Čovjek nije lako biti
Kad pišem o Srđanu ili njegovom ocu Radi Aleksiću, prevladaju emocije. Zamolio sam ga da govori na promociji moje knjige „Priče o dobrim ljudima“. I tako je sve počelo. Odgovorio je: “A kako da ne govorim kad pišeš o dobrim ljudima koji jedino mogu i trebaju mijenjati ovaj svijet – nabolje?“ Došao i uputio poruke ljubavi i čojstva. U ovom više od deseteljeća druženju i prijateljstvu s Radom naučio koliko je važno biti čovjek, voljeti druge, praštati… Zato kad u teškom vremenu nemam odgovor na neke lične traume, ne razgovaram s Radom telefonom već se zaputim da s njim, tu pod trebinjskim platanima i na izvorištu Srđanovog djela, povratim ono malo preostale duše i Radinog čojstva, urazumim se i promišljam.
Dana 21. januara 1993. legitimisani su ljudi na trebinjskoj pijaci. Vrijeme je to kad je najpotrebnije saznati koje si nacionalnosti, prebrojati krvna zrnca, pa onda preduzeti ratne mjere i primijeniti siledžijske zakone. Nakon što su utvrdili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, dva policajca poveli su ga u kasarnu. U putu ih je sreo jedan od ubica i pitao: ”Koga vodite?” “Vodimo ovog baliju”, odgovorili su. Izvadio je nož i poručio: “Da ga zakoljemo.” Tu neposredno pred MUP-om priključila su se još trojica, od kojih je jedan s otkočenom puškom spreman da puca i ubije. U međuvremenu priskočio je Srđan da spašava Alena. Alen je uspio pobjeći, a Srđu su onako po „ratnički“ i kako to rade kabadahije, tukli nogama i dokazivali svoju neljudsku pripadnost. Srđa je pao unesvijest. Srđan je tad, umjesto Alena, sebe žrtvovao, pao u komu i preminuo 27. januara te unakažene 1993. godine. “Sjedio sam u bolnici i slušao otkucaje Srđovog srca. Doktor mi je rekao – Rade šta da radimo? Šanse su nikakve da preživi. Moraćemo isključiti aparate -“. Rekao sam: ”Isključite”, priča Rade. Koliko li je samo jedna jedina riječ teška, teška kao smrt i bolna do beskraja. Imao je samo 26 godina. Prije toga, Srđanova majka rano je umrla, a brat Vujo poginuo u udesu motornim zmajem, tu u blizini Trebinja, iznad Petrovog polja.
Srđanov otac Rade u čitulji je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Ostajući dosljedan svojim ljudskim vrlinama, Rade je na dan sahrane, na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnima: „Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud su okolo humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao mog Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas kad u ovu istu grobnicu spuštam i mog Srđa, nadam se da će ovo zlo i da stane… Danas mi je neobično teško jer mi dolaze mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti…“ Za dobre i velike ljude ne postoje granice, vrijeme ni prostor. Svaki vakat, ma koliko pogan bio, donosi dobre i velike ljude i njihova još bolja djela. Tako je bilo i u onim smutnim vremenima devedesetih kad su progonili zajapureni nacionalisti, a “posao“ završavali ubice i fašisti. U takvom zlom vremenu izrasli su i najbolji sinovi od najplemenitijih roditelja. Jedan od njih jeste i Srđan Radin. Srđan je obišao cijelu Jugoslaviju i okruženje prisustvujući brojnim koncertima svjetskih i domaćih rok-zvjezda. Glumio je u Krležinim i Šekspirovim komadima, vozio motore, bio jednostavan i drag, specifičnog osmijeha. Volio je jednu Vladanku i vješto skrivao patnju za stradalim bratom.
