Kada čovjek umre, iza njega ostane (duhovna) praznina srazmjerna prostoru kojeg je za života ispunjavao. U slučaju Alije Kebe stvarni gabariti tog prostora ukazali su se pred nama tek nakon njegove smrti. Jer, htio to neko vidjeti ili ne, otkako on nije sa nama ovaj grad više nema ni svoj časopis, nema ni Podružnicu pisaca, ni izdavačku kuću, a od ove godine nema ni svoje Šantićeve večeri poezije.
Danas je godišnjica presude čelnicima tzv. Herceg Bosne. Tim povodom objavljujemo esej književnika Elvedina Nezirovića o Slobodanu Praljku koji je isti dan izvršio samoubojstvo.
Evedin Nezirović bosanskohercegovački književnik i novinar, dobitnik nagrade"Predrag Matvejević", za Tačno.net piše esej o rušenju Starog mosta u Mostaru.
Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema jednom izvještaju 5. bojne Vojne policije HVO-a, koja je nadzirala logor, 5. avgusta 1993. u Dretelju je bilo zatočeno više od 2.500 ljudi.
Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.
U Muzičkom centro Pavarotti Mostar večeras će (s početkom u 19:30h) biti predstavljen roman "Sandro", autora Elvedina Nezirovića, koji je nedavno objavljen u izdanju Izdavačke kuće "Buybook" iz Sarajeva. O knjizi će, pored autora, govoriti urednik Semezdin Mehmedinović i Šejla Džindo.
U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.
Muzički centar Pavarotti Mostar i Izdavačka kuća "Buybook" iz Sarajeva organiziraju promociju romana "Sandro", autora Elvedina Nezirovića.
U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.
