Malo je intelektualaca u BiH spremnih da argumentirano i javno seciraju političku scenu u našoj zemlji, kao što to već duže vrijeme dosljedno čini povjesničar, teolog i filozof Petar Jeleč. Ovaj profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu za Dane otkriva pozadinu onoga što Dragan Čović i Božo Ljubić čine kopiranjem Dodikovog ponašanja, zašto se ne treba bojati Čovićevih i Ljubićevih prijetnji, posljedicama politike Borisa Tadića i Ive Josipovića po našu zemlju, pismu osmorice hrvatskih intelektualaca, prijedlozima Biskupske konferencije… i precizno određuje trenutak kada će stvari u BiH krenuti nabolje.
DANI: Mnogima u BiH Hrvati su danas zanimljiviji no ikad ranije. U tom svojatanju najdalje su otišli Dragan Čović i Božo Ljubić, koji tvrde da njihove stranke predstavljaju čak 90 posto Hrvata u BiH. Je li to tačno?
JELEČ: To je jedna od većih laži koja se širi srpskim i hrvatskim medijima u BiH i u Hrvatskoj, a koju je osmislila spin-ekipa Dragana Čovića. Mnogim stvarima u životu moguće je manipulirati, ali brojevima unutar zadanoga okivra nije. A oni su poražavajući za Čovićev HDZ, koji je na posljednjim izborima u koaliciji s Dodikovim SNSD-om dobio 108.000 glasova. Dakle, tri puta manje nego u zlatno doba HDZ-a, a kad još od toga odbijete glasove Dodikovih glasača iz SNSD-a s kojima je HDZ sklopio predizbornu koaliciju u Federaciji, brojka je još za koju tisuću manja. Važno je reći da preko 40 posto hrvatskih birača uopće nije izašlo na izbore, tako da priča o tomu kako dva HDZ-a predstavljaju 90 posto Hrvata u BiH gubi uvjerljivost već na početku svakoga ozbiljnog razmatranja. Postotni izračuni nadalje kažu da su na posljednjim izborima hrvatski glasači u Federaciji HDZ-u BiH dali 108.943 glasa, koaliciji HDZ 1990 – HSP BIH 47.941, NSRZB 48.286 te HSS NHI-u 5.725. Dakle, skoro pola hrvatskih glasača (48%) je glasalo protiv politike HDZ-a BiH, a ako se od te cifre odbiju glasači SNSD-a s kojim je HDZ BiH bio u koaliciji, broj hrvatskih birača koji su glasovali protiv “stožerne stranke” prelazi 50 posto. Pri tome uopće nisu uzeti u obzir glasovi Hrvata za SDP.
DANI: Govorite o vodećim strankama s hrvatskim predznakom. Šta je, međutim, upravo s tim Hrvatima za koje i Zlatko Lagumdžija tvrdi da su glasali za njegov SDP BiH?
JELEČ: Da, nemoguće je zanijekati da je stanovit broj hrvatskih glasača glasao i za SDP, no budući da nemamo točnih podataka o kojem se broju radi, to ćemo u ovoj analizi izbora ostaviti po strani, iako bi oni dodatno išli na štetu propagande HDZ-a. Bitnija je od toga, što se u analizama sve više prešućuje, činjenica da je Božo Ljubić prevario svoga koalicijskog partnera HSP BiH i svoje birače te je poslije izbora našao saveznika u Draganu Čoviću. Naime, Ljubićeva je stranka dobila glasove isključivo na protučovićevskoj retorici i politici, a onda je “doktor principijelni” okrenuo ćurak, pogazio sve što je ranije govorio i zbog čega bi u normalnim demokracijama odavno morao podnijeti ostavku, zajedno s cijelim predsjedništvom stranke zbog prevare vlastitih birača. Božo Ljubić je stoga politički totalno potrošen, kao i njegova stranka koja će se na sljedećim izborima utopiti u HDZ iz kojeg je i ponikla, no nužno je uvijek iznova podsjećati na potpunu nevjerodostojnost ove stranke i njezina predsjednika. Budući da je teško znati koliko je tko u koaliciji HDZ-a 1990 i HSP-a BiH dobio glasova, ako ih uvjetno raspodijelimo na pola, to znači da je HDZ 1990 dobio 23.970 glasa. Pribrojimo li ove glasove glasovima HDZ-a BiH i njegova koalicijskog partnera SNSD-a, koji inače imaju 52 posto, dolazimo do podatka da dva HDZ-a, zajedno sa sestrinskom strankom Milorada Dodika, predstavljaju 63 posto “hrvatskih glasača”.
