To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
Ja svoje dijete ni u ludilu nemam namjeru predati u ruke bilo kome, niti želim da moje dijete ratuje bilo kada i bilo gdje po svijetu za njihove sulude kapitalističke ili fašističke ciljeve kao što su ovi koje danas provodi Putin. Zapadni svijet, nažalost, nema muda, i ovaj iskompleksirani klaun to itekako koristi. Onaj tko voli ili želi pod pušku, to neka bude njegov poziv, profesija i na koncu dužnost. Na mene i moju obitelj ne računajte.
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Nasmijao bi se sada Herbert Marcuse gledajući ljevicu u Hrvata. Kultura i urbano lako se prisvoje od primitivaca. S vlašću je već druga stvar, ali ionako se bojim da „ljevici” u Hrvata svakako paše biti u vječnoj oporbi nego se boriti za Hrvatsku konačno jednaku za sve.
Koliko god to u izvedbi izgledalo debilno, hrvatski mainstream mediji vjerno prezentiraju politiku vladajuće partije: oprema sa zvjezdicama, sadržaj bez njih. HDZ je stranka koja se formom svoga javnog nastupa neprestano distancira od stvarnog sadržaja svoje politike
Iz Antifašističke lige Republike Hrvatske navode kako je politička radikalizacija u smjeru mržnje i nasilja te glorifikacije fašističkog i kvislinškog režima iz prošlosti, ili ličnosti koji mržnju i nasilje simboliziraju, potmula prijetnja hrvatskom društvu, u smislu da je čas manje čas jače izražena ali uvijek prisutna, već tridesetak godina.
CRO premijer i šef „europejskoga“ tzv. light HDZ, Andrej Plenković – „hrvatski europučanin“, sic transit – na proljetnim će i ljetnim parlamentarnim i europarlamentanim izborima imati lijepu priliku objasniti biračima što je, kako, kada i zašto po naputku „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (iz službene prepiske) radio na tzv. pravoj strani povijesti, pa doveo gro tzv. običnih/malih sugrađana u položaj da jedva sastavljaju kraj s krajem ili grcaju u tzv. dužničkom ropstvu banaka, teleoperatera, trgovačkih lanaca...
Poretka kojemu ne da nije prijetnja, nego je simbol izvjesni Branimir Glavaš čija „sigurnosna“ provjera govori o krivnji za niz zločina nad srpskim civilima u Osijeku ratne 1991., a koji, iako osuđen, prelazi granicu, slobodno šeće Hrvatskom s državnim odlikovanjima na reveru. Zato je on pravo lice poretka što ga od „terorista“ Fadila, Omera… sladostrasno štite bezimeni makroi sustava.
Ako se HDZ i Domovinski pokret ne mogu podnijeti na papiru, ne znači da se neće moći podnositi na vlasti. Vlast budi pozitivne osjećaje u ljudima. Izvlači iz njih konstruktivnost, toleranciju i želju za suradnjom. Pogotovo kad je sve podmazano dobro plaćenim funkcijama
Sva prethodna politička, predizborna obećanja o smanjenju stope PDV-a, osobito na hranu i energente, glatko su padala u vodu netom po proglašenju izbornih rezultata. Država se grčevito drži uhodanih alata za bildanje svog proračuna i srca je kamenoga – sramota do egzosfere! – čak i prema humanitarnoj pomoći, gdje uredno naplaćuje tih 25% PDV-a
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
I kakav bi mogao biti zaključak ove priče i što veže te tri bitange iz raznih regija Hrvatske? Odanost, ljudi, odanost! Odanost Bogu Sunca, šefu vlade i partije kriminalaca, sjecikesa i poslušnika. Sve troje bili su na visokim funkcijama, u partiji i institucijama, od lokalnih do državnih. Jedan podmićuje medije i uzima dio reketa sebi, drugi truje tuđu stoku, treći ubija na cesti… A kazne? Kazne su simbolične, jer „svakome se može dogoditi“ da recimo u magli, možda pod utjecajem alkohola – ne znamo jer je policija sve zataškala – pretiče i usmrti drugoga, potom ode kući umjesto u pritvor. Ta bahatost, to „što mi tko može?“, to je zajednička sluz mafijaške hobotnice HDZ-a. Sluz moćnog polipa koja obavija i guši Hrvatsku.
