Foto: Arhiv
Tekuća rasprava o rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu nad Bošnjacima u i oko Srebrenice i uspon ideologije ‘srpskog sveta’ pokazuju da je regija još uvijek zarobljena u vrtlogu historijskog revizionizma i reinvencije anahronih i opasnih ideja političkog vođstva Srbije i Republike Srpske. Pritom sam čin negiranja genocida nije samo odbijanje priznavanja prošlosti, već dio šire strategije preoblikovanja budućnosti regije.
Historija nas je naučila da priznavanje mračnih istina o svojim postupcima predstavlja temelj intelektualne i političke slobode. Njemačko iskustvo nakon Drugog svjetskog rata, gdje su užasi Holokausta bili otvoreno prikazani, naglašava univerzalnu istinu: Prava promjena počinje tek kada se društvo iskreno i sa poniznošću suoči sa najmračnijim dionicama svoje historije.
Ipak, u Srbiji i Republici Srpskoj, duhovi negiranja genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice i ideja “Velike Srbije” i dalje postoje kao dio dominantnog političkog i snažnog društvenog diskursa. Umjesto suočavanja s dokumentiranim i sudski utvrđenim činjenicama o zločinima, odgovornosti ratnih zločinaca, te moralnoj odgovornosti članova društva koji su ignorisali ili podržavali zločine, grade se vizije revizionističke, idealizirane prošlosti. Filozof Karl Jaspers tvrdio je da prava politička sloboda nastaje iz pepela priznate krivice, njegujući kulturu solidarnosti i zajedničke odgovornosti. Bez toga, zajednice ostaju uhvaćene u kandže opresije, a njihovo političko djelovanje perpetuira totalitarnost.
Sada, dok se paralelno sa osporavanjem rezolucije Generalne skupštine UN-a nastavlja kontinuitet negiranja genocida nad Bošnjacima i sve glasnije propovijeda ideja “srpskog sveta”, šireći odjeke anahronih i opasnih snova o teritorijalnoj i kulturnoj dominaciji, moramo se zapitati: Koji su razlozi suprotstavljanju rezoluciji o Srebrenici, koja bi početkom maja trebala biti usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija? Šta je zadatak drugih političkih aktera i međunarodne zajednice u suprotstavljanju anahronizmima i opasnim idejama “srpskog sveta” koje imaju potencijal prerasti u urušavanje mira?
Suprotstavljanje rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Srbiji i entitetu Republika Srpska, uz kontinuitet negiranja genocida nad Bošnjacima, u suštini je sistemski razvijana i sada već duboko ukorijenjena metoda “izrade” prošlosti. Ova metoda služi zaštiti trenutne političke strukture. Ovom praksom monopolizira se istina, što je temeljna strategija održavanja autoritarnih sistema i političkih diktatura prema kojima kroče iliberalni režimi u Srbiji i Republici Srpskoj. Kroz udruženi političko-medijski poduhvat, kojim se rezolucija nastoji prikazati kao djelovanje “zlih” zapadnih država (Njemačka, SAD, Francuska, Velika Britanija itd.) u suradnji sa “zlobnim” Bošnjacima protiv Srba, Srbije i Republike Srpske, nastoji se eliminirati sve konkurentne verzije razgovora o rezoluciji. Time se stvara “službena historija”, koja se nameće kao jedina prihvatljiva.
Manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i entitet Republiku Srpsku do “predtotalitarnog” stanja. U ovom stanju, svi javni diskursi su ograničeni na parametre koje postavlja vlast. Pluralizam ideja je onemogućen, kao i sposobnost građana da nezavisno razmišljaju. Ovo osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
To uporno negiranje od strane Srbije i Republike Srpske može se interpretirati kao njihov najdublji čin nastavka rata. Ovaj rat nije vođen bombama i mecima, već se vodi sjećanjima i značenjima. Cilj je izbrisati historijsku odgovornost i izmijeniti narativ o prošlosti. Time se kreiraju percepcije i sjećanja naroda na način koji osigurava političku moć. Strategija negiranja također sprječava pojavu bilo kakvih priča koje bi mogle dovesti do dubokih promjena i izazvati trenutni politički poredak.
