BJ: Kako ste se odlučili na ovaj solilokvij / samorazgovor? Tišti li Vas nedostatak sugovornika, javnog prostora ili možda volje u društvenom okolišu, da jedni druge saslušamo do kraja?
Flora G: Ne znam, ne bih mogla precizno odgovoriti, budući da su stvari uvijek isprepletene u svakoj našoj gesti i koraku prema drugima. Razgovor je među najvećim dometima civilizacije.
On bistri i rješava dvojbe, daje dvjema stranama prigodu da se izjasne, otkriva umne i jezične mogućnosti sudionika, skida nagomilanu „psihološku odjeću“, otkrivajući ispod nje esencijalno biće (ili njegov nedostatak) i konačno, selektira „poštovani publikum“ na one koji zaista imaju strpljenja čitati i slušati duge rečenice, kao i one koji u grozničavoj opsjednutosti lakim sadržajima i krnjim rečenicama više i nisu nikakvi sugovornici.
BJ: Ciljate li na ljude opsjednute medijima, mrežama, tehničkim mogućnostima „brzog protoka“ sadržaja? Postoji stav da su oni proširili prostor komunikacije, pa i Vi sami ste prilično aktivni u toj sferi?
Flora G: Žalibože, da. Nisam odoljela sirenskom zovu svakodnevnog pojavljivanja, utoliko prije, što me mnogo ljudi uvjerava da su im moji tekstovi važni, „hranjivi“, poučni, da u njima uživaju ili nad njima ponešto promišljaju.
Ali ja moram reći da su te mreže i mediji klasični izum pseudo demokracije, krivo shvaćene slobode i da su u najvećoj mjeri postale „vježbalište Nečastivog“, kako bi rekao Rougemont.
Aludiram na verbalni košmar i inflaciju koji tu vladaju, te na krivo shvaćenu slobodu. Stoga ćemo ponoviti da je ona, po istom izvoru, „nespojiva s egoizmom, beznačajnošću, duhom kombinatorike, laktaštvom, oportunizmom, bijegom od odgovornosti, uobraženom glupošću i lijenošću duha, štovanjem novca, razmetljivim tonom, blefiranjem i sentimentalizmom.“ Dakle, upravo zrcalno, ono što u mediju/medijima nalazimo. Dvanaest i više godina „filanja“ raznovrsnim materijalom, djelomično shvaćenim, možda bi bilo posve dovoljno na tu temu.
BJ: Najavljujete li time svoje eventualno povlačenje sa FB i povratak u „kabinetske uvjete“ za koje ste se uvijek zalagali? Neće li Vam faliti živahnost i brzina, oznake vašeg životnog stila?
Flora G: Naravno, falilo bi mi, stanovita ovisnost već je razvijena. Zavirujem ovamo i danju i noću, tražim odjek od mojih dragih, naučila sam na njihove pohvale, volim ih vidjeti na fotografijama, i konačno, sada posve sebično: to je moj materijal, štof za krojenje i održavanje umjetničke prakse, tu ja lovim kao u onoj Vianovoj rijeci iz „Vadisrca“, ne bih mogla baš brzo naći adekvatnu zamjenu. Više od pola tih sadržaja završava u mojim knjigama i slobodnim tekstovima. Mi nemamo klubova, klupskog ni salonskog života, čak ni dovoljno akademskog svijeta, sklonog takvim udruživanjima te je ovo surogat na koji lagodno pristajemo, „divka“ umjesto prave kave, sojin odrezak umjesto teletine, sprešana kompilacija umjesto originalnog teksta, ali sve pohlepno gutamo, budući da samo najveći duhovi poznaju samoopstojnost, a takvih je prokleto malo.
BJ: Pa, kad biste zaista mogli birati sugovornike, koga biste odabrali, zbog koga putovali da izmijenite misli ili da samo slušate, da biste tu glad utažili?