No, za dva HDZ-a još je porazniji podatak, koji je nemoguće pobiti ni na koji način, da čak i onda kad bismo sve glasove koje je dobila koalicija HDZ 1990 i HSP BiH hipotetski pripisali samo HDZ-u 1990, ne ostavivši nijedan glas HSP-u (a nemoguće je da nitko u toj koaliciji nije glasao za HSP) radi se o podršci od 74%, što je opet daleko ispod 90-postotne podrške hrvatskih birača, koja se plasira u javnost. Imamo posla, dakle, s dvjema velikim lažima: prva, da dva HDZ-a predstavljaju 90 posto Hrvata u BiH; druga, da te stranke predstavljaju 90 posto hrvatskoga biračkog tijela. Te obje laži figuriraju u javnoj sferi, a njima barataju političari i novinari u Hrvatskoj. Kad bismo u ove izračune uključili glasove Hrvata za SDP i druge stranke, rezultat bi po dva HDZ-a bio još porazniji. O ovome treba početi javno govoriti.
DANI: Kako tumačite to što Čović i Ljubić za sebe uporno traže sve hrvatske pozicije u Federalnoj vlasti?
JELEČ: Radi se o Čovićevoj i Ljubićevoj bahatosti, u kojoj su se očito preračunali. Jer, pogledajte, tri “hrvatske” stranke (dva HDZ-a i SNSD) koje imaju iza sebe nešto više od 60 % hrvatskoga i srpskoga biračkog tijela u Federaciji traže 100 % “hrvatskoga” dijela vlasti, zbog čega su mjesecima blokirale formiranje Federalne vlade. Naravno da o SDP-u, kao i o bilo kojoj drugoj stranci u BIH, treba kritički govoriti. I sâm sam to višekratno činio. Nitko, dakle, ne smije biti izuzet od kritike, ali ni uz najveći trud ne uviđam u čemu su četiri stranke koje su potpisale platformu pogriješile kad su zajedno s međunarodnom zajednicom odbile ovakvu ucjenu Bože Ljubića i Dragana Čovića, tim prije što njih dvojica nisu ostavili nikakav prostor za dogovor. Međunarodna je zajednica učinila sve da dva HDZ-a uđu u vlast, natjerala četiri stranke da prihvate gotovo sve njihove zahtjeve i da im ponude najvažnija mjesta u vlasti, uključujući predsjednika Vijeća ministara i predsjednika Federacije, kao i 4 od 5 ministarstava koja pripadaju Hrvatima, jer su jedno ministarsko mjesto stranke čuvale za HSP. Čović i Ljubić odbili su i taj iznimno povoljan prijedlog međunarodne zajednice, tražeći sve ili ništa. I kako obično biva: kad tražiš sve dobiješ – ništa.
DANI: Kako ocjenjujete ulogu međunarodne zajednice u svemu ovome?
JELEČ: Prema mojim spoznajama, kad su uvidjeli da je posrijedi opstrukcija i ništa drugo, njemački i američki ambasador, ali i drugi međunarodni faktori uključeni u ove razgovore, dali su zeleno svjetlo za formiranje Vlade; dobro je da je tako učinjeno, jer je neusvajanje proračuna i blokiranje entitetskih institucija prijetilo urušavanjem sistema. Međunarodna zajednica je zapravo ta koja je odbila ucjenjivačko ponašanje Čovića i Ljubića i dopustila da se formira vlast u Federaciji. Na sve hrvatske pozicije kao i prije su imenovani Hrvati i tu se ništa nije promijenilo, osim što ti Hrvati nisu HDZ-ovci. Po njihovoj logici Hrvati nisu ugroženi kad su HDZ-i na hrvatskim pozicijama, a kad ta mjesta zauzmu Hrvati iz drugih stranaka, onda oni počnu s pričama o ugroženosti Hrvata.
