O krpama i ljudima
Ljudsko iskustvo ne poznaje nikakvu samorazumljivost niti sanjanu jednoznačnost svijeta. Neuhvatljiv u svojoj dinamičkoj procesualnosti (panta rei) svijet nam izmiče. Sve u njemu je višeznačno, upitno i podložno interpretaciji. Stvarnost i percepcija stvarnosti nisu isto. I ne postoji ništa – „isto za sve“. Naša viđenja, doživljaji, procjene, opisi i objašnjenja bilo čega – razlikuju se. Heisenbergov princip neodređensti važi čak i na dnevno-perceptivnoj ravni. Sve je relativno i upitno: Konzilij ljekara odlučuje o statusu bolesnika. Nogomet podrazumijeva tri suca, a pored njih još i var sobu.[1] Svaki žiri, književni, muzički ili bilo koji, broji više osoba. A sud traži najmanje tri svjedoka. Apstraktna umjetnost je samo jedan od bezbroj svjedoka koji na svoj način svjedoče o doživljajnoj različitosti svijeta u kome živimo. Čini to na tragu vizuelnog jezika koji istovremeno zbunjuje i fascinira. I koji svako od nas „čuje“ i razumije potpuno lično. Apstraktna umjetnost raspinje nas između logike i estetike; između uma i osjećajnosti. Svojom specifičnom simbolikom, apstraktna umjetnost perceptivnu predmetnost svijeta pomijera u sferu „više svjesnosti“ i fantazija. U kontekstu predmetne odsutnosti, uz pomoć emocija, boja i neobičnošću kompozicije aficirani smo njenom simboličkom prisutnošću.
U tom smislu, apstraktna umjetnost, kao igra na granici imaginarnog i stvarnog, djeluje poput zrcala u kome onaj što se ogleda, ne nalazi sebe tamo gdje stvarno jest, nego preko puta: u nestvarnom iracionalnom prostoru iza reflektirajuće plohe ogledala. Na isti način, u zrcalu apstraktne umjetnosti, ogleda se druga, nepoznata, nama nevidljiva strana svijeta. Tek naša mašta i fantazija otkrivaju ono što ta umjetnost skriva. Tačnije, odsustvo prepoznatljivih oblika i likova čini da je gledalac prepušten sam sebi; svom doživljaju, emocijama i intuiciji. Jedini doživljajni oslonac su mu linije, geometrijski oblici, boje i kompozicija. Pri tome, njihov cilj nije dati informaciju, nego probuditi emocije i pokrenuti razmišljanje. A to traži otvorenost uma, gledanje bez predrasuda, stavova i pretpostavki. Jer, za razliku od figurativne, apstraktna umjetnost ne pruža mogućnost racionalno-usmjerene priče. Ona otvara prostor i priliku individualnom viđenju i tumačenju.
[1] Video assistant referee (skraćeno VAR) je tehnologija koja je uvedena u nogomet kako bi suci dobili priliku provjeriti donesene odluke ukoliko postoje elementi sumnje da je oku ponešto moglo da promakne..
Stoga ista slika izaziva različite reakcije različitih ljudi. Pa i kod iste osobe u različitim trenucima. Sve je stvar momenta, ličnog doživljaja i osjećaja. Nema logike. A u toj alogičnosti sve je moguće. Jer, sve je istovremeno i tačno i netačno. I smisleno i besmisleno. U tom smislu, život je velika igra. I sve drugo u njoj, pa i apstraktno slikarstvo, samo je igra u igri.
A igra je ozbiljna stvar. I čovjek je čovjek samo dok se igra. Igra je maštovita i svjetotvorna. Rad to nije. Rad je nužda, a igra strast. Raditi je naporno i odbojno. Zato se rad izbjegava. I na radu se zabušava. U igri ne. Igra je svijet za sebe. Postavljena na princip „bit’ il’ ne bit’“. Igra hoće pobjedu. Hoće rezultat. Jer samo pobjeda, postignuće i afirmacija, doprinose samodokazivanju, samopotvrđivanju i ugledu igrača. Igra se oslanja na emociju. Nose je zanos, pregrijanost i neodmjerenost. Pa je nerijetko prate incident i nered. Tuku se igrači. Tuče se čak i publika. Kad se neko potuk’o na radu? Za veći učinak? Ne! To se ne događa. Jer razlika je ogromna. Igra je oslobađanje suvišne energije. A rad je trošenje one životno neophodne. U radu čovjek rasipa snagu, gubi zdravlje, troši se, zamara i pada. Pada od umora. Od iscrpljenosti. U igri se zanosi i cvate od zadovoljstva i ozarenosti. Raste do neba.
Klepina umjetnost je upravo to.
Maštovita, neobična, dosjetljiva igra boja i oblika. Slikajući Klepo se igra. Igra se ovim kvadratima. Odnosno, bježeći od oblikotvorne stvarnosti u imaginarij oblika i boja, igra se – na kvadrat. Zato je njegova slika fantazamatski asocijativna i moćna.
O tome najbolje govori njegova igra krpama. Tu su „krpe za brisanje kista“. Pa „Krpe A“ i „Krpe B“. Kao i triptih: „Krpe I, Krpe II i Krpe“.
