Oznaka Jovan Nikolaidis

Slovo o identitetu

Radim na tekstu o identitetima u Crnoj Gori. I o podmukloj vlasti pamflet, o politikantima koji se tom kaleidoskopu o pripadnosti vješto prikradaju, pa svakome od naroda ponude zalogajčiće taštine. Jer identitet i jeste ponajprije – obilje taštine u biću koje insistira na kolektivu sa dirigovanim zrncima krvnim... Škuro svjetlo dana, utučena volja onog kome je do identiteta tako malo stalo, jer je polugladan, dotučen političkim baljezganjima. A Identitet, u konačnici – to sam ja, nikada – mi.

Uspomena druga: dio sarajevskog dnevnika

Njeno tijelo pružilo se prȅdame kao livada. Trebalo je da počnem cvijeće brati, s reda, polako, ne gazeći rosu, ne strašeći popce. Stenjanje iz dubine te ledine stizalo je do mojih čula, u talasima je disala Gea kroz tijelo dragane. Glorija se okretala kao da se bregovi valjaju na bijeloj plahti, od ruku do glave i od koljena do dubine nožnih prstiju. Mirisala je livada njenog tijela na otkos majčine dušice.

Sandro Galeb je mrtav

Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koju je uznemirilo vrijeme – Sandro Galeb. Odavno ga nije bilo; bijah ga ostavio, gotovo zaboravio, zabavljen vrćenjem ukrug koji su obaveze nametale mojoj prirodi melanhokolerika. Sad je tu da me kinji svojim neizlječivim osamama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan.

Kažu da se ovo zove rat

Sumrak je dozvao noć, a noć bombardere. Čuli su se, dolazeći s mora, kao da medvjedi neprekidno brundaju, ali se vidjeli nijesu.

Montenegro: Zemljotres 2051, slutnja

Ritual je, iako primitivan, tekao uigrano. Harmonikaš rasteže svoj instrument kao da čereči jarca, kinjeći pastoralnu okolinu zvucima mjesnog folklora, cijepajući mitsku tišinu nadvoje. Dan bi odmicao, čekala se noć, svaki od radoznalih i željnih neobičnosti dobijao je svoj dio igre. Desert se kušao kad bi u uvalu pridošli kobci s pobrđa i visoravni nad uvalom: otimali bi od pijanih muževa redom voljne strankinje i odvodili ih pod svoje.

Oni su jedni kraj drugih tegobe života zajednički vremenom prtili

Jedna pored druge vjekovima traju četiri sakralne građevine, čuje se zov s minareta, zvona jecaju, katolička, evangelistička i pravoslavna, promiču kraj sinagoga marljivi Judejci, vjernici ulaze i izlaze iz tih bogomolja, bliski u tegobama a u vjekovnoj saradnji, po nuždi ili volji, svejedno, a piščev junak tvrdi: ti se ljudi mrze i strahuju  jedni od drugih. Tlapnja! Ne može, a i neće da vjeruje u to. Ali je sklon da povjeruje da između one davnašnje priče Andrićeve i ovog današnjeg klerofašističkog naricanja kojekakvih ekmečića, ćosića, bećkovića, karadžića, mladića, šemsudina i džemaludina, i inih jahača okota šovenskog, postoji i jednako traje most ideologije  kojim se prevoze zle sile i satanski tovari mržnje i straha. A to nije na Drini ćuprija.

Čovjek iz Prijeka

Ne zavidim nikome, ne moljakam nizašta na svijetu, od ovog što posjedujem gradim tvrdu kulu u kojoj moja crnogorska mati strpljivo čeka da joj dođem zanavijek. Siguran sam – zna ona da je nisam iznevjerio. Jovan Miličin, jedini u majke.

Zločinci neće u pakao 2.

Ljudski su grijesi nalik krijestama talasića: namah se gube, mijenjaju i iznova nastaju, danima, godinama i vjekovima. Između tih kratkih činova nesavršenosti ljudske vrijeme donosi zaborave. Zlo se vječno umnožava i vraća, gurkajući dobrotu. A čovjek mora da svjedoči jer je dobrota, doista, slabašno treperenje u tokovima života. U jedno je Pisac siguran - Monstrumi sigurno neće skončati u Paklu.

Staro pismo nova zebnja

Bosna je oplemenila moj duhovni život, to drago kamenje prijateljstva čuvaću kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada naša muka, koju danas jednako trpimo od istog dušmanina. Čujem povike ostrašćenih, čitam imperijalne koncepte, iz medija mračnu slutnju na jauke iz prošlosti. Opet vampiri štekću iz polumraka: to Srbija sanja suludi san da će steći teritorije mongolskim jurišima na tuđe, na uštrb ostalim narodima Balkana.