Dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohammadi u proteklih 13 godina osuđena je na ukupno 30 godina zatvora i 154 udarca bičem uz zabranu da ju suprug i djeca posjećuju u zatvoru. No to ju nije pokolebalo, niti ušutkalo njen moćan glas.
Bi li i u kojoj uređenoj pravnoj državi bilo moguće da visokopozicioniran državni dužnosnik, bez ikakvih posljedica, krši zakone zemlje koju predstavlja? Bi li bilo moguće da uz to izjavi kako neće provoditi zakonske odluke Visokog predstavnika?
Relativizacija i negiranje genocida počinjenog u BiH te veličanje osuđenih ratnih zločinaca civilizacijska je sramota.
Anonimni novinari “Politike” i ostali propagandisti naprednjačkog režima žele da sakriju kuda vodi nacionalistička ideologija, falsifikuju katastrofalnu zlikovačku prošlost i trasiraju istu takvu ili vrlo sličnu budućnost, izdajući tako novinarsku profesiju.
Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost. Čovjeka od umjetne inteligencije ne razlikuje sposobnost pravilnog zaključivanja, već sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja i empatičnog odgovora na njih. Emotivna tupost lišena čak i minimuma empatije pokazatelj je bolesti pojedinca, ali i društva
The willingness of citizens of Bosnia and Herzegovina to forgive is difficult to explain, but has been reconfirmed many times. It is the result of the terrible suffering that they were forced to undergo, but also the result of hope that such pain will never again happen to anyone, the wish for reconciliation and lack of vindictiveness in Bosnia and Herzegovina, which manifests itself in numerous and frequently unexpected ways. It proves that these people have not lost their humanity, the only thing that, in addition to one's life, was worth preserving during the war, but also the easiest to lose.
Teško je objašnjiva, ali mnogo puta potvrđena spremnost Bosanaca i Hercegovaca na praštanje. Proizašla iz strahovite patnje koju je ovaj narod bio prisiljen proživjeti, kao i iz nade da se takva bol više nikada i nikome ne ponovi, želja za pomirenjem i manjak osvetoljubivosti u Bosni i Hercegovini osjeća se na mnoge i često neočekivane načine. Ona dokazuje da ovi ljudi nisu izgubili čovječnost, jedino što je, uz sam goli život, u ratu bilo važno sačuvati, a ujedno i najlakše izgubiti
Tko je uspio pobjeći, pobjegao je. Ostala je nezaštićena sirotinja. Najugroženija skupina među njima su siromašne i, iz dana u dan sve manje obrazovane žene. Imaju li one dovoljno snage da bi se suprotstavile talibanima? Čini se da su prepuštene sebi, svjetska pažnja sad je fokusirana na dva velika žarišta, koja oba imaju potencijal prerasti u velike pa čak i svjetske ratove – Ukrajinu i Palestinu. Nakon svih igara moći velikih svjetskih sila, afganistanske djevojčice i žene ostavljene su i zaboravljene zajedno s talibanskim zaboravom obećanja koja su dali prigrabivši vlast. Je li i njima 8. mart Dan žena?
To što je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. RS legalizirana u svrhu okončanja ratnih sukoba, ništa ne mijenja na stvari. Cijeli vojni i politički vrh ovog entiteta pravomoćno je osuđen za genocid, od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radislava Krstića, Drage Nikolića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare, Milorada Trbića, Radomira Vukovića i Vujadina Popovića pa sve do niže rangiranih provoditelja odluke o genocidu.
Čega se zapravo bojimo? Njihovi motivi nisu ni mistični niti neobjašnjivi, većina migranata dolazi u potrazi za boljim životom, bježeći od rata i bijede. Ne dolaze u Europu zato da bi ju pokorili, islamizirali, organizirali terorističke napade, nametali nam svoje običaje, jezik niti kulturu. Dolaze da bi vrijedno radili te, uz vrlo skroman život kojeg karakterizira odricanje od svakog viška mimo zadovoljenja osnovnih potreba, uštedjeli novac koji će poslati svojim obiteljima na drugi kraj svijeta.
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
Potpuno je jasno da je ovaj prijedlog upućen ne zato što se želi nešto unaprijediti u kaznenom postupku, već zato što HDZ želi da mediji u Hrvatskoj prestanu pisati o njihovim aferama, da prestanu raditi svoj posao i da javnost ne zna koliko se u Hrvatskoj krade