Čemu krpe?
Zašto krpe?
U našim glavama krpa je samo neželjeni otpad. Nepotrebna suvišnost. Tako važi. Tako mislimo. I tako se, prema krpi i krpama odnosimo. Ali, život ne misli tako. Život naše loše predstave o krpi negira i potpuno anulira. Mijenja im predznak. U životu krpa ne samo da nije otpad, nego prerasta u temelj našeg bivanja. Krpa postaje nešto iz čega niče sve. Na čemu stoji sve. I dobro i loše. Nešto bez čega je život praktično nemoguć. Čak nezamisliv.
Već avionski snimak obrađenog zemljišta, slika je krpa zemnog šara i simbol našeg biološkog opstanka. Tako, i ne samo tako, krpa je, tiho i nenametljivo ušla u svijet života. I život svijeta. U sve sfere ljudskog bivanja. Od njive do kuće. I tamo nepovratno ostala.
Kao malo šta, i kao malo ko, krpa i krpe su inventurni, magični i sjetno-nostalgični element naših života. One asociraju i podsjećaju na dane zakrpljenog djetinjstva i rane mladosti. Dane zakrpljenih čarapa i pokrpanih hlača. Istom sjećanju pripada i lopta krpenjača za kojom smo mahnito trčali, nadmetali se, znojili i odrastali. A tu su i one, u trake isparane krpe od iznošene i neupotrebljive odjeće.
Trake, od kojih su domaćice tkale lijepe i nepoderive bosanske ponjave. Te ponjave – ili drôlje, kako su se još zvale – služile su kao ukrasna i toplotna prostirka hodnika i sporednih prostorija. Ćilim je krasio gostinske sobe. Dakle, ponjave ili drôlje, bijahu – kućne drôlje. Ali naš jezik zna i za ljudske drôlje. Odnosno – dròlje. A dròlja i drôlja, izuzev u akcentu, ne poznaju druge međusobne razlike: u upotrenoj javni, one su – jedno i isto. Dròlja je javna ženska. Prostitutka. Ona koja se poput ulične drôlje prostire i podastire pod sve i svakoga ko to želi i plati.
Ali, osim drôlja, tu su i neke druge kućne krpe. Ukrasne zidne krpe, iznad starog dobrog fijakera. Koje, sjećamo se, šeretski i nenametljivo – opominju:
Kuharice manje zbori
Da ti ručak ne izgori.
Danas te krpe, zajedno s ponjavom i drôljama krase još samo muzeje i etno-galerije. Kao eksponati davne prošlosti. Bar tako izgleda iz perspektive električnih štednjaka i pretis lonaca. Ali, nije baš tako. To nam se tako samo čini. Krpa se ne dā. Ne samo da nije prošlost, nego je na sofisticiran način našla svoje važno mjesto u našoj životnoj svakodnevnici.
Vremenom, kao pragmatski iznjedren element, krpa je ušla u modu. Odnosno, kao stilizirana zakrpa i modni detalj, krpa se ustoličila na rukavima poslovnog sakoa modernog birokrate. Ukratko, krpa je još uvijek tu. S nama i uz nas. Kud god pogledaš – krpa. Krpa prije … I krpa poslije svega. Čak ni naš današnji jezik ne može bez krpe i zakrpe. Bez njih bio bi bezbojan, siromašan, šupalj, prazan, značenjski oskudan i nedorečen. To najbolje pokazuje mnoštvo fraza koje se semantički oslonjaju na krpu: Neko bez časti i dostojanstva je „prava krpa“. I nerijetko „odbačen kao krpa“. Bolesnik je „blijed kao krpa“. A neko je isti takav od straha: „poblijedio kao krpa“. Tu je i ona krpa iz studentskog dijaloga: „Kako bî na pismenom“? „Ne pitaj, nešto sam nekako skrpio“, odgovara upitani. A „odoh u krpe“, znači poći u postelju, leći, spavati; otići na počinak. Konačno, narodna poslovica nas uči da „svaka krpa nađe sebi zakrpu“. Odnosno u svakodnevnici ogovaračke ironije – svako nađe sebi ravnog. Osim toga, živimo teško sastavljajući, odnosno, „jedva krpeći kraj s krajem“. Od plate do plate. Od penzije do penzije.
Ali, ne svi.
Jedni nemaju potrebe da se krpe. Imaju sve. I više od toga. Drugi se ne krpe jer nemaju čime. Nemaju čak ni za krpe. Kao nezakrpljeni hodamo gologuzi. U tom smislu, Klepine krpe možemo čitati i moralno-etički. Mi, nekadašnji građani, osobe, persone, ljudi, danas smo – niko i ništa. Spodobe bez časti i bez dostojanstva. Odnosno – „obične krpe“. Zagazili su nas. Smušeni smo i tumaramo potpuno izgubljeni, kao – „udareni mokrom krpom po glavi“.
