Proširenje birokratskog unitarizma

Foto: Francisco Seco/Pool via REUTERS

Sudeći po već poznatom hodogramu, Europska bi komisija trebala u listopadu objaviti svoj redoviti paket o proširenju s izvješćima o tomu jesu li i koliko napredovale prema članstvu države kandidatkinje, što je temelj za prosinačku raspravu i odlučivanje o budućim koracima u proširenju EU-a. Od tog summita u prosincu 2023. godine, već je poznato, velika očekivanja imaju Ukrajina (odluka o otvaranju pristupnih pregovora) te BiH. Nije nepoznato ni to da premijer Plenković u posljednje vrijeme voli dizati rep samomu sebi, objašnjavajući medijima kako pod hitno valja „otvoriti eurounijsku perspektivu“ ne samo Ukrajini već i Moldovi i Gruziji. Tako da najprije EU-obruč, a onda i NATO-ov (ojačan, je li, Finskom i Švedskom) pritisne Rusku Federaciju i s još „slobodnih“ strana svijeta? I, naravno, time već jako izazovnim sigurnosnim napetostima dodatno, je li, navali ozbiljne količine ugroze mira i stabilnosti, nepovjerenja i mržnje?

Marijan Vogrinec

Najprije skoči, pa onda viči „hop“, kaže mudar pûk, a budući da je teško i svijećom naći mudra i sposobna lika na trenutnom činovničkom sljemenu EU-a, može se tek nasmijati i odmahnuti rukom na bledski „hop“ bivšeg belgijskog premijera Charlesa Yves Jean Ghislaine Michela, sada šefa Europskog vijeća: „Europska unija mora biti spremna primiti nove članice do 2030. godine; to je ambiciozno, ali potrebno“. Sic transit. Nije teško, je li, prepoznati osobni karijeristički razlog zbog kojega je – javlja režimska medijska tzv. javna kuća HRT – „premijer Andrej Plenković pozdravio hrabrost (!? – op. a.) predsjednika Europskog vijeća u određivanju roka, što je neuobičajeno za Europsku uniju“. Dogodine su euroizbori, pa valja dizati rep „dragom Charlesu“ iz službene prepiske. Bilo to smiješno ili ne. „Ako želimo biti vjerodostojni“, objasnio je Michel neki dan sudionicima Međunarodnoga strateškog foruma na Bledu u Sloveniji za predstavnike EU-a i šefove država/vlada europskog Jugoistoka, „moramo razgovarati o kalendaru.“ CRO premijer Plenković je istrčao pred rudo tvrdnjom kako je „važno da Europsko vijeće donese bitne odluke o proširenju EU-a do prosinca i zato, jer je sljedeća godina, među inim, izborna u Uniji, u SAD-u, pa i u Rusiji“. Dan ranije je medijima naveo i redoslijed izbora na ta tri ključna odredišta za cijeli svijet, spomenuo i izbore u Ukrajini, ali prešutio izbore u RH i još nekim članicama Unije.

„Dok se formiraju nove institucije“, pametovao je Andrej Plenković, „neće se ništa strateški događati u odnosu na proširenje EU-a, a to praktički znači do početka 2025. godine. Zato mi se čini puno važnijim da čujemo izvješće Europske komisije (‘drage Ursule’ iz službene prepiske, op. a.) u listopadu te da nakon toga Vijeće donese odluke.“ Naravno da je Dana Spinant, glasnogovornica Europske komisije, smjesta poklopila Michela zajedno s Plenkovićevom „hrabrošću“ istrčavanja pred rudo – uz koje mu inače nije ni mjesto – izjavom da se „proces proširenja EU-a temelji na ispunjavanju kriterija potrebnih za članstvo, pa Europska komisija nije fokusirana na datume, nego na potporu državama kandidatkinjama radi provedbi refromâ. Uvijek smo govorili da je proširenje proces koji se temelji na zaslugama, što znači da se zemlje kandidatkinje trebaju priključiti EU kada budu spremne za to. Usredotočeni smo na ulaganja koja im pomažu transformirati gospodarstva i približiti se regulatornim zahtjevima što ih je važno ispuniti prije ulaska u EU“. Glasnogovornica nije željela odgovoriti na medijsko pitanje je li EU sposobna provesti svoje unutarnje reforme kako bi mogla primiti nove članice. Time će se, tvrdi, „baviti čelnici država članiva EU-a na neformalnom sastanku na vrhu u španjolskoj Granadi“.

