Rast desnice u Evropi, pogotovo na području Balkana, rehabilitovao je najradikalnije ideje koje su pobijeđene u Drugom svjetskom ratu. Sva ova desničarska političko-ekonomska elita na prostoru Balkana stvorila je ogromne monOpole, kako političke tako i ekonomske, a u periodu od trideset godina vodila je aktivnu borbu protiv druge strane privatizacijskog procesa – liberalizma. Uticaj Evropske unije u postratnom periodu bio je takav da je ulagala ogromna sredstva u izgradnju infrastrukture i državnih institucija. U 15 godina EU je dala oko milijardu eura na prostoru čitave BiH. Najbogatije stranke su one vladajuće, neke od početka rata. Druge, poput SNSD-a, koje su došle na kritici tadašnje nacionalističke vlasti, donijele su razna obećanja o boljim uslovima života, a onog momenta kada su uzele vlast samo su nastavili sa nacionalističkim narativima.
Politika srpskog nacionalizma u BiH svodila se na narativu neprijateljstva naših naroda i strahom da će ”oni drugi” razoriti entitet RS, a time Srbi kao narod izgubiti slobodu. Iako nigdje ne postoji objektivna prijetnja da bi se ovako nešto moglo desiti jer Srbi već nemaju nikakve slobode od raspada samoupravnog socijalizma, ovi narativi rehabilitovali su najcrnje pojedince i ideologije u istoriji srpskog naroda.
Od četničkog pokreta, preko paranoje ”američkog imperijalizma i zapadnih vrijednosti satanizma”, pa sve do veličanja genocida nad nesrpskim stanovništvom i zločincima koji su ga počinili. Ova kritika ”zapadnog imperijalizma” bila je u domenu kritike građanske emancipacije – razvoj ljudskih prava, prava LGBT populacije, prava žena, pitanja femicida, razbijanja patrijarhalnih vrijednosti. Tako vlasti u RS najavljuju zakon o agentima stranog uticaja, aludirajući na civilni sektor koji je najviše sprovodio građansku emancipaciju, kao i zakon o kriminalizaciji klevete kojim se u suštini brani kritika vlasti.
S jedne strane stoje nacionalističke vlasti koje svoje monopole održavaju na konzervatizmu, a s druge liberalni duh civilnog sektora za formalno-pravnom jednakosti i prihvaćenosti različitosti. Iako su se u Banjoj Luci održavali nastupi dodikovaca i držali nacionalistički, šovinistički, govori kako srpski narod neće u EU i kako je to zlo zapada koje je tokom istorije bilo protiv Srba i srpskog naroda, vlast je veoma rada da uzme većinu donacija od EU, da govori o EU integracijama i čuvanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao i saradnji sa istim tim ”imperijalistima”. Američki imperijalizam nije dobar, zaključak je dodikovaca, i zato je potrebno okrenuti se Rusiji.
Drugi razlog ove bitke sa američkim imperijalizmom jeste dizanje sankcija Dodiku i njemu bliskima zbog ”upotrebe svog privilegovanog položaja kako bi ugrozio povjerenje javnosti u regionalne mirovne okvire i institucije”. Drugim riječima – Dodik ne ide skroz na liniju interesa onih čije pare, putem institucija, uzima. Donatori traže izvještaje, a vlasti mogu ponuditi poluprazne formulare i upotpunjene koruptivne radnje. Sa druge strane stoji Putin i istočni imperijalizam koji ima veliku želju da zadaje snažne udarce Zapadu, pa otuda i dolazi podrška ove konzervativne istočne sile desničarskim pokretima i strankama ovdje. Dodik grli Putina kao svog ideološkog brata, znajući da mu se tako može očuvati i vlast, ali i monopol koji srpska političko-ekonomska elita u Bosni uživa.
Ali, na američkim izborima pobjeđuje Tramp. Već prije nego je počelo ikakvo slavlje u Banjoj Luci u blizini hotela Bosna stoji crni kombi na kome se lijepe fotografije Trampa. Nešto kasnije ispred palate predsjednika Dodik izlazi na konferenciju za novinare i stavlja kapu ”Make America Great Again”, a naveče palata predsjednika je obasjana u bojama američke zastave i Trampovim likom. Odjednom se rađa velika ljubav Srba prema Americi, a isto tako narativi srpskog nacionalizma o antisrpskoj politici Zapada i Amerike odjednom nestaju.
