Foto: Antonio Ahel
SNS je i dalje na vlasti, iako su bili primorani mijenjati ljude u vlasti, kako u samom Novom Sadu, tako i na nivou republike, pa je tako mjesto premijera, umjesto nekadašnjeg novosadskog gradonačelnika, a sad i bivšeg premijera Miloša Vučevića, zauzeo manje poznati ili nimalo poznati Đuro Macut.
STUDENTI POSTAVLJAJU PRAVILA IGRE
Prvih dana, pa i mjeseci, sve do prinuđene ostavke Miloša Vučevića, kao i gradske vlasti u Novom Sadu, Aleksandar Vučić je i popuštao, podilazio studentima. Pokušavao je na sve načine da ih pridobije, ili barem da pridobije one neodlučne, ako je takvih bilo.
Studenti su sa druge strane organizovali svoje marševe, prvo tri mjeseca od pada nadstrešnice ka Novom Sadu, a onda i ka Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru, zaključno sa 15. martom i Beogradom.
Mnogi su očekivali da će to biti i kraj vladavine vođe i kriminalne strukture koju je stvorio, ali mnogi su i potcijenili tog vođu, a precijenili sebe i sopstvene mogućnosti. O željama ne diskutujemo. Ipak, put do realizacije želja zasut je brojnim zamkama, od kojih je možda najveća ona koju smo sami sebi postavili, a tim istim zamkama kreću se i potomci, u narodu poznati i kao studenti.
Ipak, oni u ovom slučaju postavljaju pravila igre. Problem je u tome što smo i u tim pravilima igre spremni slijepo ih pratiti, kao vođe što pratimo, pa ne uviđamo dodatne zamke na putu.
Jedno od pravila igre je da se ograđuju od bilo kakvog opozicionog djelovanja. Isto tako ogradiše se i od nevladinih organizacija, te raznoraznih aktivista, jer da sve to kompromituje njihovu borbu, a to je borba za novo društvo. Bez korupcije, bez straha za budućnost, za živote…
Predložili su građanima da se sami organizuju u zborove na lokalu, te tu da rješavaju svoje probleme. Problem je samo što to Ustav ne poznaje, pa ni nema nikakav legitimitet, a ni građani, ako ćemo iskreno, nisu baš najspremniji da sami preuzmu odgovornost za svoju zajednicu.
Ako može neko drugi, por favor?
Ta ograđivanja rezultat su višegodišnjeg truda vođe i stranke mu, koji su toliko zagadili politički prostor da on i ne postoji van okvira SNS-a koja jedina ima legitimitet da se bavi politikom, tom prljavom rabotom. Jer neko mora.
Kao rezultat tog truda, u Novom Sadu je, dan prije onog velikog protesta, uhapšeno šestero ljudi – kako aktivista, tako i članova/ica novosadske podružnice Pokreta slobodnih građana (PSG). Neko je ilegalno snimio njihov razgovor u samoj stranci, u kom su, rekli bi menadžeri, imali brainstorming na temu revolucije. Jedna od ideja koja se tu izrodila je zanimljiva jer se tiče i RTS-a, jer je jedan od ciljeva bio onesposobljavanje RTS-a, što vidimo da se trenutno dešava sa aktuelnim blokadamajavnog medijskog servisa.
Ukratko, uhapšeni su pod sumnjom da su pripremali državni udar. Red bi bio da im se ponove i imena: Mladen Cvjetić, Srđan Đurić, Lado Jovović, Davor Stefanović i Marija Vasić, uhapšeni su kao članovi PSG, a Lazar Dinić, kao aktivista grupe STAV (student protiv autoritarne vlasti).
Još šestero članova/ica ove grupe, koji su bili na tom sastanku, u tom trenutku nije bilo u Srbiji. Onih šestero je dobilo već drugi put produženje pritvora po 30 dana, a ovih drugih šestero čeka to isto ako uđu u Srbiju. Stoga i ne pokušavaju to.
ČUJEŠ, ALI GA NE VIDIŠ
Spominjem ovaj slučaj jer su se od onoga što su pričali ogradili u trenutku kad su privođeni, gotovo svi. Podsjetimo, bio je to osjetljiv trenutak pred veliki skup koji nije smio proteći u znaku nasilja.
A vođa je majstorski snimak pustio baš taj dan kroz svoje medije, ukazujući da se nasilje pripremalo, ali da ih je država u tome spriječila.
Mnogi od njih, poput Lazara Dinića od samih početaka su na blokadama. Borili su se protiv SNSjednoumlja i prije blokada, ali uzalud. Ako studenti kažu nema aktivista i nema stranaka, ko smo mi da pitamo da li je to ispravno ili ne. Nek’ trunu.
Mogli bi sad ulaziti pojedinačno u kvalitete osoba koje su uhapšene, jer ima ih dosta, ali oni su u ovoj priči samo simptom. Možda i žrtveno jagnje, ali to ćemo moći reći kad jednom oni zahtjevi budu ispunjeni, a ova vlast bude prošlost, a to nije još tako blizu. Ipak, u borbi se drugovi i drugarice ne bi smjeli ostavljati, koliko god griješni bili.
Obeshrabruje to i stranke opozicije koje se ionako boje vlastite sjene, da probaju na bilo koji način artikulisati nezadovoljstvo ljudi. Predložena je ekspertska vlada, na čemu insistira i grupa građana koja stoji iza tzv. Proglasa, a tu ideju postepeno prihvataju i studenti, ali da u njoj ne bude do sad politički aktivnih sudionika, da to traje oko godinu dana i da nakon toga opet ne budu više politički aktivni.
Dok se na toj strani raspravlja ko, šta, kako, gdje, koga, kao da se zaboravlja da ta ponuda uopšte nije na pladnju, a ako se bude pitao vođa, a pita se, neće ni biti. Do nje se mora doći na drugi način.