Veliki upitnik

Sudeći po već poznatom hodogramu, Europska bi komisija trebala u listopadu objaviti svoj redoviti paket o proširenju s izvješćima o tomu jesu li i koliko napredovale prema članstvu države kandidatkinje, što je temelj za prosinačku raspravu i odlučivanje o budućim koracima u proširenju EU-a. Od tog summita u prosincu 2023. godine, već je poznato, velika očekivanja imaju Ukrajina (odluka o otvaranju pristupnih pregovora) te BiH. Nije nepoznato ni to da premijer Plenković u posljednje vrijeme voli dizati rep samomu sebi, objašnjavajući medijima kako pod hitno valja „otvoriti eurounijsku perspektivu“ ne samo Ukrajini već i Moldovi i Gruziji. Tako da najprije EU-obruč, a onda i NATO-ov (ojačan, je li, Finskom i Švedskom) pritisne Rusku Federaciju i s još „slobodnih“ strana svijeta? I, naravno, time već jako izazovnim sigurnosnim napetostima dodatno, je li, navali ozbiljne količine ugroze mira i stabilnosti, nepovjerenja i mržnje?

Tzv. mainstream političari koji nisu na vi sa zdravim razumom, osjećajem za rovitost procesa izgradnje pravednijega, multipolarnog tzv. svjetskog poretka i odgovornošću za ono što rade i govore, uvažit će činjenicu o tomu da je pogubno vikati „hop“ dok se nije skočilo. Kakva proširenja ili dogovori o „Uniji od Gruzije i Ukrajine do Sjevernog pola, Sredozemlja i Atlantika“ u vrijeme kad su na izdisaju mandati euročinovništvu, uključivo liderima većine država članica, a sve se to može pokazati mjehurom od sapunice nakon izbornih ishoda u Rusiji i koncem godine u SAD-u. Za Ukrajinu manje-više, jer režim Volodimira Zelenskog ionako ne odlučuje ni o čemu bitnom, a veliki je upitnik hoće li se u Ukrajini i provesti izbori. Em nema šanse da budu demokratski u najkorumpiranijoj zemlji u Europi (i šire) budući da je zakon volja Uncle Sama, ne ukrajinskog življa, em će ishodi u Moskvi i u Washingtonu biti lakmus budućih događaja. Izbori u Ukrajini zakonski su determinirani, ali zbog ratnog stanja – opet zakonski – mogu biti prolongirani. Najveću je sramotu glede&unatoč izlanuo neki dan sâm Zelenski: „Zamolio sam naše prijatelje u SAD-u i na Zapadu da nam daju pet milijardâ dolara za provedbu izbora, jer bez tog novca ih neće biti. Nećemo ih potrošiti ni na rat niti na išta drugo, samo na izbore“.

Degeneričan prosjački mentalitet bivšeg ukrajinskog tv-komedijaša – sad autoritarnog šefa kijevskoga vazalskog režima koji višekratno na dan u vojničkoj smb majici iskače iz tv-paštete – ne srami se izmišljati milijun i jedan smiješni razlog zašto se ne gasi u jednom te istom: „Šaljite nam novac, šaljite nam oružje, još novca, još, još oružja… Ukrajina brani Europu i svu svjetsku demokraciju od ruske agresije!“ Sic transit. Ništa on i nikoga ne brani, osim što liderskom glupošću i polit-nemoralno ratuje protiv vlatitog naroda i Ukrajine u kojoj je u nepunih godinu dana uspio smanjiti broj žitelja za gotovo trećinu. Što iseljavanjem i izbjegavanjem odlaska na bojišnicu, što pogibijama u ratu. A ta će „ukrajinska obrana Europe i cijelog svijeta“ od, je li, „agresivnih Rusa“, sic transit, jamačno mnoge tzv. mainstream europolitičare – nije isključeno i one u SAD-u – stajati unosnih fotelja. Izgubit će izbore, jer se žeton „pomozimo Ukrajini, pobijedimo Rusiju“ pokazao pogubnom populističkom krivotvorinom. Tzv. obični/mali Europljani su lani, pa i Ameri, preko noći s 24. na 25. veljače ni krivi niti dužni beznadno bili bačeni u ralje dvoznamenkaste inflacije, recesije, energetske, prehrambene i sigurnosne krize, pa ostali kraći za nevjerojatne milijarde teško zarađenih eura/dolara koje im se nastavlja izvlačiti iz džepova. Bogate i moćne ekonomije su jezivo zatrokirale (npr. njemačka, europska razvojna lokomotiva i Unijina krava muzara), ratna psihoza se naprasno uvukla ljudima u dnevne boravke i budućnost mladima iznenada zacrnjela…