Bombardovanje Beograda 1999. godine? Zaboravljeno. Odjednom je Dodik, veliki srpski nacionalista, krenuo stazama svog velikog heroja ”drugog antifašističkog pokreta” Draže Mihailovića koji je prigrlio njemačke okupatore u Divcima 1942. godine, protiv kojih je nešto kratko i govorio. Kada je Tramp pobijedio u prethodnom mandatu pojavila se pjesma srpskih nacionalista u Americi ”Oj Donalde lice ti je bijelo, krišom nosiš četničko odijelo”, a sada su se u Beogradu pojavili bilbordi na kojima stoji ”Trampe Srbine”. Srpski nacionalisti na Kosovu su 2016. godine slavili pobjedu Trampa nadajući se da će im američki imperijalizam pomoći u protjerivanju Albanaca sa Kosova, te da to bude osveta albanskim nacionalistima za protjerivanje Srba. A sada već možemo očekivati da će Dodik, kao muzički izvođač, da napravi svoju verziju pjesme Armenda Miftarija ”Thank you USA”.
Tako vidimo da srpski nacionalisti nikada nisu bili protiv uticaja imperijalizma, niti novca tog imperijalizma, pogotovo ne onda kada je trebalo rasprodavati narodnu imovinu stečenu samoupravljanjem. Oni su bili samo protiv toga da je određeni imperijalizam protiv njihovog sitnog lokal-imperijalističkog interesa. Zato vidimo da je imperijalizam dobar ukoliko je srpski.
Otkuda ovolika ljubav Dodika prema Trampu i srpskog nacionalizma prema Americi?
Pored sličnih ideoloških vrijednosti nacionalizma, konzervativizma, kapitalizma, religijskog fundamentalizma i mržnje prema neistomišljenicima, pogotovo prema onima lijeve orijentacije, kako građanske tako i revolucionarne, ljubav prema Trampu polazi i od toga jer je njegova politika prema BiH bila u kontekstu decentralizacije njenih institucija.
Ovo ide na ruku Dodiku jer se RS-u kao entitetu daje više fleksibilnosti, autonomnosti i u skladu je sa narativima srpskog nacionalizma o otcjepljenju (iako je ovo nerealno), kao i o racionalizaciji ratnih zločina i razbijanju radničke vlasti. Srpskoj nacionalističkoj eliti potrebne su ”nezavisne” institucije kako bi stranački i finansijski monopolisti održali svoju silu i bogastvo.
Dok su prethodnici radili na tome da se održava teritorijalna cjelovitost BiH, da se narodi BiH opet uvezuju u jedinstvenu državu, kao i jačanja državnih institucija na nivou BiH, Tramp je više na liniji šire autonomnosti entiteta. Pitanje jačanja BiH kao jedinstvene države u okvirima kapitalizma i sukoba tri političko-ekonomske elite oko monopola u BiH posebno je pitanje, ali je činjenica da srpski nacionalisti nikada nisu bili protiv uticaja imperijalizma. Tu staje svaka priča o njihovoj ljubavi prema vlastitom narodu, kao i priča bilo kog nacionalizma o istoj stvari.
Isto tako Tramp je svojom političkom ”Amerika na prvom mjestu” bio skeptičan prema multilateralnim organizacijama i savezima, što je opet blisko Dodikovim idejama i pričom o autonomnosti (iako te autonomnosti objektivno nema jer je sve u rukama uskog kruga domaćih i stranih elita), a ukoliko ovo svedemo na regionalne okvire susrećemo se sa idejom ”Srpskog svijeta” i sloganima srpskog nacionalizma ”Srpska prije svega”.
Desničarski politički pokreti često govore o antiglobalizmu ali činjenica je da u svjetskim okvirima nije moguće biti država ili politika za sebe. Nije problem u internacionalnoj saradnji naroda, ali je problem ukoliko se stvara jedan narativ koji demonizuje ovu saradnju, jedan antiimperijalistički narativ koji uopšte nije antiimperijalistički. Ali ovo nas ne treba čuditi. U prirodi je svakog nacionalizma, pa i srpskog, da laže vlastiti narod zarad interesa sitnog kruga povlaštenih.
Kakvi će biti rezultati pobjede desnice u Americi? Za građanski pokret ovo neće ići u pozitivnoj liniji emancipacije, a za svjetonazor masa biće potpuno dekadentno. Ali, u svjetskim okvirima, stvaraju se revolucionarni pokreti mladih ljudi sa velikim idejama i idući politički period biće vrlo intenzivan.
