Foto: Associated Press/Aurelien Morissard
Zbog rata u Ukrajini mijenja se korak po korak međunarodno političko okruženje. I države, koje su daleko od realnih ratnih događanja, prate pažljivo ove promjene. Rat kroz strukturne interakcije pokreće kompleksne mehanizme, stavlja na probu postojeće saveze i pomjera odnose snaga. Pritom se ne radi samo o nejasnoj budućnosti međunarodnog poretka nego i o važnim konkretnim i aktuelnim vanjskopolitičkim pitanjima – bar za one države koje to sebi mogu dozvoliti.
Peking već odavno posmatra razvoj situacije i došao je do zaključka da je sada vrijeme da djeluje. Evropska turneja kineskog šefa države i partije Xi Jinpinga dio je dugoročno postavljen strategije Kine da s inicijativama za globalnu sigurnost, globalni razvoj i globalnu civizilaciju ostvari svoju viziju novoga međunarodnog poretka, pri čemu Peking ima u vidu, između ostaloga, promjene u globalnim odnosima snaga. Kina želi i opremljena je da globalno politički preuzme značajniju ulogu i može se pritom osloniti na znatno porasli gospodarski potencijal: računato u paritetu kupovne snage zemlja je trenutno najveće narodno gospodarstvo svijeta, iako još nije mogla dostići istorijska rekordna vremena pod carem Qianlongom, kada je udio Kine u globalnoj gospodarskoj snazi iznosio oko 30 posto.
Veliki udio na gospodarskom uspjehu Kine ima globalni sistem slobodne trgovine, kome se zemlja priključila 2001. godine. Na osnovu ovoga sistema ogromno je izvozno orijentisano gospodarstvo upućeno na pouzdano snabdijevanje energijom i na pristup velikim tržištima jugoistočne Azije, Evrope i Sjeverne Amerike te povezano u kompleksnu mrežu odnosa sa SAD, EU, Rusijom i nizom regionalnih sila u cijelom svijetu, što je obilježeno međusobnom ovisnošću, ogorčenom konkurencijom i povremeno trgovinskim ratovima. Doda li se tome još i vidljiva kriza svjetskog poretka i rat u Ukrajini, postaje jasno kakav gigantski zadatak treba riješiti Xi Jinping.
Centralni izazovi pritom su rivalitet sa SAD, težak dijalog s Evropom i odnosi s Rusijom. Geometrija četiri tačke multipolarnog svjetskog poretka koja se mijenja tjera Kinu na djelovanje. Dok konfrontacija sa SAD izgleda neizbježna i odnos s Moskvim stabilan, Kina upire odlučujući fokus na Evropu.
U međuvremenu se radi o proširenju alternativnog sigurnosnog poretka u Evroaziji, koji se zasniva na partnerstvu između Evrope i Kine
U aprilu je njemački kancelar Olaf Scholz putovao u Kinu. Teme razgovora bile su trgovina, konkurencija i nezadovoljstvo EU državnim subvencijama za kineska preduzeća. Za svoju evropsku turneju u maju Xi Jinping izabrao je Francusku, Srbiju i Mađarsku. Na listi tema tamo su bile trgovina, subvencije i konkurencija, ali usto i politička pitanja, koja su povezana s rusko-ukrajinskim ratom i višim geopolitičkim planovima.
Posebno izražen bio je slučaj kod posjete Xi Jinpinga u Parizu, pri čemu je bio vidljiv specijalni pristup Francuske transatlanskim odnosima. Izjava kineskog šefa države i partije da Kina i Francuska trebaju zajednički raditi na izgradnji ravnopravnog i multipolarnog svijeta posebno se rado slušala. U osnovi je Xi Jinping ponudio Francuskoj maksimalno široku saradnju u svim područjima, koja se zasniva na temeljnim zamislima njegove globalne inicijative: sprečavanje blokovske konfrontacije i obostrana korist. Trgovinski dijalog s Njemačkom u Parizu obogaćen je geopolitičkim idejama: u međuvremenu se ne radi o samo 15% kineskog izvoza u EU nego i o pokušaju da se u Evroaziji izgradi alternativni sigurnosni poredak koji se zasniva na partnerstvu između Evrope i Kine. Ako diskusije o neoizolacionizmu postanu glasnije nakon izbora u SAD, nije isključeno da takva razmišljanja dobiju na popularnosti i u Evropi.
