“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
U toj potrazi za velikim “nacionalnim” podvizima osjeća se ludost i iščašenost u svakom činu predstave, gdje nepismene budale, pokvarenjaci i kriminalci postaju idealisti, romantičari, zanesenjaci, vitezovi, borci za pravdu, slobodu i čast njihovih izmaštanih “dama” (nacija), prema kojima su kao pubertirajući adolescenti grubi, cinični i bezosjećajni zavodnici. Oni agresivno ističu svoje erotično-seksualne potrebe, s čime se pojačava njihova patološka potrebu za mržnjom, vladanjem i moći, što čini tragiku ove pozorišne predstave još ogavnijom i mučnijom.
