Boris Pavelić za Tačno.net piše o izložbi “Pod nebom vedre vjere – Islam i Europa u iskustvu Bosne” koja je postavljenja u Zagrebu, a koju je otvorio hrvatski premijer Andrej Plenković. ”Trebalo je istodobno u Beogradu i Zagrebu postaviti izložbe o uništavanju islamske kulture u prvoj polovini devedesetih u Bosni i Hercegovini da ljudi vide šta su uradile službene politike Zagreba i Beograda”.
Potreba Nerzuka Ćurka da o zločinima progovori u vlastito ime, kao čovjek koji zločin osjeća kao vlastitu bol, nije tipična za struku kojom se ovaj šezdesetogodišnji Sarajlija bavi. Politolozi su, naime, danas – kada nisu baš puki ideolozi, sluge “naše stvari” – i prečesto neka vrsta statističara grozota, zapisničari, katalogizatori, promatrači zavedeni iluzijom da procese mogu znanstveno objasniti, i takva ih intelektualna samodopadnost potiče da zaziru od moralnih prosudbi, strahujući da bi njome izgubili “znanstvenost” i “objektivnost”.
Izdavač Ex Libris iz Rijeke upravo je objavio “Četiri magarca apokalipse – razgovore u devedesetima”, zbirku intervjua Heni Erceg iz Feral Tribunea
U livanjskom gradskom parku, točno na mjestu na kojemu je 1992. godine miniran spomenik “Ranjenik” velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, potkraj lipnja otkriveno je spomen obilježje “Zdenac milosrđa” s kipom časne sestre Bogoljube Jazvo
Kao da vidimo dugokosog feralovca kako s njima onamo, među zvijezde kreće: uvijek vedar u onoj svojoj donkihotovskoj otmjenosti, nakon što je Cortu Malteseu pripalio cigaru pa mahnuo Ćurinu i prijateljima na ovome svijetu, uzjahuje Rocinantea Don Quijoteu iza leđa, a Hajra ga gleda, sjeća se, pa kaže: “Eh, kakvu je ruku imao taj mladi dugokosi… Nikad takvu nisam čitala”. A mi znamo: i neće.
Hoćemo li komšije ostaviti da sami uvjeravaju svijet i Europu kako nisu u Bosni problem “muslimani”, ali ni “Srbi” ni “Hrvati”, nego “orbanovci” na svim trima stranama, pa još poduprti konkretnom političkom silom koja dolazi otkud nikada ne bi smjela – iz europskih metropola, kojima su baš tih “dva milijuna muslimana” svih ovih godina najviše i vjerovali? I tko su, uostalom, ti Orbanovi “muslimani”?
Zapanjujuća je ta bešćutnost hrvatskih institucija, ali ništa manje i hrvatskoga društva: pa zar ne bi Hrvatska bila dužna obeštetiti žrtve ratnog zločina silovanja koja su počinili pripadnici HVO-a? Tim više jer za to u Hrvatskoj postoji jasan i uhodan zakonski mehanizam: ako je Hrvatska i zakonom priznala da žrtve ratnih silovanja imaju pravo na jasnu zakonsku zaštitu, i ako pravo na zakonsku zaštitu imaju i invalidi HVO-a, zašto ista takva prava nemaju i žene kojima su vojnici HVO-a u BiH seksualnim nasiljem nanijeli doživotne traume?
Dobar dio srpskog društva uopće želi Europu i europske vrijednosti. Često mi se čini da je tom dijelu srpskog društva bliži način funkcioniranja države poput Rusije: s jakim vođom, bez ikakve opozicije, sa stalnim teorijama zavjera, svjetskim urotama i slično. Mislim da to nije dobro, a Srbija nikako da izađe iz te spirale koja je ne gura naprijed, nego stalno vuče unazad.
Južno od Sutle, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, nema ni izbliza ničeg sličnog u njegovanju antifašizma, niti se ‘čuje odjek koraka’ jednog slavnog doba; štoviše, odvija se suprotan proces.
Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički univerzum satkan u velikoj mjeri od prisjećanja na svaku, pa i najmanju obljetnicu rata u Hrvatskoj, o hrvatskim zločinima u BiH šuti kao da se nikada nisu ni dogodili
Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu.
Heliodrom, međutim, bio je i mjesto na kojemu su ljude odabirali izravno za smrt. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) upozorio je 10. siječnja 1994. predsjednika vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića “da su mnogi zatočenici odvođeni na liniju fronta u Mostaru, pri čemu su bili prisiljeni nositi uniforme HVO-a i drvene puške, dok su se tamo vodile žestoke borbe u avgustu i septembru 1993.”
