Evedin Nezirović bosanskohercegovački književnik i novinar, dobitnik nagrade"Predrag Matvejević", za Tačno.net piše esej o rušenju Starog mosta u Mostaru.
Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema jednom izvještaju 5. bojne Vojne policije HVO-a, koja je nadzirala logor, 5. avgusta 1993. u Dretelju je bilo zatočeno više od 2.500 ljudi.
Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.
U Muzičkom centro Pavarotti Mostar večeras će (s početkom u 19:30h) biti predstavljen roman "Sandro", autora Elvedina Nezirovića, koji je nedavno objavljen u izdanju Izdavačke kuće "Buybook" iz Sarajeva. O knjizi će, pored autora, govoriti urednik Semezdin Mehmedinović i Šejla Džindo.
U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.
Muzički centar Pavarotti Mostar i Izdavačka kuća "Buybook" iz Sarajeva organiziraju promociju romana "Sandro", autora Elvedina Nezirovića.
U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.
Ideologija Udruženog zločinačkog poduhvata, koja je ubila, zatvorila i sa svojih ognjišta protjerala na hiljade ljudi, koja je srušila na hiljade ljudskih domova, historijskih spomenika i vjerskih objekata i koja, na kraju krajeva, nikome nije donijela ničega dobrog, a ponajmanje, rekao bih, bh. Hrvatima, danas se, manje-više, naziva „pravom na kolektivno pamćenje“.
Danas je rođendan Semiru Tuci jednom od najboljih fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine. Tim povodom objavljujemo tekst Elvedina Nezirovića o ovom fudbalskom čarobnjaku.