Istodobno, eurobirokracija iz bruxelleskog staklenjaka je od početka rata u Ukrajini pijavičila na ukrajinskoj nesreći, ratnoprofiterski izvlačila obilnu osobnu korist, nabildavala vlastita primanja i gazila čak i temeljne norme na kojima je dobila izbore. Populizam i državni intervencionizam u općoj krizi i induciranoj globalnoj neizvjesnosti srmotno su instalirani kao neka požrtvnost, zauzetost za očuvanje tzv. demokracije i zapadnih vrijednosti pa i po cijenu odbijanja od usta Europljana „koliko god bude trebalo i dokle god bude trebalo“. Malo sutra. Neće ići. Državni intervencionizam u populističkom celofanu uoči presudnih izbora 2024. godine za politički ostanak u vladajućem sedlu svejedno je doveo u pitanje gotovo sve tzv. desničarske vlade u Uniji (Italija, Francuska, Austrija…), uključivo tzv. crveno-zelenu u Njemačkoj. Kojoj pak na lokalnim/regionalnim izborima već zabrinjavajuće uzima mjeru pronacistička stranka Alternative für Deutschland (AfD), u Austriji se uvjerljivo uspinje na vrh Slobodarska stranka, radikalna tzv. desnica u Francuskoj sada ozbiljnije no ikad prijeti Emmanuelu Macronu… U Švedskoj i drugdje po Europi sličan trend.

Svi koji imalo poznaju povijest, znaju što se i kako događalo, pa i kako je, je li, završilo nakon što su velike političke krize ili ekonomske depresije u Europi i svijetu bile uzdrmale široke mase te im strahom/neizvjesnošću izmaknule jasnu dioptriju bliže budućnosti. Takvo stanje sada eskalira i vrlo je prijeteće. Ukrajina i zapadne tzv. sankcije Rusiji na izborima će doći na naplatu birokratima što su pritisnuli svoje sugrađane odricanjima u kojima sami i njihove kaste – uopće ne sudjeluju. Dapače. Njima je na pameti samo kako o(p)stati na vlasti i koji su sada populistički potezi na redu eda bi se nezadovoljnim biračima zamazalo oči. „Divljanje birokrata otelo se kontroli, pogledajte što rade pod krinkom pomoći Ukrajini“, bio je neki dan naslov je članka Gojka Drljače u Jutarnjem listu, s nadnaslovom „Katastrofa u Bruxellesu“, u kojemu tvrdi kako taj „problem raste poput zastrašujućeg čudovišta“. U jednoj pak Globusovoj analizi otvoreno se postavilo pitanje je li hrvatska vlada intervencijama na tržištu poboljšala život svojih sugrađana kako je obećala ili ga, zapravo, znatno pogoršala čime je politički i ekonomski – kako bi rekla istočna slavenska braća – „promašila ceo fudbal“. Pa time, među inim, pokazalo se od 1. siječnja 2023., nepodnošljivom životnom zbíljom demantirala Plenkovićevu, je li, larpurlartologiju sa Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu: „Hrvatska je kao članica eurozone manje izložena i više zaštićena u krizama“. Kriza je sada čak i jednu Njemačku bacila na recesijska koljena, a Bijedna je Naša uvođenjem eura umjesto kune doživjela pravi potop poskupljenjima svega i svačega, a najviše režija i osnovnih troškova života.