Rade Aleksić na grobu svoga sina Srđana. Foto: Direkt portal
Ništa se na ovim prostorima ne događa slučajno, pa ni Srđanovo spašavanje Alena i njegovo herojsko djelo. Ma koliko danas izgledalo da smo podijeljeni i zavađeni, da nam šalju strance kako bi nas učili zajedničkom životu, mi smo mnogo prije njih naučili šta je suživot, šta su tri civilizacije, kulture i religije. “Porodica Aleksić i ja dužni smo pekaru trebinjskom, Husi Ćermagiću, što smo ostali živi i opstali kao porodica. Jednog avgustovskog predvečerja 1941. godine Huso je došao i rekao nam: ‘Nemojte da slučajno neko zanoći i osvane u kući.’ Svi smo pobjegli za Crnu Goru. Ustaše su ujutro opkolile kuću. Tu su se zatekle dvije žene s djevojčicom iz komšiluka. Završile su u jami. Ostali su svi Aleksići zahvaljujući našem dobrom komšiji Husi. A potom je opet komšija Salem Dizdarević odveo našu kravu i prebacio nam je u Crnu Goru. Zahvaljujući njoj i dobročinstvu Dizdarevića preživjeli smo. Kad o čovjeku razmišljam, prvo mi pred oči izađu ova dva zlatna primjera ljudskosti i dobrote. Prije se nismo dijelili po imenima i nacionalnosti, dijelili smo se na fudbalskoj poljani ko bolje igra, a ne kako se zove.”
”Sine, nisi umro uzalud”
O suzama zbog Srđana Rade govori: ”I moja suza kad potekne za Srđanom, to je suza koja me raduje da mlad svijet poštuje Srđanovo djelo. Prisustvovao sam premijeri filma u Sarajevu i doživio sam nešto što čovjeka uzdiže, nešto što nagoni emocije, suze radosti. U jednom trenutku prilazi jedna dama, saginje se sva u suzama, ljubi me i ja onako, okrenem se, pogledam, slegnem ramenima i u trenutku žena shvata da ja ne znam ko je. Ona kaže: ”Rade, pa ja sam, Mira Furlan”. Zagrlimo se, spoje nam se suze, pa rekoh: ”Ovo je suza čovjeka”.
“Bili smo godinama opkoljeni lažnim herojima, tim Arkanima, Mladićima i sličnima, i odjednom se pojavio čovjek koji je u sebi nosio sve što sam smatrao uzvišenim, ljudskim i humanim. Zanimale su me posljedice kako herojski čin utiče na ljude, da li može da proizvede nešto ljudsko. Tu je bila i ključna rečenica koju je izgovorio Srđanov otac Rade Aleksić – da bi strašna smrt njegovog sina za njega bila manje tragična ako bi to proizvelo neke dobre i pozitivne stvari u budućnosti. On je izgovorio rečenicu koja je vrlo važna: ‘Kada baciš kamen u vodu, stvaraju se krugovi. To su krugovi dobra, humanosti i ljudskosti kojima smo se mi htjeli baviti’”, rekao je reditelj filma „Krugovi“, Srđan Golubović.
Namik Kabil, Srđanov drugar i umjetnik, na dvadesetu godišnjicu njegove pogibije zapisao je: “Poslije, kad smo se kao zamomčili, znali smo se i pozdravljali, ali se nismo nešto družili; bio je i stariji tri godine, što je u tim godinama skoro pa nepremostivo. Ali sjećam se jedne situacije pred kraj osamdesetih, kada je kao bilo para i tog nekog nekontrolisanog bluesa u zraku; tek ćemo poslije shvatiti za šta je to bio uvod. Ušao sam u kafanu ‘Azzaro’ (a kako će se drugačije zvati kafić u malom mjestu, blizu mora) u neko doba noći, tipično ne tražeći nikog naročito i ne očekujući ništa posebno. Za šankom je bio Srđan, sam, pijuckao. Bio je u odijelu s kravatom, što je odmah bilo smiješno jer nije bio taj lik. Ali tu je bio i detalj, velik kao Leotar. Nije imao cipele, nije imao ništa na nogama. Bio je bos, u odijelu s kravatom. Čim sam taj detalj snimio, Srđan me pogledao. ‘E, dobre su ti cipele’, povukao sam prvi. Srđan me je gledao, najednom usiljeno ozbiljan, pa se onda nasmijao i pokazao mi palac gore. Bio je tad stasit čovjek, u crnom odijelu i kravati, ali još uvijek s onom istom dječačkom šatiranom plavom glavom. I bos. Okrenuo sam se i otišao. Mislim da je to bio zadnji put da sam progovorio s njim, iako on nije ništa rekao. Ili ipak jeste?“
Srđo, kako ga otac uvijek zove, bio je prvak u plivanju i sa samo osam godina ušao je u izbor za najboljeg sportistu grada Trebinja, glumio je u amaterskom pozorištu i “imao urođeni smisao za humor i za smiren život, bez žurbe“. Međutim, Srđe više nema. „Postojimo mi, kao ljudi, i postoji mogućnost da pokažemo svoju čovječnost. Potrebno je i hrabrosti za to, jer se treba suprotstaviti tradiciji koja nas je gurala jedne protiv drugih“, smireno govori Rade. Rade danas živi mirnim i dostojanstvenim životom s drugom suprugom Đurđicom, njenim sinom i kćerkom, šestero unučadi i jednom praunukom.