Istovremeno, neke ljudske krpe, krpe od ljudi, danas upravljaju svijetom. Jedna od tih krpa ubija, ranjava, izgladnjuje, djecu, žene i ljude Gaze. Druga to isto radi širom Ukrajine. Neke obijesne krpe bi da se domognu Glenlada. Jedna reginalna krpa, videći da je nepoželjna, naprasno je, prije vremena završila neuspjelu posjetu Americi. A na paradi u Moskvi, uprkos sistematskom poltronstvu, ta velikosrpskakrpa je pala još niže: oficijelnim rasporedom dodijeljenog joj mjesta, tretirana je kao sporedna i nevažna krpica. Tamo negdje, „pored vrata“.
S druge strane, sponzoruše (eufemizam za dròlju), kao moderne javne krpe, dočepale su se estrade, portala, televizije i filma. Nameću svoj turbo-folk mentalitet kao način i mjeru življenja. A zahvaljujući sponzor-politikama koje porađaju i njeguju svoje dròlje. Provjerene stranačko-partijske krpe, beskičmenjaci, poltroni i poslušnici, vode gradove, državne resore i ministarstva. A najveće krpe među krpama, dakle krpetine – kao sekretari, premijeri i predsjednici entiteta i država – zaposjele su vlastodržačke vrhove. I u svojoj medijskoj napadnosti, sile nas da svakodnevno trpimo njihov uvredljivo-mrzački, ucjenjivački, kočijaško-uličarski, prizemni krpeno-prljavi jezik i samovolju. Tako se održavaju. Ali ne uvijek i svugdje. Nedavno, glavna entitetska, (č)etnički-ostrašećena krpa, zamoljena je da – čak i za ukus fašističkog Izraela nepoželjno-prljava – napusti konferenciju i zemlju. Zahvaljujući tim i takvim krpama, a u kontekstu hronično-kriznog bh. društvenog trenutka, krpe sa Klepinih slika možemo interpretirati simptomatski, kao simboličke priče o Bosni.
Priče o podijeljenoj, razvaljenoj, na krpe pocijepanoj Bosni. A te krpe su distrikti, entiteti i kantoni. Krpasta logika podjele zahvatila je etnije i narode; nacije i nacionalne kulture, te idejno-ostrašćene klero strukture. U ideloškoj ravni, u teškoj rovovskoj borbi bez smisla i obraza, naše klero-etničke krpe, tobožnji ento-patrioti i samozvani čuvari vitalnog nacionalnog interesa, u svojoj krpastoj osionosti i neskrivenom vlastoljublju, sve druge oko sebe vrijeđaju, etiketiraju i optužuju kao „neprijatelje“,„izdajnike“ i „plaćenike“. Nameću rat svih protiv svih. Bellum omnium contra omnes. Niko ni s kim. Sve je krpasto i nasilno razbijeno. Usitnjeno, pocijepano, raskasapljeno, raskrpljeno i nezakrpljeno.
Ali ako te vještačke etno-krpe, krpe podjele i politikantske samovolje, simbolički, etimološki i semantički, asociramo s idejom popravka i obnove do kojih je normalnim ljudima stalo, onda Klepine šavove, koji te krpe drže na okupu, čitamo kao zov i izraz težnje za cjelinom. Da skrpi pocijepano. Da spoji razdvojeno. Kao ono što spaja. Kao želju da Bosnu vrati samoj sebi. Sebi nekadašnjoj. Jednoj i cjelovitoj.
I da završim.
Ova priča samo je naknadna, simbolička rekonfiguracija zbilje; njenog opredmećivanja iz apstrakcijā Klepine bespredmetnosti. Jer, Klepine slike poziv su gledaočevoj fantaziji da, na sebi svojstven način, iskopa stvarnost iz prividne nestvarnosti. Da opredmeti svijet, iz njegove prividne, simboličke bespredmetnosti. Jer, slikati na ovaj način, znači u bezličnom naličju slike otkrivati stvarno lice skrivenog svijeta. Dizati svijet iz mrtvih. Upravo zato, sa stanovišta mizerne krpene logike, koju nevoljno, ali s nadom živimo, da se još jednom, za sami kraj, vratimo onoj autentičnoj, staroj, vječnoj živoj, žilavoj Bosni.
Jer, Bosna nije krpa za bacanje, kako to godinama tvrdi ona entitetska krpa. Bosna je genetski neizbježna zakrpa još neskrpljene Evrope. Zakrpa bez koje Evropa ne može. Pa ili će da se zakrpi, ili će ostati poderana, isprazna, šuplja, besmislena i nemoćna, kakva danas jeste. I zato će Bosna opstati i ostati. Jer, mi – mi u svojoj višestoljetnoj, bosanskoj multi-kulti izvedbi, na kojoj Evropa tek (i s mukom) pokušava da se skrpi – mi smo bili Evropa prije Evrope. Bosna je kozmopolitska formula bez koje Evrope nema niti je može biti. Htjela ili ne htjela, Evropa će morati da to shvati. Uprkos sistematskim i pomno smišljanim ideološkim lažima i podvalama ovdašnjih etno-razbojnika i pseudo-europljana, s jedne, i entitetskih mrzitelja Evrope, s druge strane.
Sutješčica/Zagreb, maja 2025.