Flora G: Pitanje stiže prekasno. Nisu među živima, preostale su njihove knjige, o čemu sam višekratno govorila, no ono izvan knjiga, „rasuti teret“ mnogo je veći i dragocjeniji. Vidjeti čovjeka, slušati, upijati, pamtiti izraz očiju, intonaciju, gestikulaciju, munjevite dosjetke i interpolacije, humor – to je neprocjenjivo. Kozerija je umijeće, improvizacija je vrh, dvoboj riječima je vrhunski spektakl, retorička fraza je ključ za najtvrđa vrata, um je erotična naprava par excellence, i mogli bismo tako u beskraj… No, hajde, recimo, da mi je u vremenskom stroju sresti Brodskog, Miłosza, Hamvasa, Cvetajevu. Da Thoreau i ja prošetamo po šumi, da s gospođom Earhart preletim preko trećine kontinenta… Svakako imam svoje ikone, uglavnom postavljene na temelju snažnog personaliteta, koji nema zamjene.
BJ: Pretpostavljam da je i među našim piscima, umjetnicima, intelektualcima, bilo i ima Vaših sugovornika?
Flora G: Jako mi nedostaju Daša Drndić, Miranda Blažević,Tea Benčić, Irena Lukšić. Vlado Gotovac, Zvonimir Golob, Ivan Golub, naš velečasni, slikar Lacković, Azra Begić u Sarajevu, Đurđa Sučević… ne volim nizati, postajem melankolična, podsjeća me da je moje vrijeme eventualno prošlo.
BJ: Ali vrijeme za pravu poeziju ne prolazi nikada, ona je bezvremena?
Flora G: Naravno, samo problem je tehničke naravi. Ako nema stimulativnog okružja, realne konkurencije, čovjek se kreće po nekom svom azimutu, iscrpljuje se u vlastitim eksperimentima, gomila pjesme, zapise, vičući u praznini. Od velikih pjesničkih imena, „pivota“ poetske palače, živi su Dragojević, Paljetak, ne znam trećega ni treću.
Kad gledam antologije i preglede, smrznem se, kako je to rastezljiva skala. S više od polovice imena ne bih željela u toj antologiji biti, da se mene pita. Prava poezija… da, ali pravi pratitelji, kritičari, esejisti (osim nabrojivih iznimaka, prezaposlenih) gdje su, zapravo ? Što je estetski ukus i tko ga diktira? Gdje je pravo poetičko znanje, gdje su erudicija i zanat, općenito? Gdje je hijerarhija? I naravno, kakva je „bezvremena poezija“ potrebna našem vremenu, tko je traži, uopće?
BJ: Primijećeno je da sve radite sami u svom književnom poslu: pišete, opremate, lektorirate, fotografirate, dizajnirate, rukotvorite svoje knjižice. U čemu je „kvaka“, zašto tim težim putem hodate?
Flora G: Jednostavno, ispekla sam zanat kroz pola stoljeća, a sebi i svom kompasu najviše vjerujem. Ne mogu više trošiti milijun riječi, da ljudima objasnim neku svoju zamisao, viziju. Nemam više vremena, kako veli Desanka. Radim na vrhuncu svojih sposobnosti i radim stalno. Ponekad i u komičnim okolnostima: padnem s motora, deset minuta kasnije o tome pišem pjesmu. Pišem u autobusu do Zagreba, popodne to čitam na susretu. Pišem u restoranu između dvije kave, u ambulanti na poleđini uputnice. Pišem u šumi, na jutarnjoj šetnji. Pišem u vrtu u Barnagoru i pod strehom, dok vani pada kiša… Svaki dan u godini pišem, i to je činjenica. Više od dvije stotine pjesama godišnje. Gomila proznih tekstova. Rukom pisane bilježnice, sve nacrtano, i tako to ide.
BJ: I tako ste dočekali proljeće, u smislu svoga ekološkog pseudonima. Ozelenjavanje, tragovi u travi. Na čemu radite, što je u Vašem najstrožem fokusu?
Flora G: Ah, čitali smo Miroslava Valeka, vidim: „TRAVA, mijenja mrtve stvari u žive. / Sama u sebi pati. / Sama traži pravi oblik. / Zna trava sve o smrti i životu.“ Dvije knjige su u procesu za objavu, kod „Beletre“. Treća je intimna, o ženskoj snazi i nježnosti, ženskoj karmi i samoosvještenju. S fotografijama Dine S., izvanredne pojave, osebujne osobnosti. Idemo, idemo, kroz travu visoku. Vidjet će se sve, kad sunce zasja visoko. „Travanj je najokrutniji mjesec“, ali ne nužno, ako ga tako ne vidimo.