DANI: Zašto?
JELEČ: Pogledajte samo kako Čović i Ljubić odriču pravo HSP-u i NSRS-u da im pripadne barem jedno mjesto predviđeno za Hrvate, dok s druge strane traže ministarsko mjesto za svoga koalicionog partnera Milorada Dodika i za njegov SNSD. Tu priča počinje i završava, jer se ovdje radi o kopiranju onoga što Dodik čini na državnoj razini – o rušenju državnih i entitetskih institucija, kako bi se pokazalo da ova država ne može funkcionirati i kako bi se dobilo opravdanje za formiranje nekoga trećeg entiteta u Hercegovini koji nikad neće biti formiran.
DANI: A da su stranke potpisnice platforme pristale na ovu ucjenu?
JELEČ: HSP i NSRB ispali bi za igre, čime bi SDP i SDA prevarili svoje partnere. Za razliku od dvaju HDZ-a, SDP-a i SDA očito nisu bile spremne za takav harakiri. Naime, ovo nisu etnički izbori i vlast formira onaj tko ima većinu, a u ovom konkretnom slučaju nju imaju četiri “platformaške” stranke. To što su HDZ-i htjeli sve pozicije Hrvata u vlasti i što ne priznaju hrvatstvo nikome tko ne pripada njihovim strankama, duboko je nemoralno i besmisleno. Kao što su nemoralni i obesmišljeni svi tekstovi koji podržavaju ulazak dva HDZ-a u vlast na način da im pripadnu sve funkcije Hrvata.
DANI: Svejedno Čović prijeti građanskim neposluhom Hrvata.
JELEČ: Ne treba se bojati Čovićevih i Ljubićevih budućih akcija, jer iza njih stoje obične floskule i prazne prijetnje; to su dvojica političara koji nemaju vizije ni o čemu, posebno ne o rješenju hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini.
DANI: Kako Vi ocjenjujete institucionalni položaj Hrvata u BiH?
JELEČ: Hrvati su institucionalno u neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva naroda, o tome se danas više nitko ne spori. Za razliku od Federacije, u RS-u Hrvati uopće ne postoje kao politički subjekt, potpuno su obespravljeni i ni o čemu ne odlučuju, no ta činjenica ne zabrinjava hrvatske medije, intelektualce i mnoge druge “analitičare”. Za njih je RS “realna činjenica” koju treba prihvatiti i “riješena stvar”, čime se izgleda želi reći kako se o onomu što se događa u tom entitetu više ne treba baviti, premda je položaj Hrvata u Federaciji i u RS-u neusporediv. Što se pak tiče Federacije, zaslugom W. Petritscha Hrvati su u federalnim institucijama u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake, ali su sve ove godine, za razliku od RS-a, više nego aktivno participirali u vlasti na svim razinama. No, to HDZ-u nikada nije smetalo niti je ikad postavio to pitanje. Dapače, okoristio se time kad je njihov član Ivo Miro Jović glasovima Bošnjaka biran u Predsjedništvo BiH. No sada, kad je konačno u platformi četiriju stranaka uvedena institucionalna ravnopravnost i kad se prvi put derogira Petritschev model institucionalne neravnopravnosti Hrvata u Federaciji, HDZ-i ustaju protiv platforme i onih koji su je potpisali. Toliko o brizi za ravnopravnost Hrvata u Federaciji i Bosni i Hercegovini općenito. Oni su zapravo ti koji konstantno rade u korist neravnopravnosti Hrvata, jer, kako nemaju nikakva programa, jedino pričom o ugroženosti uspijevaju dobiti izbore, s tim da ih položaj Hrvata u RS-u apsolutno ne zanima. Ispada da Hrvatima u RS-u cvjetaju ruže, dok im se u Federaciji gaze sva ljudska prava. Totalno izokretanje stvarnosti i istine, u najboljoj gebelsovskoj maniri.