Povećani troškovi zaduživanja

Kriza trese Stari kontinent – za SAD nam se fućka; kako je sijao, tako žanje – vatra gori, a bruxellesako se činovništvo češlja. Smišlja alibije za najveće neuspjehe otkako je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman u neposrednom poraću bio povijesnom pomirbom Francuske i Njemačke te utemeljenjem Europske zajednice za ugljen i čelik posijao sjeme ujedinjene Europe. „EU birokrati uz ideju dizanja pomoći Kijevu“, tvrdi novinar Gojko Drljača, „guraju i agendu pokrivanja povećanih troškova zaduživanja, kao i povećanje plaća za zaposlenike EU.  U situaciji kad je većina članica EU već u zadnje tri godine povukla niz radikalnih fiskalnih intervencija, ovo ponašanje Bruxellesa doima se raskalašeno. Nizozemci i Nijemci već su poručili kako im nije prihvatljivo izglasavanje plaća EU birokracije, kao ni olako pokrivanje viših troškova zaduživanja EU skupa u paketu s odlukom o dizanju pomoći za Ukrajinu. (À propos, CRO premijer Plenković se, na teret svojih bitno osiromašenih sugrađana, ne protivi nijednoj morskoj ideji činovničkog vrha EU-a, op. a.) Očekuju od Bruxellesa zatezanje remena jer ne mogu otići kući i reći biračima da su mirno podržali dizanje plaća birokrata.“

Drljača nije jedini među bolje upućenima koji drži farsičnom „konstrukciju dodatne pomoći Ukrajini“ po politikantskomu krojnom arku predsjednice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen. Komisija je „još u srpnju predstavila ‘dodatak’ za proračun 2021.-2027. godine od 66 milijardi te odvojeno od toga prijedlog 20 milijardi eura za oružje Ukrajini. (…) U tom ‘dodatku’ još je 17 milijardi grantova za Kijev plus 33 milijarde u zajmovima. Obratite pažnju na to da se Ukrajini zapravo daje zajam (!) od 33 milijarde. Uz to, već se članice traži da nadodaju 20-ak milijardi eura za novu igračku Bruxellesu; novi fond za oružje kako bi se Ukrajini osigurala vojna podrška u sljedeće četiri godine. Ima li bilo tko napola finncijski pismen dojam da je bilo što od spomenutoga pod kontrolom? Je li moguće da se državni intervencionizam, koji je uzeo maha tijekom pandemije, oteo kontroli poput zastrašujućeg čudovišta, koje političari sad panično pokušavaju nahraniti kako bi uz njegovu pomoć iznova spasili svoje karijere, i to tražeći puteve na kojima će naići na što manje otpora?“ Očito je da politički euronesposobnjakovići u sučeljavanju s problemima što im ruše izborne izglede bez pardona donose odluke o drastičnim povećanjima državnih rashoda i/ili smanjenju prihoda bez imalo obzira na fiskalne rizike. Euročinovništvo iz Bruxellesa nije svojim riukama zaradilo nijedan euro što ga šakom i kapom dijeli po vlastitom nahođenju i po kriteriju vlastitoga političkog/materijalnog probitka, pa kad je fešta – nek’ je fešta. Ideje naše, benzin vaš, kaže Ostap Bender.

Ta činjenica osobito vrijedi u okolnostima kada eurounijsko činovništvo otvara novu raspravu među 27 članica Unije o „neplaniranom, dodatnom i neopohodnom financiranju Ukrajine s 86 milijardi eura“, koji pun šleper kešovine zapravo nitko više nije voljan napuniti, pa… Može Zelenski dubiti na glavi, hodati na trepavicama i podmazivati filipike o „obrani EU-a i cijelog svijeta od ruske agresije“, ali zapadni bankomat ima kapacitet koji ima. I točka. Kažu, bog je najprije sebi napravio bradu, pa kad se na izbornom kantaru dogodine nađe cijena ukrajinske „obrane EU-a i cijelog svijeta od ruske agresije“ s jedne i ruzinav životni standard Europljana s druge strane, izravno povezan s politikama što su ga skrivile, glupo je pitati što će prevagnuti? I hlebinski je pomisliti da krivci iz unosnih fotelja neće itekako grčevito posegnuti za populističkim potezima. Ne bi bilo prvi niti će biti posljednji put. Tim više, jer eurozona već napadno naginje recesiji, pa Plenkovićev hvalospjevni optimizam iz Davosa glede&unatoč zvuči kao sirenski pjev prema galiji u potrazi za zlatnim runom.

