CRO premijer i šef „europejskoga“ tzv. light HDZ, Andrej Plenković – „hrvatski europučanin“, sic transit – na proljetnim će i ljetnim parlamentarnim i europarlamentanim izborima imati lijepu priliku objasniti biračima što je, kako, kada i zašto po naputku „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (iz službene prepiske) radio na tzv. pravoj strani povijesti, pa doveo gro tzv. običnih/malih sugrađana u položaj da jedva sastavljaju kraj s krajem ili grcaju u tzv. dužničkom ropstvu banaka, teleoperatera, trgovačkih lanaca...
Poretka kojemu ne da nije prijetnja, nego je simbol izvjesni Branimir Glavaš čija „sigurnosna“ provjera govori o krivnji za niz zločina nad srpskim civilima u Osijeku ratne 1991., a koji, iako osuđen, prelazi granicu, slobodno šeće Hrvatskom s državnim odlikovanjima na reveru. Zato je on pravo lice poretka što ga od „terorista“ Fadila, Omera… sladostrasno štite bezimeni makroi sustava.
Ako se HDZ i Domovinski pokret ne mogu podnijeti na papiru, ne znači da se neće moći podnositi na vlasti. Vlast budi pozitivne osjećaje u ljudima. Izvlači iz njih konstruktivnost, toleranciju i želju za suradnjom. Pogotovo kad je sve podmazano dobro plaćenim funkcijama
Sva prethodna politička, predizborna obećanja o smanjenju stope PDV-a, osobito na hranu i energente, glatko su padala u vodu netom po proglašenju izbornih rezultata. Država se grčevito drži uhodanih alata za bildanje svog proračuna i srca je kamenoga – sramota do egzosfere! – čak i prema humanitarnoj pomoći, gdje uredno naplaćuje tih 25% PDV-a
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
I kakav bi mogao biti zaključak ove priče i što veže te tri bitange iz raznih regija Hrvatske? Odanost, ljudi, odanost! Odanost Bogu Sunca, šefu vlade i partije kriminalaca, sjecikesa i poslušnika. Sve troje bili su na visokim funkcijama, u partiji i institucijama, od lokalnih do državnih. Jedan podmićuje medije i uzima dio reketa sebi, drugi truje tuđu stoku, treći ubija na cesti… A kazne? Kazne su simbolične, jer „svakome se može dogoditi“ da recimo u magli, možda pod utjecajem alkohola – ne znamo jer je policija sve zataškala – pretiče i usmrti drugoga, potom ode kući umjesto u pritvor. Ta bahatost, to „što mi tko može?“, to je zajednička sluz mafijaške hobotnice HDZ-a. Sluz moćnog polipa koja obavija i guši Hrvatsku.
U vašoj Hrvatskoj ja živim kao pas. Od prvog do prvog nastojim nekako prehraniti sebe i obitelj, živjeti kao čovjek ali ne ide. Moja obitelj. Išlo je dok mi nije ugašena firma, ista ona koja je u Jugoslaviji bila perjanica. Vodeća firma u državi. Trebao sam dobit stan, ali i tada je bilo guzonja, pa su ga dobili oni. Imam dva sina, srame me se. Oca beskućnika.
Guzonje.
I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička zajednica. Jedna se zlokobna „igraonica“ živim ljudima pretvorila, eto, u radosnu igraonicu laserima, komercijalna je boja novca prekrila tragove krvi i zločina. Kultura sjećanja? Ne, nego odvratno, kolektivno ironiziranje povijesti
Zapravo je sve vrlo jednostavno, iako ni slučajno nije bezazleno. Glasati za UN-ovu rezoluciju o Gazi i bez spominjanja Hamasa kao terorističke organizacije znači razumjeti da je apsolutni prioritet hitno prekinuti ratna djelovanja da se zaustavi humanitarna katastrofa užasnih razmjera. Biti suzdržan znači ne slagati se s nespominjanjem Hamasa, ali slagati se s idejom da je apsolutni prioritet uspostaviti humanitarno primirje. Glasati protiv rezolucije znači biti protiv prioritetnog uspostavljanja humanitarnog primirja, koliko god se Hrvatska vlada krila iza objašnjenja da je razlog protivljenju to što se izrijekom ne spominje Hamasov terorizam.
A čije to osjećaje i koga vrijeđaju imena pokojnika ispisana na ćirilici? Evo, ovako je taj provincijski dušebrižnik objasnio nedoumice pristojnog svijeta: „Trebao je čovjek doći i reći što bi napravio. Rekli bismo mu da ne može staviti ćiriličnu nadgrobnu ploču jer će napraviti štetu.“ Štetu? Komu? Eh, ima naš Bukara – to je onaj sekretar komunističke partije iz davne, čuvene komedije Hamlet iz Mrduše Donje – spreman odgovor na blesava pitanja, to jest da „ćirilica vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja koji su se borili protiv ljudi koji su pod tim slovima pucali i rušili…“, i eto pravih razloga zabrane ćirilice na nadgrobnoj ploči.
Hrvatska je bila posljednja članica EU-a koja je potpisala Ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći (MLAT) sa SAD-om koji je stupio na snagu u siječnju 2023. Zašto Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) i hrvatski pravosudni sustav odbacuju kaznene prijave i odbijaju istražiti ozbiljne optužbe za međunarodno pranje novca u gradu Rijeka i Hrvatskoj?
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell Zašto ne bi moglo biti Republike Hrvatske bez antifašističke borbe naroda Hrvatske? Piše: Prof. dr. sc. Josip Sruk Bez antifašističke borbe, naroda Hrvatske, niti u jednoj od mogućih varijanti raspleta političke situacije nakon II. svjetskog rata, Hrvatska kao država…