DANI: Jesu li onda Hrvati u Bosni i Hercegovini zaista toliko dramatično ugroženi, kako se to govori ovih dana?
JELEČ: Hrvati su u Bosni i Hercegovini ugroženi kao i svi njezini građani, jer žive u nakaradno uređenoj državi u kojoj manjina ispašta svuda gdje živi među većinskim narodom, bez obzira o komu se radilo. Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bi se Hrvati prema Bošnjacima, Srbima i ostalima u sredinama u kojima oni imaju vlast ne bi ponašali po istom principu po kojem se ponašaju drugi tamo gdje su Hrvati manjina i kad bi poštivali njihova prava onako kako žele da se poštuju njihova na drugim mjestima. A vrlo je zanimljivo da o ugroženosti Hrvata najviše pričaju oni koji su najmanje ugroženi – političari u Hercegovini. Volio bih znati od koga je i na koji način ugrožen Hrvat u Mostaru, Širokom Brijegu, Čapljini, Posušju, itd. Hrvati tamo nisu ugroženi od Bošnjaka i Srba, nego od svoje političke klase koja je nemilice opljačkala vlastiti narod i njegova dobra. Hrvati su u neravnopravnom položaju i u odnosu jedni na druge – političke elite iz Hercegovine majoriziraju bosanske Hrvate, njihov im je interes svih ovih godina potpuno nebitan. Nadam se da će među bosanskim Hrvatima konačno sazreti svijest o nasušnoj potrebi za osnivanje nove stranke koja će autentično artikulirati njihove interese i suprotstaviti se ovakvu neodgovornom i rušiteljskom ponašanju stožerne hrvatske stranke i hercegovinizaciji hrvatske politike u BiH. Neće to biti lako izvodljivo, zato što se HDZ služi svim raspoloživim sredstvima ucjene, prijetnji i uništavanja političkih protivnika unutar vlastitoga nacionalnog korpusa (na primjer, slučaj Lj. Lovrić i pokušaj njezina rušenja HSS-NHI-a i V. Pinjuh i rušenja HSP-a BiH).
DANI: Očekujete li neke radikalne reakcije tzv. običnih hrvatskih ljudi, čime prijete Dragan Čović i Božo Ljubić?
JELEČ: Ne očekujem i drago mi je što se među hrvatskim narodom ipak pojavljuje kritična masa koja shvaća da iza priče o ugroženosti ne skriva nikakva briga za narod, nego za vlastite pozicije i materijalnu koristi uskoga kruga hrvatske političke klase, koja se svojim bogatstvom i svojom moći potpuno otuđila od naroda kojem pripada. Dok većina ljudi jedva spaja kraj s krajem, živeći u konstantnoj ovisnosti o kreditima kako bi mogli dočekati prvi u mjesecu, “stožernici” i njihovi suradnici imaju po nekoliko kuća i stanova u Zagrebu, na moru, a prepune bankovne bisage ne treba posebno spominjati. Izgleda da mnogi uviđaju o čemu se ovdje zapravo radi, što svjedoči i mali odziv prosvjednika koji su trebali podržati HDZ-e, a koje su stranački agitatori i neki profesori “izvukli” iz srednjih škola i s nekih fakulteta, u ovisnosti o novčanoj potpori HDZ-a. Potpredsjednik HDZ-a Niko Lozančić ne smije prijeći hrvatsku granicu zbog kaznene prijave DORH-a, a ako je vjerovati pisanju nekih hrvatskih medija, na popisu osumnjičenika uskoro bi se mogao naći i Božo Ljubić “Principijelni”. O šefu te hobotnice Draganu Čoviću i njegovoj kriminalnoj aktivnosti je sve ionako već poznato i mnogi kazneni procesi su još uvijek u tijeku.