Koji?
Vi bi sad mene da prozovu i uhapse za podsticanje na državni udar? To ste vi pomislili, a ne ja. U međuvremenu je vođa osmislio i novu vladu sa kojom kao da poručuje da mu se jebe ko šta misli o sastavu. Čuj, kao…
Nakon onog 15. marta, vođa kao da je prešao na drugi mod. Nakon što je uspešno instalirao novo oružje koje samo čuješ, ali ga ne vidiš, pa nema i tako jasno vidljivih dokaza, ohrabrio se i krenuo klizećim startovima jer i nema šta izgubiti više. Vlast je u popriličnom rasulu, a raspala bi se odavno da…
Ne, nije bilo potrebno čak ni izlaziti na ulice, niti pribjegavati nasilju. Bilo je dovoljno samo podržati studente i nastavnike, koji su stupili u štrajk, te im se pridružiti i tako zaustaviti protok novca od čega ova kriminalna struktura i živi.
Mirno i tiho. Bez velikih parola. Bez fotografija sa ulica. Solidarno. Zaustaviti monstruma i čekati da izdahne.
„NEPRIJATELJ UNAPRED ZNA SVAKI VAŠ KORAK“
Ali to kao da je previše za očekivati. A vrijeme prolazi. I što više prolazi sve više i sami primjećujemo rupe u sopstvenim redovima, sve smo nezadovoljniji. Jednima, sa pravom, smetaju četničke, proruske, crkvene pa i zastave nedavača Kosova, jer to je jedna od zamki u koju se upada, drugima smetaju EU zastave, kojih, ruku na srce, više i nema na ulicama, jer nisu se najbolje provodili oni koji su ih nosili.
Ima tu i odgovornosti EU jer gleda, ćuti i čeka neko razrješenje pa barem možda litijum da ućare, ali valjda ta zastava predstavlja neke druge vrijednosti, ali ni te vrijednosti nisu baš najdobrodošlije.
Sve tu to zamke koje sami nismo znali proći, pa smo ih ostavili i studentima i sad očekujemo od njih da ih oni prolaze bez turbulencija.
Ovaj izlet u blagu dozu defetizma ipak ćemo završiti aktuelnim blokadama RTS-a, jer reklo bi se da su studenti bili u stanju dijagnostifikovati nešto što njihovi preci nisu, a to je uloga RTS-a za stvaranje kaljuge u kojoj svi živimo.
Tu posebno izdvajamo govor Gorana Samardžića, ratnog veterana, nakon dolaska grupe studenata iz Novog Pazara. Goran je kao 21-godišnjak bio na ratištu u Sarajevu, gdje je i ranjen.
„Moja generacija je krenula, ili se zadesila u ratu u Bosni. Neki smo krenuli da se suprostavimo i borimo se, pod navodnicima, ‘balijama’, sa Turcima, koji su hteli da naprave islamsku državu na tlu Evrope, a mi da ‘spašavamo svete srpske zemlje i da zaštitimo srpski narod’. U aprilu ’92. zapaljen je krvavi bosanski lonac. Sve strane su se utrkivale ko će više da ga potpali. Naša kuhinja za širenje mržnje i laži se nalazi u ovoj zgradi iza nas. Na ovom istom u RTS-u koji i danas širi laži i mržnju. Moja generacija se primila na te laži. Verovala je da radimo pravu stvar i da smo mi pravi, a oni drugi da su zli. I oni drugi su to isto mislili za sebe. I onda je krenuo točak zla koji nikako da se zaustavi i koji kod mnogih traje i dan-danas!
Moja generacija se primila na te laži, ali ova današnja generacija je ustala da se to zaustavi. Oni su ti koji šire ljubav i obasjavaju budućnost. Ta budućnost jeste ono što svi želimo i dužnost nas iz naših promašenih generacija ustanemo i samo treba da ih pratimo“.
Možda će biti prilike i da se u izrečeno uđe sa dubljom analizom, posebno u onom dijelu oko „utrkivanja svih strana“ ko će više potpalit lonac, ali ovo je ipak nešto što se do sad nije imalo prilike čuti u javnom prostoru, a da to nisu ili nismo bili jedni te isti.
Možda će biti prilike i da se iskaže pijetet i poštovanje prema žrtvama „onih drugih“, jednako kako se ukazuje prema stradalima pod nadstrešnicom, a možda će sve to već, koliko sutra, prekriti rusofilija, eurofobija, homofobija, šovinizam, fašizam, a tu opet ti mladi ljudi nisu ništa krivi. To je okvir koji smo im sami stvorili, a u tom okviru se najbolje snalaze radikali – sa zvučnim ili običnim topovima. I kamo sreće da su samo sa topovima.
Citirajmo za kraj tuzlansko-ljubljanskog, ne vladiku, nego velikana punka – Damira Avdića, Grahu, koji u pjesmi „51“ kaže:
Imam 51
Nisam reakcionar ni cinik
Al’ imam par riječi
Koje bi mogle zazvučat tako
Onima koji bi u antifašističku revoluciju
Pa skinite se više
Sa društvenih mreža
Neprijatelj unapred zna svaki vaš korak
Osim ako to nije sve od koraka
Organizacija mora biti hijerarhijski ustrojena
Čvrsta, nevidljiva i netranstparentna
Zajebite donacije
Fondacije
Festivalčiće
I šta vam znači ono ”Prigovor savesti”?
Hrana – ne oružje.
Knjige ne municija.
Pa, čovječe, bolan
Oni će doć’ sa tenkovima.
Kraj će biti kad sjašu s tenkova, ali to opet neće učiniti sami. I opet meni nešto namećete da hoći reći? Neće vam proći.