Ova borba oko narativa nije samo sukob oko interpretacije prošlosti; ona predstavlja strateški sukob za oblikovanje budućnosti. U tu budućnost politički i vjerski lideri Srbije i entiteta Republika Srpska ulaze praksisom “srpskog sveta”. Ova moderna iteracija velikosrpske ideologije predstavlja suptilan, ali odlučan pokušaj redefiniranja srpskog uticaja širom Balkana. Ne kroz otvoreno osvajanje teritorije u ovoj fazi, već kroz kulturno i historijsko ponovno potvrđivanje. Ta sofisticirana verzija velikosrpske ideologije trebalo bi da bude utvrđena na predstojećem vaskršnjem saboru. Ova ideološka evolucija označava ključni zaokret prema strategiji regionalne dominacije pod maskom kulturnog jedinstva. To je vidljivo i iz izjave patrijarha Porfirija na obilježavanju Dana zastave, kada je naglasio: “Gdje god da živi naš narod, postoji zlatna nit koja ga povezuje i čini jednim jedinstvenim i neponovljivim. To je nit koja se zove pravoslavna vjera i Srpska pravoslavna crkva. Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da u istoriji, u kojoj je sve relativno, neće se mijenjati i ubuduće.”
Testiranje, zasad na diskurzivnom nivou, promjene granica provodi politička vlast entiteta Republika Srpska. Naoružana prijetnjama secesijom nakon svakog poteza koji percipira kao mogućnost gubitka moći, ili koji direktno ili indirektno traži suočavanje s najgorim mogućim oblicima zločina počinjenih od strane entitetskih vojnih i policijskih snaga u prvoj polovici 90-ih, vlast RS testira granice domaćih političkih aktera i međunarodne zajednice. Odjeci podrške tim prijetnjama iz Srbije i Rusije bude déjà vu devedesetih, kojem međunarodna zajednica i domaći akteri trebaju ozbiljno pristupiti.
Izraženo Churchillovim riječima: oni koji ne uspiju ništa naučiti iz prošlosti, osuđeni su da im se ponovi. Bez potrebe za posebnim osvrtanjem na minhensku analogiju iz 1938. godine, politika udovoljavanja koju godinama provode međunarodni i domaći akteri prema političkom vođstvu RS i Srbije nije korak ka stabilnosti. Umjesto toga, postepeno postavlja pozornicu na kojoj će se odvijati devastacija cijele regije, prvenstveno Kosova i Bosne i Hercegovine.
Političko vođstvo Republike Srpske dosad je svaki kompromis tumačilo kao slabost, što je bio signal za jači pritisak i veće zahtjeve. Neki mogu zagovarati pragmatizam popuštanja, sugerirajući da bi to moglo spriječiti eskalaciju neposrednog sukoba. No, ta se nada ne temelji na strateškom izračunu, već na pustim željama i opasnoj naivnosti koja može dovesti do katastrofalnih ishoda. Situacija u Bosni i Hercegovini nije samo lokalno pitanje, već šahovska figura u većoj geopolitičkoj igri gdje su ulozi suverenitet pojedinih država i regionalna stabilnost.
Razlog za čvrst stav nije samo emocionalan ili historijski; on je strategijski. Psihologija popuštanja inherentno podriva samu suštinu odvraćanja. Jednom kada se naprave ustupci, a u posljednjih petnaest godina napravljen je niz ustupaka, nosioci ucjenjivačke politike percipiraju popustljivu stranu kao nesposobnu za budući otpor.
Lideri poput entitetskog predsjednika Dodika djeluju unutar složene matrice domaćih i međunarodnih pritisaka. Njihove odluke često su manje povezane s nacionalnim interesom, koji glasno zastupaju, a više s očuvanjem vlastite moći. U ovom trenutku, njihova moć je ugrožena presijecanjem financijskih kanala i otežavanjem ekonomskih aktivnosti vladajuće strukture kroz američke sankcije. Sam Dodik nije u stanju da samostalno drži konce vlasti kao ranije, s obzirom da su sankcijama ugroženi i ljudi iz njegovog poslovno-političkog okruženja. Ti ljudi čine njegov realni elektorat, koji mu je potreban za pobjedu na sljedećim lokalnim, odnosno kasnijim općim izborima. Razumijevanje ove dinamike ključno je za oblikovanje politika domaćih i međunarodnih aktera. Te politike moraju biti dovoljno jake da odvrate secesionističke ambicije i dovoljno robustne da u kalkulaciji Dodikovog okruženja posljedice tih aktivnosti nadvladaju dobit od nastavka separatističkih poduhvata.