DANI: Protiv ovakvog položaja pobunile su se i neke udruge proizašle iz “Domovinskog rata”?
JELEČ: Tu treba razlikovati dvije stvari: s jedne strane postoje ljudi koji su časno sudjelovali u obrani svojih obitelji i krajeva, a neki su od njih izgubili svoje živote i ostavili ucviljene familije kojima nište ne može nadoknaditi taj gubitak. No, s druge strane se ne smije previdjeti činjenica da je većina tih udruga potpuno ovisna o HDZ-u i da one zbog materijalnih interesa govore ono što im naredi Dragan Čović. Sjećam se kad su neke od tih istih udruga 1999. godine ustale u obranu predsjednika Srpske radikalne Stranke Nikole Poplašena, kojeg je 1999. Carlos Vestendorp smijenio s dužnosti predsjednika RS-a. Ne bi me stoga iznenadila njihova podrška i Miloradu Dodiku, ako bi na njega danas-sutra bio primijenjen Vestendorpov model.
DANI: Koliko ovakvom stanju u BiH doprinosi politika naših susjeda?
JELEČ: Ona je više nego porazna, posebno politika Srbije i Borisa Tadića. Drago mi je što je u javnost izašao sadržaj Drugog memoranduma SANU-a, u čijem je kreiranju, uz Dobricu Ćosića, vrlo aktivno sudjelovao i Ljubomir Tadić, otac Borisa Tadića. Tamo se jasno kaže da je Republika Srpska najveći dobitak Srbije u posljednjem ratu i da treba konstantno raditi na destabilizaciji Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u okruženju kako bi Srbija postala regionalni lider. Naglašava se zatim važnost relativiziranja krivnje za ratove koje je izazvala Srbija 90-ih godina, jer se time jača njezin međunarodni položaj. Kao što možemo vidjeti u zadnje vrijeme, glavne smjernice ovoga projekta Tadić i srbijanska Vlada dosljedno provode. U tom kontekstu treba gledati slučajeve Purda, Janjić, Vesna Bosanac, Jovan Divjak, ali i druge koji će tek doći na red, jer – sudeći po svemu što zbiva – službena srpska politika plasira laži da su svi u ovom ratu jednako odgovorni za ono što se dogodilo, čak i odgovorniji od same Srbije. Ovakvo ponašanje Srbije nije nikakvo iznenađenje, jer Tadić i njegova politička klika nastavljaju u miru ono što Milošević nije uspio ratom, kao što i Dodik nastavlja Karadžićevim putem rušenja ove zemlje, samo, naravno, drugim sredstvima.
DANI: A šta je s politikom Ive Josipovića, koji je vrlo aktivan u regiji?
JELEČ: To je politika bez ikakve vizije i odgovornosti, a Ivo Josipović je, kako je to dobro zapazio kolega Ivo Banac, za ljubav Srbije i predsjednika Tadića dodatno destabilizirao Bosnu i Hercegovinu, počeo promicati Dodika i svojim neodgovornim ocjenama o stanju hrvatskoga naroda u BiH doprinio krizi u Federaciji. Otužno je bilo gledati njegov igrokaz s Dodikom u Slavonskom Brodu, gdje je predsjednik RS-a javno, pred kamerama, rekao da se “trebaju ispričati svi svima, jer su svi pucali na sve”, dok je Josipović, službouljudno nasmiješen, mirno odslušao taj politički kaligulizam i “mudro” odšutio. O uspjehu nečije politike najbolje govore rezultati, a rezultati Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini ravni su nuli. Kako bilo, ona zacijelo nije tako pogubna za Bosnu i Hercegovini kao politika Borisa Tadića, i ne treba ih stavljati na istu razinu, kao što ne treba stavljati na istu razinu odgovornost Hrvatske i Srbije za ono što se dogodilo Bosni i Hercegovini u posljednjem ratu, jer tu ipak postoje bitne razlike i neke nijanse. No, Ivo Josipović se pokazao kao političar skromnih mogućnosti i s upadljivo zamjetnim manjkom državničkoga ponašanja i odgovornosti za svoje postupke. Naravno, u pozadini njegove slabosti i neprodornosti stoje loš savjetnički tim i slabe veze u međunarodnim političkim forumima.
