zlo. Time potvrđuje ono što žrtve najbolje znaju: da ne postoji genocidni narod, već postoje zločinci sa imenom i prezimenom.
I upravo zato njena poruka ima veću težinu od bilo kakve političke optužbe, jer dolazi iz usta žene koja bi imala najviše „prava“ da govori iz bola, ali je izabrala da govori iz istine. U vremenu kada mnogi instrumentalizuju zločine da bi širili kolektivnu krivicu i produbljivali podjele, Munira se odlučuje za etičku preciznost. Ona traži pravdu zasnovanu na dokazima, na presudama, na individualnoj odgovornosti, ne na osveti, ne na stigmatizaciji naroda. Takva poruka je rijetka, i upravo zato zaslužuje da bude prepoznata i isticana. Njen govor je primjer kako se o genocidu može govoriti istovremeno oštro i pravedno, emotivno i odgovorno. To je poruka koja ne traži neprijatelja u cijelom narodu, već istinu o zločinu koji je počinjen i imena onih koji su ga počinili. To je jedini put ka pomirenju: kada se istina ne koristi da bi se svi optužili, nego da bi oni odgovorni bili imenovani, a nevini zaštićeni. Munira to razumije, i zato njen govor ostaje ne samo politički važan nego i duboko ljudski.
Zajedno sa Stašom Zajović, mojom prijateljicom i saputnicom u borbama za istinu i pravdu, i Jadrankom Milićević sjedili smo i slušali govore zvaničnika. Gledali smo u njih, ne fascinirano, već zamišljeno, jer prepoznajemo svu potrošenost i licemjerje tog međunarodnog političkog jezika. Znamo ga napamet. Znamo kako se u diplomatskim rečenicama uvijek nađe mjesto za poziv na mir, sjećanje, suze, ali nikada za suštinsku odgovornost, krivicu i jasno imenovanu pravdu.
Možda mi kao aktivisti i aktivistkinje iz regiona nemamo političku moć da utičemo na globalne odluke. Možda nemamo ni moralno pravo da komentarišemo sve ono što velike sile govore ili ne govore, posebno kada je Srebrenica u pitanju. Ali zato imamo ono što je daleko važnije – aktivističku obavezu da se gnušamo licemjerja, da ga prepoznamo i da mu se, bez straha, suprotstavimo. Zato je govor Munire Subašić bio više od riječi. On je bio sublimacija svega što mi, kao mirovni aktivisti, godinama živimo i znamo. Njene rečenice nisu bile izvučene iz priručnika za javni nastup, one su dolazile iz iskustva bola, ali i iz duboke političke svijesti.
Ona je rekla ono što većina ne smije, na način koji nijedna institucija ne umije: bez ukrasa, bez kalkulacije, bez potrebe da se dopadne, nego s potrebom da se izgovori ono što se mora reći. Munirin govor bio je potvrda da mirovna politika nije sentimentalna, već ozbiljna, zahtjevna i zasnovana na istini. On je pokazao da se mir ne gradi protokolarnim frazama, već hrabrošću da se prepozna zločin, imenuje počinilac i jasno kaže: Nikada više, nigdje više! To nije bio govor protiv nekoga, to je bio govor za nešto: za pravdu, dostojanstvo, budućnost. Zato on i jest autentičan govor mira, ne mira kao odsustva rata, već mira kao prisustva istine, odgovornosti i solidarnosti.
I jučer, dok smo se vraćali iz Potočara za Beograd, u kolima, mislima, tišini i uzdahu, ponavljalo se jedno osjećanje: ponos. S nama su bili Staša, Ljilja, Aida, Violeta, Ceca, Milka, Snežana, Džana, Miloš – i Kruševac, Kraljevo, Leskovac, Vlasotince, Pančevo, Beograd, Valjevo i Novi Pazar. Sve te tačke na mapi, svi ti ljudi različitih puteva i pozadina, u tom trenutku bili su ujedinjeni u jednom osjećaju – zahvalnosti i poštovanju prema Muniri Subašić. Našoj komesarki, kumi, drugarici, kako je s ljubavlju zovemo, ali iznad svega našoj prijateljici. Munira i sve majke Srebrenice naučile su nas lekcijama koje nijedna škola ne nudi, nijedan program ne podučava: šta je istina, šta je pravda, i šta znači preuzeti odgovornost, čak i kada to svijet ne čini?!
Zato ovaj povratak iz Potočara nije bio običan put. Bio je to povratak s mjesta bola, ali i mjesta snage. A Munira Subašić, ona nije samo majka koja je izgubila sina. Ona je majka generacija koje tek uče kako se ostaje čovjek kada sve drugo pada.