Uprkos konstantnim najavama secesije iz RS smatram da je takva opcija vrlo malo vjerovatna budući da niti jedan međunarodni akter ne favorizira takav razvoj događaja. Svjesni činjenice da nedostatak međunarodnog priznanja neposredno nakon secesije i proglašenja neovisnosti umanjuje mogućnost preživljavanje bilo kojeg de facto neovisnog entiteta, vladajuća politička struktura u entitetu Republika Srpska teško može da bude spremna na takav potez. Osim toga secesija bez međunarodnog priznanja bi visoko autonoman entitet u Bosni i Hercegovini pretvorila u „državu duh“ koji ne bi imao pristup međunarodnim organizacijama, međunarodnim finansijskim institucijama, međunarodnim trgovinskim tokovima itd. što bi rezultiralo implozijom usljed unutrašnjih tenzija. Secesija je moguća samo pod uvjetima da postoji istovremeno podrška Rusije i Srbije te spremnost entitetskih vlasti da Republika Srpska ima status sličan onome koji je imao Nagorno Karabahu.
Presudno za ostvarenje secesionističkog scenarija je razvoj situacije u Ukrajini. Mogućnosti da Rusija ostvari svoje ciljeve, držanje Ukrajine izvan euroatlantskog prostora ili njezinog inkorporiranje u Rusiju će odrediti ponašanje i prema drugim regijama od interesa. Obzirom da je mogućnost potpune okupacije Ukrajine malo vjerovatna, što pokazuju i rezultati dvogodišnje ruske agresije, ono što preostaje jeste federalizacija Ukrajine na što bi u nekom trenutku kao opciji akomodacije konflikta pristao politički Zapad. Time bi ta država ostala trajno nestabilno područje, a ta nestabilnost bi se mogla proširiti i na druge regije, prevashodno Balkan.
Rusija bi u takvom razvoju događaja bila ohrabrena da pruži podršku Srbiji u operacijama na sjeveru Kosova. Odluka Srbije da krene u “vraćanje” Kosova bi paralelno pokrenula aktivnosti u Republici Srpskoj, od kojih su neke već testirane protestima “granica postoji”. Te aktivnosti bi bile fokusirane na područje u istočnoj Republici Srpskoj i u regiji Banja Luke i Posavine.
Umjesto politike “udovoljavanja” koja se u različitim historijskim dionicama evropske historije pokazala pogubnom neophodna je politika odvraćanja. Ta politika odvraćanja zahtjeva odlučniji međunarodni i domaći angažman utemeljen na naučenim lekcijama prateći politički playbook Milorada Dodika i Aleksandra Vučića svih ovih godina. Udovoljavanje može ponuditi privremeno rješenje, ali po cijenu dugoročne sigurnosti i stabilnosti. Jedini kurs djelovanja koji može osigurati budućnost je odlučno odbijanje popuštanja prijetnjama.
Ovo je ključni trenutak za regiju. Hoće li Srbija i Republika Srpska izabrati da se odreknu mitova koji ih vežu za prošlost, ili će ostati izgubljeni u labirintu historijskih distorzija, zauvijek na periferiji političke slobode i demokratije?
Građani koji podržavaju političko vođstvo Srbije i Republike Srpske moraju sebi postaviti sljedeća pitanja: Koje su stvarne cijene ovih vizija političkog liderstva i dijelova akademske i vjerske elite Srbije i Republike Srpske za svakog građanina i cjelokupan region? Koliko dugo društvo može prosperirati na periferijama istine prije nego što teret svoje neobrađene historije i želja za ostvarenjem snova o teritorijalnoj i kulturnoj dominaciji uruše krhak mir u regiji?
Odgovori na ova pitanja odredit će ne samo budućnost regije, već i smjer njenog kretanja. Ova pitanja su istovremeno i izbor između političke diktature i slobode.
