foto: Instagram
„Nit’ je džigera meso, nit’ je ono muzika,“ objašnjenje je koje ćete dobiti ako u Tuzli pitate zašto je u ovom dijelu Bosne i Hercegovine za srbijansku turbofolk muziku nastao naziv džigera, a za njenu publiku džigeraši. No, kako god da to zvali, turbofolk je odavno postao dominantni muzički pravac u regiji koja se sada popularno naziva zapadnim Balkanom, a turbofolk kultura koja se oko njega razvila je ušla u sve segmente društva.
Piše: Adis Nadarević
Činjenica da je epicentar ovog fenomena u Srbiji, te da mu doba ekspanzije koincidira sa vladavinom Slobodana Miloševića za mnoge služi kao dokaz kako je povlađivanje razvoju turbofolk kulture bilo jedno od načina na koje je taj režim pružao zabavu narodu dok ga je sistematski na svaki način pustošio. Takođe, činjenica je da su se i produkcijske kuće koje su predstavljale fabrike turbofolka uz obilnu pomoć države profilirale i razvijale zajedno sa velikosrpskim političkim narativom, te da su njihovi vlasnici često bili direktno povezani sa režimom poput vlasnika televizije Pink koji je bio istaknuti član političke stranke Miloševićeve supruge Mire Marković. Sve su to razlozi zbog kojih neki turbofolk vide kao oruđe meke moći Srbije kojim ova država jača svoj utjecaj u susjedstvu.
Sarajevski književnik, novinar i kritičar Ahmed Burić vidi neprekinutu nit između Miloševićevog režima i današnje vlasti u Srbiji kao njegove suštinske sljedbenice. Po njemu, politička vlast Srbije i turbofolk su jednojajčani blizanci, koji dijele način mišljenja i manifestativni oblik: „To je društvo realityja gdje kriminalci i starlete ‘vaze’ o društvenim pitanjima i gdje se glorifikuju najbanalniji ljudi i pojave.“
Burićev stav potvrđuju i protesti koji se posljednjih mjeseci u Srbiji organizuju svake sedmice nakon što su ovu državu u maju potresli slučajevi masovnih ubistava za koje mnogi uzrok vide u turbofolk kulturi.
Ahmed Burić/foto: Ana Kovač, siol.net
Organizatori protesta zahtijevaju strožiju kontrolu sadržaja koji se emitiraju u medijima, a koji otvoreno promoviraju nasilje i nemoral poput reality showa “Zadruga“ čiji su protagonisti osobe poznate po prostituciji i kriminalnim djelima. Ipak, i ako ovo jeste dio opće turbofolk kulture, teško je govoriti kako je sama turbofolk muzika kriva za to.
Profesorica kulturne diplomatije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Sarina Bakić takođe prepoznaje spregu produkcije turbofolka sa vlastima u Srbiji, ali u tome ne vidi projekt propagiranja meke moći države u punom smislu. Meka moć se definira kao oblikovanje preferencija drugih kroz privlačnost, a širenje turbofolk muzike se ne može baš gledati kao planska promocija Srbije u susjedstvu i šire. Pravi primjer soft powera Bakić ističe na jednom drugom primjeru.
„Beograd jeste središte turbofolka ali morate znati da je i u bivšoj Jugoslaviji on bio centar muzičke produkcije. Beograd se i sada pozicionirao kao kulturni centar „zapadnog Balkana“ ali u priči oko turbofolka ne treba zaboraviti da je najveći uspjeh Srbije u kontekstu širem i od zapadnog Balkana bio festival „Exit“. Njime se Srbija pozicionirala u kulturnom horizontu mladih ljudi u Evropi, pa je oni ne posmatraju isključivo u negativnom kontekstu i to je uspjeh Srbije na kojem im treba čestitati,“ objašnjava primjer meke moći profesorica Bakić.
Papanluk nije ekskluzivan
Stajalište da turbofolk sam po sebi nije oruđe meke moći možda potvrđuje i činjenica da se slična muzika proizvodi u drugim zemljama u susjedstvu. Slične kombinacije pop-ritmova, folk melosa i stihova o nevjeri i nesretnim ljubavima postoje i u Grčkoj kao laïko-pop i u Bugarskoj kao čalga. Nije rijetko da se iste pjesme posuđuju u četverouglu Turska-Grčka-Bugarska-Srbija sa prevedenim ili prilagođenim tekstovima.
Veteran alternativne muzičke scene u Bosni i Hercegovini Sanjin Latifić (Lezi majmune, Z.O.CH., Validna legitimacija) na sebi svojstven način kaže kako se ne slaže sa onima koji tvrde da je turbofolk ekskluzivno srbijanska stvar i kako su na jednoj strani bili oni koji slušaju turbofolk a na drugoj oni koji slušaju „normalnu muziku.“ Po njemu je papanluka bilo uvijek i svugdje, od Vardara pa do Triglava.