Ulicama Srđana Aleksića danas se šeta u Beogradu, Pančevu, Sarajevu, Novom Sadu, Novom Pazaru itd., a u Podgorici je Srđanov Bulevar s njegovim drvetom. O spomenicima i Srđanovim ulicama Rade govori: „Lijepo je što postoje ulice koje nose ime Srđanovo, ali je najvažnije da Srđan živi u čovjeku. Najveći spomenik Srđanu koji ja osjećam jeste mladi svijet koji ja ne znam i u prolazu mi kaže: ‘Dobar dan, čika Rade’. To se meni Srđan javlja kroz njih”, potresno govori Rade. Jednako ga prepoznaju i u Beogradu i Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci, kao što mu pišu i obraćaju se Dubrovčani ili profesorica iz Rožaja. S bivšim potpredsjednikom Skupštine Crne Gore – Rastoderom – toliko smo puta polagali cvijeće na Srđanovom Bulevaru u Podgorici i prisjećali se Srđanovog djela i njegovih dvadeset i šest. Ponosan je Rade što ga mladi ljudi poznaju po Srđanu i njegovom djelu. Idućeg mjeseca obilježićemo punu trideset i jednu kako je Srđan podario sebe – nama. Danas je, srećom, dovoljno reći „Srđan“ i svi će razumjeti. Ne trebaju tumačenja ni istoričara, ni političara, a svi će shvatiti. Kad kažeš „Srđan“ – rekao si „čovjek“.
Čovjek je uvijek u problemu kada ne vidi drugu obalu rijeke i kada ne želi da spoji naizgled dvije podijeljene obale koje povezuju rijeku, koja neumitno teče držeći istovremeno one obale kao jednu cjelinu. Te razdijeljene obale spajao je u januaru 1993. godine Srđan Aleksić sa svojih 26 godina jer je vidio dalje od miliona građana Jugoslavije koji su nasjeli na nacionalističke političke priče, a podjele prihvatili kao neminovnost i povod za rat. Želio je Srđan da ludilo rata što prije stane i da opet u svom gradu živi s Trebinjcima, a ne sa Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Svako od nas ima svoje vizije ili ideale, ali je malo onih koji bi u odbrani svojih ideala otišli u beskonačnost kao što je otišao Srđan Aleksić. “Ovovremena politika i političari napravili su veći jaz među narodima nego što je to bilo 1993. godine. Ljudi, jednostavno, navijaju za rat, umjesto da ga svi osudimo i spriječimo. Jedni su za Ukrajinu, a drugi za Rusiju. Eto dokle su nas doveli”, poručuje Rade.
Kako vrijeme prolazi, i Srđanovo herojstvo i Radino čojstvo sve je jasnije i jače. I onim što tako nisu mislili.
Srđanova smrt ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Nema tu smrt šta da traži. O ljudskoj je dobroti i čojstvu riječ. Zna to Radino srce – plamti njegov Srđa tamo visoko među zvijezdama, kao iskra dobrote i nade. „Junaštvo je braniti sebe, a čojstvo braniti druge od sebe“, rekli bi na tromeđi Trebinja, Nikšića i Dubrovnika. Aleksići su to potvrdili i u onom i u ovom ratu. I nikad nisu dijelili ljude po naciji i vjeri.