„Najveći politički problem EU-a, što postaje potpuno razvidno, postaje Njemačka, i to ne zato što je doista najveći ekonomski problem, nego zato što više ne može funkcionirati kao lokomotiva koja vuče kompoziciju“, točno primjećuje novinar Jutarnjeg lista. „Lijevo-zelena njemačka koalicija loše je upravljala izlaskom ekonomije iz pandemije, a upitni su im rezultati i kod upravljanja energetskom krizom nakon invazije Putinovog režima na Ukrajinu. Njemačka je uhvaćena u spiralu rasta cijena koju prate agresivni zahtjevi sindikata za rast plaća. Rezultat ekonomskog kaosa je rast popularnosti ekstremno desnog AfD-a, pa sad SPD gasi politički požar populističkom mjerom kao što je zaustavljanje rasta cijena najamninama, koje će sigurno produbiti strukturne probleme. Ukratko: njemački model rasta baziran na industriji je ugrožen, a od Nijemaca mnogi u EU i dalje očekuju ustrajno financiranje zajedničkih EU projekata.“

Ključni eho

Uza sve to, a ciljano se zaglušuje kakofonijom „pomoći Ukrajini“, možda je sudbonosan problem europskog zajedništva upravo odstupanje u praksi od njezinih temeljnih principa/ciljeva što se očituje u nesolidarnosti (npr. u jeku pandemije), nejedinstvu (npr. u odnosu na tzv. sankcije Rusiji, „mađarski sindrom“), krizi eurozone, ali i treniranju autoritarne strogoće s vrha EU-a prema zemljama članicama… Početkom sljedeće, izborne godine stvari će se pokazati u nakaznijem obličju i tamnijem svjetlu no što se sada čini i – možebitno – dade pretpostaviti. Otimačina za liderskim pozicijama bit će nemilosrdna, nabijena licemjerjem, lažima i populizmom, pa kom’ pita – kom’ tepsija. Unija je i bez Ukrajine postupno gubila dah i tonula u krizu, polit-logističkim pak uključivanjem u ukrajinski rat dimna je zavjesa preusmjerene javne pozornosti sakrila pravo stanje stvari, a nova će izborna zbílja jamačno iznjedriti novu konfiguraciju toga europskog zajedništva. Svakako bez birokratskog unitarizma made in „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz Plenkovićeve službene prepiske.

Možebitno i ključnim ehom izbora u Rusiji i SAD-u, odnosno raspletom neprijateljstava u Ukrajini (ne) bude li izbora u toj zaraćenoj zemlji. Gdje –  valjda Plenkovićevim nagovorom (koji niti je sudjelovao niti iz prve ruke znâ o tzv. mirnoj reintegraciji Podunavlja u državnu cjelinu RH – Zelenski sada nešto mulja o demilitarizaciji poluotoka Krima i „izbjegavanju novih žrtava u oslobodilčkim akcijama ukrajinske vojske“. Da je, je li, prije 22. veljače 2022. govorio o demilitarizaciji svoje zemlje umjesto što je zvao NATO na granicu s Rusijom, ruske tzv. specijalne vojne operacije ne bi bilo, rata ne bi bilo, trećina zemlje ne bi bila možda i nepovratno iseljena, teško osakaćena i spljena, Europa i svijet ne bi bili inflatorno bačeni u najveću krizu nakon Drugoga svjetskog rata… I, da, da je, je li, Volodimir Zelenski prije 22. veljače 2022. bio na toj razini političke i domoljubne zrelosti, u ovim rovitim međunarodnim okolnostima nikad ne bi mogao ni sanjati o poziciji i ulozi predsjednika Ukrajine. Zapadu je trebao Pedro koji će gurnuti svoju domovinu u pogibelj, a poslije može i visjeti.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u...
Google se priprema pokrenuti kampanju protiv dezinformacija u pet zemalja Europske unije (EU), rekli su iz kompanije za Reuters uoči parlamentarnih izbora u bloku i...
Milijarde eura pomoći EU Ukrajini premijer Mađarske, Viktor Orban, nije mogao zaustaviti. Međutim njemu se vjerovatno ionako radilo o nečemu drugomu. ...
Četiri jahača Apokalipse ne jašu rakete poput eurovizijskoga Leta 3, nego megakorporativnu pohlepu globalnog Sjevera za prirodnim i ljudskim resursima. Bijedna je naša u toj...