Velike poplave i s njima povezana klizišta u Jablanici, Kiseljaku, Konjicu, Kreševu i Fojnici ujedinili su zaklete rivale, navijače Velaža i Zrinjskog u pomoći nastradalima. Pomoć su pružili i Milorad Dodik, Andrej Plenković, Aleksandar Vučić, patrijarh Porfirije i mnogi drugi. To je svijet u kojem želimo živjeti.
Zoran Milanović ohrabruje separatističke težnje Dragana Čovića i HDZ-a BiH za trećim entitetom. Ratni se ciljevi sada pokušavaju mirnodopski realizirati izmjenama Izbornog zakona.
Rječnikom neusklađenim s protokolom (koji predviđa dostojanstveno, pristojno i razumljivo javno obraćanje osoba iz vrha državne politike) ili, primjerice, dodjelom odlikovanja Zlatanu Miji Jeliću, nekadašnjem zapovjedniku vojne policije HVO-a nadležnom za upravljanje zloglasnim logorom Heliodrom i optuženom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Milanović je višekratno i mnogostruko unizio funkciju koju obnaša.
“Mislim da primarni problem nisu predrasude o BiH u hrvatskoj javnosti, nego one kojima HDZ BiH obmanjuje vlastite birače uporno ponavljajući mantru o njihovoj navodnoj ugroženosti dok istovremeno ucjenama uspijeva blokirati državu i njene institucije. Nije mi jasno kako je moguće da ljudi ne shvaćaju štetnost politike koja se samo deklarativno bori za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a koliko joj je do njih stvarno stalo najbolje pokazuje “brigom” o Hrvatima u Republici Srpskoj i kantonima u kojima HDZ nema većinu.”
Što se tiče Severine, njezin se krimen sastoji u tome što je podržala proteste protiv kopanja litija, željela nastupiti na obilježavanju „zločinačke” Oluje 2009. u Kninu, „heroja” Ratka Mladića ispravno usporedila s Hitlerom, poručila patrijarhu Porfiriju da se pokaje za grijehe i pomoli za spas svoje duše jer će mu trebati, te na novogodišnjem koncertu u Kotoru ove godine pozvala Crnogorce da ne daju svoju zemlju. Kad sve nabrojeno uzmemo u obzir, bilo bi čudno da se nije našla na „nepostojećoj” listi obožavatelja lika i djela MC Ace
Ostaje nam pitanje do kad ćemo ratne zločince nazivati herojima? Suočavanje s istinom o zločinima koje je „naša strana” počinila u ratu temelj je bez kojeg nema zdravog društva, a ne može doći ni do uspostave mira, stabilnosti i pomirenja s građanima susjednih država. Mostar je i 28 godina nakon rata ostao podijeljen grad čijim ulicama se i dan danas vijore zastave osuđene zločinačke tvorevine Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Mislim da primarni problem nisu predrasude o BiH u hrvatskoj javnosti, nego one kojima HDZ BiH obmanjuje vlastite birače uporno ponavljajući mantru o njihovoj navodnoj ugroženosti dok istovremeno ucjenama uspijeva blokirati državu i njene institucije. Nije mi jasno kako je moguće da ljudi ne shvaćaju štetnost politike koja se samo deklarativno bori za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a koliko joj je do njih stvarno stalo najbolje pokazuje “brigom” o Hrvatima u Republici Srpskoj i kantonima u kojima HDZ nema većinu.”
Dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohammadi u proteklih 13 godina osuđena je na ukupno 30 godina zatvora i 154 udarca bičem uz zabranu da ju suprug i djeca posjećuju u zatvoru. No to ju nije pokolebalo, niti ušutkalo njen moćan glas.
Bi li i u kojoj uređenoj pravnoj državi bilo moguće da visokopozicioniran državni dužnosnik, bez ikakvih posljedica, krši zakone zemlje koju predstavlja? Bi li bilo moguće da uz to izjavi kako neće provoditi zakonske odluke Visokog predstavnika?
Relativizacija i negiranje genocida počinjenog u BiH te veličanje osuđenih ratnih zločinaca civilizacijska je sramota.
Anonimni novinari “Politike” i ostali propagandisti naprednjačkog režima žele da sakriju kuda vodi nacionalistička ideologija, falsifikuju katastrofalnu zlikovačku prošlost i trasiraju istu takvu ili vrlo sličnu budućnost, izdajući tako novinarsku profesiju.
Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost. Čovjeka od umjetne inteligencije ne razlikuje sposobnost pravilnog zaključivanja, već sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja i empatičnog odgovora na njih. Emotivna tupost lišena čak i minimuma empatije pokazatelj je bolesti pojedinca, ali i društva