DANI: Brojne Vaše kolege šute o pismu osmorice hrvatskih intelektualaca i teško je ovih dana dobiti bilo kakav komentar na to pismo. Zašto je to tako i šta Vi mislite o tom pismu?
JELEČ: Ne znam zašto je tako i ne bih želio špekulirati o tome. To su ljudi čija riječ zacijelo ima težinu, jer su neki od njih iza sebe ostavili respektabilan opus na različitim područjima. Pročitao sam to pismo i s nekim se tvrdnjama u njemu, naravno, slažem, ali o nekima, posebno u drugoj i trećoj točki, imam drukčija uvjerenja. Uz svu opravdanu kritiku politike SDP-a, koja je odgovorna za propuste u vlastitom političkom profiliranju i koja zacijelo snosi svoj dio odgovornosti za sve što nam se događa u poratnom razdoblju, smatram da SDP ipak nije odgovoran za “snaženje argumenata za HDZ-ovo savezništvo s SNSD-om”, kako se navodi u pismu, iz jednostavnoga razloga što to savezništvo traje već jako dugo i nema nikakve veze s SDP-om. Ono je i prije izbora formalizirano i potpuno osnaženo sklapanjem predizborne koalicije HDZ-a i SNSD-a, gdje HDZ nije išao u koaliciju ni s jednom drugom hrvatskom strankom nego upravo s Dodikom zbog čega je, uz ostalo, razbijena i kreševska šestorka. Tad se uopće nije znalo kakav će izborni rezultat postići SDP, niti je ta stranka participirala u vlasti, a ljubav i suradnja između Dodika i Čovića traje dugi niz godina.
DANI: Velik dio pisma posvećen je fra Luki Markešiću i HNV-u. Zašto?
JELEČ: I taj dio pisma mi je isto tako diskutabilan. Naime, nije sporno da djelovanje fra Luke Markešića, kao i svakoga drugog koji nastupa u javnoj sferi, mora biti podložno javnoj kritici. Osobno smatram da njegova izjava “onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje” nije primjerena. No, ne vidim u čemu je problem što su se fra Luka Markešić i HNV pozitivno izrazili i opredijelili za platformu četiriju stranaka, u čijem kreiranju nije sudjelovao samo SDP, nego i druge stranke, posebno stoga što je ta platforma zaista jedan dobar dokument i za hrvatske interese u BiH i zato što predstavlja veliki iskorak za naše političke prilike. Problematično mi je, naime, to što je HNV-u i fra Luki Markešiću, uz – ponavljam – sve opravdane kritike na njihov račun, pridana tolika odgovornost za sudbinu hrvatskoga naroda u BiH, dok se, recimo, o odgovornosti institucija RS-a i srpskih stranaka govori u samo dvije rečenice, usput, i to u kontekstu kritiziranja ponašanja HDZ-a. Pritom, naravno, ne mislim da spomenuti intelektualci imaju ikakvo pozitivno mišljenje o toj politici, jer je njihov stav o njoj jasan, nego jednostavno govorim o tomu koliko je kome prostora u pismu posvećeno.
DANI: Otkud onoliki animozitet prema HNV-u i fra Luki Markešiću?
