Hrvatskoj “pobjedničkoj” histeriji u tom smislu nedostaje prigušivač, ali i taj plemeniti osjećaj da postoji puno iks važnijih stvari za život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i njezinih – još neiseljenih – manje od 3,9 milijuna žitelja od tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije normalno da je Hrvatskoj tzv. najvažnija sporedna stvar važnija od svega drugoga na svijetu, jer izgubili “vatreni” ili pobijedili, tzv. običnomu/malom CRO građaninu ni u džep niti iz džepa; sutra je novi dan.
Vlasnik se C. I. O. S. Grupe Petar Pripuz, tvrdi, “ne može oteti dojmu” da je manipulacija gradonačelnika Tomislava Tomaševića podacima zapravo, “nagovještaj početka izborne utrke”. Itekako, samo što nije nagovještaj, a još manje – početak. Kampanja već traje od parlamentarnih do europarlamentarnih izbora i samo će još dobivati na zamahu i žestini, a problemi zbrinjavanja otpada i red u gradu Zagrebu mlinski su kamen o Tomaševićevu vratu.
Budući da više nitko ne može oboriti kontroverznog Ivana Turudića s mjesta glavnog državnog odvjetnika (DORH), gdje ga je instalirao Plenković, te da ostaje na snazi sporni tzv. lex AP (vrlo restriktivan zakon protiv tzv. curenja informacija o prvosudnim istragama), to je prijeteća batina svima u državnim službama i neovisnim medijima.
Nakon Zekanovićeva krvožednog ispada usred Hrvatskog sabora na konstituiranju 11. saziva, nereagiranja tzv. pravne države i nove političke vlast te mutavog SDP-ova odgovora na prijetnju smrću, bijedna naša sljedećih mjeseci – ako ne godina do kraja mandata? – može svašta očekivati. Samo ništa dobroga od tog buljuka tzv. ljudi nahvao (dum Marin Držić), zlih u duši, kvarnog karaktera i opasnih namjera.
Povijesni će revizionizam novije/daljnje hrvatske prošlosti biti službeno priznata istina... DP je, uz HDZ Plenkovićevu svijeću, razbio manjince te protivno Ustavu RH i međunarodnim uvjetima za državno priznanje RH segregirao i politički getoizirao Srbe.
„Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se za nekakvu strogu žensku čednost u odijevanju, za predbračnu čistoću, tzv. život od začeća do smrti, za „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ kojih je oličenje muškarac (pater familias), itsl. te se i fizički sukobljavaju s buntovnim ženama koje se ne smatraju niti pristaju biti manje vrijednim od muškaraca. Umjesto da ustavno sekularna, tzv. pravna država zabrani „klečavačku“ agresiju na javni red i mir, policija ih čuva i izravno sudjeluje u sukobima s neistomišljenicima. Sic transit.
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove.
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su nesposobni i za ujediniti se i unutar svojih politideoloških torova, HDZ može mirno spavati i Plenković može računati na treći mandat. Eventualno, pravodobno se pobrinuti što će, najvjerojatnije, sa svojom relativnom izbornom pobjedom. A etika je voda duboka, pa... Nije li s njom – gledajući i hrvatska politička iskustva – isto što i s poviješću: pišu je pobjednici?
Nema veze, je li, što Ustav RH izrijekom ne zabranjuje predsjedniku RH kandidirati se kao nestranačka osoba na nekoj od stranačkih lista i reći da želi biti premijer, dok mu je predsjednička dužnost na isteku? Nema veze ni to što je takva praksa dopuštena čak na izborima u Uniji? Ima veze samo to da vladajuća stranka HDZ i njezin autoritarni premijer ne žele ni po koju cijenu izbornu konkurenciju Zorana Milanovića, cijeli svoj mandat najpopularnijeg političara u RH, poimence izabranog u narodu
To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
