foto: Pixsell
Na samom početku 21. stoljeća s jedne strane čuje se snažan eho poziva na poslušnost, dok s druge strane čujemo slabašan eho poziva na pobunu čovjeka. Kako poslušnost homo sapiensa državi znači odricanje od odgovornosti (slobode) i dobijanje privilegija, to poslušnost čini sve privlačnijom, dok pobuna nosi egzistencijalnu tjeskobu i rizik, što je čini manje komfornom i atraktivnom za čovjeka koji je stisnut između brojnih neizvjesnosti i poteškoća.
Gubitak odgovornosti i integriteta
Prve naznake u kom bi pravcu homo sapiens mogao koračati u ovom stoljeću nalazi se u odsustvu masovne pobune protiv autoritarnog nacipopulizma, koji demonstrira svoju ideologiju brutalnim masovnim protjerivanjem stanovništva, neselektivnim ubijanjem djece i žena, proglašavanjem autoritarne države vlasnikom djece, masovnim izgladnjivanjem i oduzimanjem prava na jednakost i slobodan život čovjeka, stvarajući time globalno osjećanje anksioznosti i nemoći homo sapiensa. U stanju straha i nemoći čovjek je sklon da se povlači iz javnog prostora, što ga ostavlja bez odgovornosti i integriteta, s čime se kruni njegova moć pobune, što poslušnost čovjeka prema populističkom autoritarnom nacionalizmu čini sve izvjesnijom.
Gubljenje odgovornosti i integriteta učinit će moralnu svijest homo sapiensa isušenom i nemoćnom da se odupre pozivu autoritarnog populizma na poslušnost. Bez mašte i svijesti, tanka i slaba emocionalna reakcija čovjeka na sve brutalnije postupke autoritarnog populizma i njegovog demagoškom zavođenja učinit će otpor (pobunu) čovjeka neautentičnom, što će rezultirati izostankom bilo kakve njegove reakcije na pojavu, širenje i jačanje populističkog kiča i autoritarnog pritiska na slobodu homo sapiensa.
Zamagljene i pokidane veze između slobode i pobune učinit će čovjeka dezorjentiranim i nemoćnim da sagleda svrhu sopstvene angažiranosti protiv destruktivne prirode autoritarnog populizma. U toj praznini on više nije sposoban da spozna autentičnu povezanost autoritarnog nacipopulizma s nasiljem i razaranjem svega onog što bi moglo činiti život homo sapiensa smislenim. Ta duboka i tamna praznina između slobode i pobune koja se ispriječila ispred čovjeka u 21. stoljeću učinit će ga sve sklonijim da prihvati bjekstvo od slobode i pobune, što poslušnost prema autoritarnom nacipopulizmu čini novim smislom njegovog življenja.
Bjekstvo od slobode i pobune
Odbacivanjem slobode i pobune prestaju sve noćne more homo sapiensa. Prestaje osjećanje njegove krivnje i stida pred samim sobom i pred drugima. Za njega masovna egzekucija djece, žena, starih i nemoćnih, razaranje bolnica, škola, uskraćivanje vode i hrane nevinim i nemoćnim, protjerivanje čitavih naroda, stvaranje zatvoreničkih vojnih formacija za izvršenje najbrutalnijih zločina, postaje neka vrsta poezije, u kojoj se sagledava neminovnost života takav kakav je, u kojem pobuna i sloboda nisu više stvarnost ni svrha same sebi.
Zarobljen u svijetu autoritarne nacionalističke retorike, homo sapiens odbacuje mogućnost susretanja s drugim kulturama, svjetovima, ljudima. On traga za arhajskim davno izgubljenim svijetom, u kojem vladar i crkva neprikosnoveno vladaju čovjekom, njegovim željama, snovima i mislima, u kojima nema mjesta za bilo kakvo samopreispitivanje. U tom arhaičnom svijetu autoritarnog nacipopulizma „ono što je blisko postaje beskrajno udaljeno, a ono što je izgledalo daleko čini se bliskim“, što pobunu protiv sopstvenog zločina čini ispraznom, besmislenom i opasnom. Time priroda odnosa između „pobune i slobode“ otvara prostor za etničku, vjersku i kulturnu identifikaciju „zločina“ i „žrtve“, u kojoj se gradi delikatan odnos između „mržnje i zločina“ s jedne strane i „pobune i slobode“ s druge strane. Na taj način mijenja se struktura društvenih odnosa u kojima se „etnički identitet zločina“ suprotstavlja prirodi „etničkog identiteta žrtve“, u čemu se nalazi opravdanje za učinjeni zločin. Umesto ljudskog kajanja i stida za učinjeni zločin zločinac gradi psihološku igru u kojoj svoju krivnju objektivizira vjerskim ili nacionalnim identitetom žrtve, superiorno preuzimajući kontrolu nad „pobunom i slobodom“.
U toj psihološkoj igri ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje djelom „etničkog identiteta“, koji definiše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve u efekat „pobune“, što menja odnose između zločina i žrtve, s čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti.
U vremenima kada se najteži zločini dešavaju pred očima homo sapiensa, pisati i govoriti o nečem što ne dotiče odgovornost čovjeka za počinjeni zločin i pobunu protiv zločina ne znači ništa drugo do otvaranje prostora da se sam zločin učini identitetom homo sapiensa.
Nova svijetlost u tami
U tišini i šutnji homo sapiensa nestaje predstava o nedužnosti čovjeka, što čovječanstvo uvodi u zonu neodgovornosti, straha i beznađa, u kojoj sila postaje jedina vrijednost. Propaganda, omalovažavanje i cinizam postaju glavna oruđa dezintegracije nedužnosti žrtve i opravdanja zločina, s čime se zatvara krug između pokornosti, poslušnosti, pobune i smrti, u kojem se briše svaka naznaka slobode homo sapiensa. Zločin postaje uzvišen patriotski čin, dok sloboda postaje ponizni čin pokornosti i poslušnosti čovjeka autoritarnom populističkom režimu, u kojem fanatizam i vjerske predrasude izrastaju u određujući prototip razuma koji traži brisanje svih protivurječnosti u stavovima i uvjerenjima autoritarnog nacipopulizma u 21. stoljeću.
I tako sve donedavno mnogi su slutili konačan kraj čovječanstva ne nazirući nikakvu nadu ni prosperitet za čovjeka na horizontima današnjeg svijeta. Međutim što je više rastao pesimizam, to je i više rasla potreba za novim idejama koje podstiču kreativna razmišljanja. Pobuna novih generacija studenata i srednjoškolaca u Srbiji protiv populističke demagogije i autoritarnog vladanja na samom izmaku 2024. uvodi svijet u novu maštu i mijenja globalnu igru, stvara nove intuicije, generiše nove strategije, raskida s konvencionalnim načinom razmišljanja i nudi širi prostor za novi model kreativnog prestrojavanja između čovjeka, države i društva, što stvara novi koncept globalne svijesti o demokratskoj državi kao garantu preživljavanja čovjeka. Ova fascinantna pobuna mladih generacija protiv stvarnosti, koja je obilježena grubom nacionalističkom retorikom, huškanjima na ratne sukobe, organiziranim kriminalom, nepotizmom, mržnjom i isključivošću jednih prema drugima, učinit će čovjeka moćnijim i manje uplašenim pred izazovima pred kojima stoji u ovom stoljeću.