JELEČ: Utjecaj HNV-a i Luke Markešića na stvarni politički život u ovom je pismu nepotrebno predimenzioniran i bojim se da iza svega ipak stoje očito neki ressentimenti vezani za održavanje posljednjega sabora HNV-a, gdje su u poslijeizbornom obračunu korišteni uvredljivi epiteti neprimjereni javnom argumentiranju ljudi koji se nazivaju intelektualcima. Ja bih osobno, nabrajajući odgovornost pojedinih institucija za ono što se dogodilo i događalo Hrvatima u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadeset godina, umjesto HNV-a i fra Luke Markešića stavio na visoko mjesto ponašanje i djelovanje nekih ljudi iz Katoličke crkve, jer je utjecaj HNV-a na politička zbivanja u BiH u usporedbi s utjecajem Katoličke crkve zaista zanemariv. Ne bih, recimo, nipošto zaboravio ponašanje službene hrvatske politike iz Zagreba koja je, za razliku od HNV-a, imala i ima poguban utjecaj na Hrvate u BiH. Spomenuo bih svakako i odgovornost nas koji se volimo zvati intelektualcima, kao i odgojno-obrazovnih institucija bosanskohercegovačkih Hrvata, u kojima se, nažalost, ljude ne uči slobodnom razmišljanju i djelovanju, nego se od njih stvara poslušnike pojedinih političkih stranaka i ljude koji znaju misliti i djelovati samo unutar vlastitih nacionalnih i ideoloških torova. Inače, intelektualci općenito imaju jednu zajedničku karakteristiku: da preozbiljno shvaćaju vlastitu veličinu, teško prihvaćaju kritiku i pridaju si važnost koju objektivno nemaju. Malo više skromnosti i autokritičnosti nikome od nas ne bi škodilo.
DANI: Kako komentirate zadnju izjavu Biskupske konferencije BiH?
JELEČ: Crkveni se ljudi iz mnogih razloga o kojima sam više puta govorio suzdržavaju jasno progovoriti o odgovornosti HDZ-a za ovakvo stanje, jer je odgovornost svih drugih hrvatskih stranaka, pa i ona SDP-a, o kojem se sada lažno priča kao o glavnom uzročniku svih hrvatskih problema i nevolja, u odnosu na odgovornost HDZ-a zanemariva zbog jednostavne činjenice što su hrvatskim gradovima, mjestima i hrvatskim pozicijama u državnim i entitetskim tijelima vlasti svih ovih godina vedrili i oblačili upravo kadrovi iz HDZ-a. Pa, pogledajte rezultate njihove politike upravo tamo gdje Hrvati žive u većini! No, čini se da neke stvari počinju uviđati, što pokazuju riječi mostarskoga biskupa Ratka Perića koji je rekao da mu nije jasno kako je moguće da se prije izbora pravi jedna koalicija, a poslije izbora sasvim druga.
DANI: Svojevremeno su na Jelavićevom Hrvatskom narodnom saboru bili visoki dužnosnici Katoličke crkve. Očekujete li da će i sada otići na ovaj novi Čović-Ljubićev sabor koji organiziraju dva HDZ-a?
JELEČ: Ne bih špekulirao o tome, no nadam se da će crkveni ljudi ovaj put biti mudriji nego što su bili tada, i da se neće kao prije deset godina dati uvući u manipulacije HDZ-a vezane za sazivanje novoga Hrvatskoga narodnog sabora, gdje se ponavlja isti scenarij kao i tada: pod egidom zaštite tzv. hrvatskih nacionalnih interesa mobilizirati sve snage koje trebaju stati u zaštitu interesa HDZ-a. Znamo kako su taj Jelavićev sabor i samouprava završili, kakvu su pustoš i posljedice ostavili iza sebe, zbog čega se nitko nikada nije ispričao ni hrvatskom narodu ni mnogim ljudima koji su zbog te sulude ideje ostali bez posla. Scenarij je potpuno isti kao prije deset godina: kada je formirana Alijansa i HDZ ispao iz vlasti, krenula je priča o ugroženosti hrvatskog naroda. Čim se HDZ opet vratio na vlast, ta je ugroženost nekim čudom odmah automatski prestala. No, evo se iznova rađa u trenutku kad HDZ-i opet ostaju bez udjela u vlasti. Zanimljiva je to logika: Hrvati su ugroženi samo onda kad njima ne upravlja HDZ, pa nam evo opet slijedi sazivanje tzv. Hrvatskog narodnog sabora ma što on značio, a ne znači ništa, osim pukog opravdavanja propale HDZ-ovske politike.