„Nije to ‘problem’ od jučer i traje to već decenijama, kontinuirano. Mislim na sve bivše jugoslovenske republike kad kažem da je džiberaj naš drug i davno se, još krajem 1980-ih, poput kuge raširio uzduž i poprijeko nekadašnje SFRJ. Tako da današnji Vučićev režim u Srbiji, ustvari, po tom pitanju ne radi ništa novo. Samo nastavlja ‘svijetlu’ tradiciju proizvodnje i plasmana šunda. I sve se to, s ove strane Drine i Dunava, i dalje jako dobro prima,“ mišljenja je Latifić.
Aleksandra Prijović/ Koncert u Zagrebu/foto: Printscreen
Bio turbofolk obični džiberaj, fenomen sam po sebi, državni projekt ili šta god drugo, to da se dobro prima u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije je nepobitan fakat. Dobar primjer za to je i nova zvijezda ovog žanra Aleksandra Prijović koja je s lakoćom uspjela rasprodati tri Zetre u Sarajevu i nevjerovatnih pet zagrebačkih Arena, što nije pošlo za rukom nikome prije nje. Burić sa dozom sarkazma komentira kako Prijovićka dio slave duguje činjenici da prva apsolutna zvijezda turbofolka Svetlana Ceca Ražnjatović zbog ratnih zločina svog supruga, notornog Arkana, ne može držati koncerte u Sarajevu i Zagrebu i tako vjerovatno napuniti stadione Koševo i Maksimir.
Kad Mujo uhvati zlatnu Aleksandru Prijović
O sprezi turbofolka i desnog populizma koji se u Srbiji manifestuje kroz njegovanje velikosrpskog narativa i historijskog revizionizma može se reći kako možda idu ruku pod ruku jer i jedno i drugo korijene imaju u kulturnoj manipulaciji koja pogodno tlo nalazi u niskom nivou kulture i obrazovanja.
„Na kraju krajeva, kada govorimo o ideologijama isključivanja, prije nekoliko dana je spomenik Draži Mihailoviću u Beogradu otkrio jedan akademik – nije ga otvorila nijedna turbofolk zvijezda. Nisu problemi u pjevačicama i starletama nego u naučnicima, akademicima i umjetnicima koji propagiraju takve ideologije,“ poentira profesorica kulturne diplomatije Sarina Bakić.
Sarina Bakić/foto: Arhiva
Ipak, šta god ko mislio o turbofolku, postoji slaganje o tome kako ključni problem nije u produkciji turbofolka nego u nedostatku adekvatnih kulturnih politika te u sistemskim problemima koji su prisutni u obrazovanju. Kvalitetna politika koja bi educirala mlade i usmjeravala ih prema kvalitetnim kulturnim sadržajima ne postoji, a o nekom koherentnom pristupu produkciji kvalitetnih sadržaja ne može se ni govoriti.
„Za neki odgovor na turbofolk nismo sposobni. Kod nas su i sami ministri kulture odraz duhovne bijede i situacije u kojoj se nalazimo i proći će dosta dok ne dođemo do neke kulturne politike, kod nas su političari ukrali show i turbo-zvijezdama,“ komentariše Burić.
Iako se turbofolk sam po sebi možda ne čini kao odraz meke moći Srbije, postoje projekti u koje ova država ulaže značajna sredstva kao što su ovladavanje medijskim prostorima susjednih država kroz kupovinu prava emitiranja značajnih sportskih takmičenja i televizijska produkcija. Uz državna sredstva uložena kroz namjenske fondove i resurse državnog telekoma, Srbija proizvodi dosta kvalitetne televizijske serije i filmove kojima one iz Hrvatske i BiH gledanošću ne mogu parirati. Neke od njih čak sadrže elemente historijskog revizionizma zbog čega u javnosti izazivaju kontroverze.
„Kvalitetan odgovor je u proizvodnji kvalitetnih sadržaja i usmjeravanju mladih prema njima kroz obrazovanje što je dugotrajan proces. Danas je lako širiti utjecaj, najbolji dokaz za to je takozvani ‘K-Pop’, korejska muzika koja je našla put do mladih ovdje pa imamo djecu na Balkanu koja uče korejski i sanjaju da posjete Južnu Koreju. Sve je to stvar kulturne politike i kulturne diplomatije ali to su ozbiljne strateške stvari od kojih smo još uvijek jako daleko,“ zaključuje profesorica Bakić.