DANI: Gdje je onda rješenje ovog Gordijevog čvora u BiH?
JELEČ: Zanimljivo je kako u zadnje vrijeme sve više aktera koji su odlučivali o našim sudbinama (slučaj Petera Galbraitha) priznaju da je međunarodna zajednica pogriješila stvaranjem ovakvoga nepravednog mira, formiranjem Republike Srpske i dejtonskoga uređenja zemlje. Inzistiranje na nekom unutarnjem dogovoru domaćih lidera nije drugo nego priča za malu djecu, jer njima odgovara stanje kontinuiranoga dizanja nacionalnih tenzija, budući da je to najsigurniji put za osvajanje glasova. Uostalom, Milorad Dodik sve ove godine otvoreno i ustrajno radi na uništavanju Bosne i Hercegovine, u čemu mu vjerno sekundira HDZ-ova tzv. “hrvatska” politika. Gordijski čvor može riješiti samo snažan, radikalan i odlučan pritisak međunarodne zajednice na domaće političare, a ista je ta međunarodna zajednica i moralno obvezna to učiniti. Bosni i Hercegovini se mora što prije promijeniti njezino ustavno uređenje, ali ne kozmetički, nego strukturalno i radikalno. Zemlju treba potpuno preorganizirati ukidanjem obaju entiteta i to na temelju prava i pravičnosti u smislu da se svakom građaninu ove zemlje, Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku i drugima moraju institucionalno zaštiti sva njihova nacionalna, vjerska i politička prava bez obzira na dio Bosne i Hercegovine u kojem žive, jer su sada svi ugroženi od svih, pa se mi i nakon 15 godina nakon rata bavimo istim pitanjima. To je jedini ispravan put, a neke kozmetičke promjene će i dalje stvarati permanentnu krizu u našem društveno-političkom ambijentu i neće ništa riješiti.
DANI: Koje modele koristiti u toj novoj reorganizaciji zemlje?
JELEČ: Prijedlog Biskupske konferencije o stvaranju četiriju regija iznimno je dobar, ali i kantonizacija čitave države bila bi na dobrom tragu ispravljanja nepravde učinjene u Daytonu, koja paralizira normalan razvoj ove zemlje. Priče o tome kako je Republika Srpska “činjenica i gotova stvar” i da treba ostaviti vremenu da se ona iznutra demokratizira, da ne treba više potezati pitanje na koji način je ona nastala, jer to navodno udaljava Srbe od Bosne i Hercegovine, za mene osobno su neprihvatljive, besmislene i služe jedino jačanju Milorada Dodika i velikosrpskoga projekta. Nisam nikad bio zastupnik real-politike i smatram da se etika ne smije isključivati iz političkoga djelovanja, što je u nas, ali i drugdje, odavno učinjeno, pa se zato i nalazimo tu gdje jesmo. Politika je zbog izbacivanja etičke dimenzije postala omražena među ljudima i mnogi zbog izopačivanja njezine prvotne zadaće o brizi za opće dobro u političarima s pravom vide ljude vrijedne prezira, ljude koji ulaze u taj posao isključivo zbog stjecanja materijalnoga bogatstva. Druga stvar koju bi trebalo učiniti jest zabraniti korištenje govora mržnje u javnom prostoru i kazneno sankcionirati takvo ponašanje. Kad Srbi, Hrvati i Bošnjaci konačno shvate da ih njihove etnopolitičke klase ugrožavaju znatno više od drugih naroda s kojima dijele istu zemlju, da ih egzistencijalno, u svakidašnjem životu, najviše ugrožavaju njihovi sunarodnici koji ih osiromašuju duhovno i materijalno, nudeći im umjesto radnih mjesta i obrazovanja besadržajne priče o zaštiti srpstva, hrvatstva i bošnjaštva, stvari će u ovoj zemlji krenuti smjerom povoljnijim od sadašnjega.