Interesantno je također da je tokom planiranja puta Xi Jinpinga izbor pao na Srbiju i Mađarsku. Odlučujuće, naravno, nije bilo to što je XI Jinping u mladosti volio jugoslavenski film Most i rado slušao jugoslavensku verziju pjesme Bella Ciao. Posjeta se dogodila tačno 25 godina nakon što je u okviru operacije NATO kineska ambasada u Beogradu bile uništena jednom američkom avionskom bombom, na što se u Srbiji vrlo dobro sjećaju – dobra prilika da se nađe što je moguće više linija razdvajanja u odnosima između Evrope i SAD i bar nekim evropskim zemljama ponudi alternativa. I ovdje je gost naišao na zahvalnu publiku: Xi Jinping i Aleksandar Vučić potpisali su oko 30 dogovora – među njima i izjavu s naslovom izuzetnog značenja O izgradnji kinesko-srpske sudbinske zajednice, kojom se treba proširiti strategijsko partnerstvo obje države. Ona sadrži investicije, finansijsku saradnju i – kako je kod Kine uobičajeno – visoke tehnologije. Srbija je važan sastavni dio za temeljnu inicijativu Kine Novi put svile, a obrnuto je Kina važan investitor za srpsko gospodarstvo. U julu stupa na snagu ugovor o slobodnoj trgovini između ove dvije zemlje koji će pojačati poziciju Kine na Balkanu.
Dok se u zajedničkoj izjavi sa Srbijom govori o sudbinskoj zajednici u Budimpešti Xi Jinping govorio je o partnerstvu u svim vremenima u novoj epohi. I članica EU Mađarska igra važnu ulogu u planovima za Novi put svile – i dobila je također ponudu za saradnju u oblastima razvoja infrastrukture, snabdijevanja zelenom energijom vještačke inteligencije. U Budimpešti se razgovaralo i o multipolarnom svjetskom poretku, inkluzivnoj globalizaciji i pravičnosti.
Srbiju i Mađarsku Kina već odavno ima posebno u vidu
Kako Srbiju, tako i Mađarsku Kina već odavno posebno drži na oku. Još od vremena kada su one u formi titoizma i kadarizma (gulaš komunizam) uvele samostalne nacionalne modele socijalizma, Kina veoma pažljivo studira iskustva obje zemlje. Zemlja je kasnije slijedila s interesom postsocijalističke promjene u obje zemlje, izvukla je svoje pouke iz toga i držala je u vidu i njihove uloge u regionu. Danas one imaju važnu funkciju za planove Pekinga, koji očigledno ciljaju na to da zemlje Evrope individualno ubjede u korist sveobuhvatnog partnerstva s Kinom u svim oblastima.
Na njegovoj evropskoj turneji Xi Jinpingu ipak ide o znatno više nego da riješi probleme s uvozom kineskih elektroauta u Evropu ili da riješi od Evropljana napadnutu nelojalnu konkurenciju. Putovanje djeluje kao pokušaj da se preuzme inicijativa u trenutku kad se međunarodni poredak nalazi u kriznom modusu. Kod takvog pokušaja neizbješno se radi i o ratu u Ukrajini i o kineskom držanju prema njemu.
Razumljivo je da ovo držanje zabrinjava Evropljane. Isto tako, jasno je da poraz Rusije nije prihvatljiv za Kinu. To otežava traženje za obje strane povoljnih rješenja gospodarskih i trgovinskih problema. Evropska kalkulacija da će Kina na neki način vršiti pritisak na Rusiju ne djeluje ubjedljivo. Peking se uspješno prilagodio realnosti rata, ograničio rizik povezan s ratom i slabosti i ranjivost Rusije iskoristio u najvećoj mogućoj mjeri u vlastitu korist i istovremeno signalizirao spremnost preuzimanja uloge posrednika i aktivno sudjeluje u stvaranju poslijeratnog poretka – čim za to budu stvoreni uslovi.
Istovremeno Evropi u visokoj ukupnoj strategiji Kine pripada ključna uloga: ako uspije oslabiti povezanost Evrope sa SAD i kroz napad Rusije na Ukrajinu ponovo uspostaviti dijelom pokidane poveznice suprotstavljenih polova Evroazije, pozicija Kine u multipolarnom svjetskom poretku bila bi znatno ojačana. Međutim, da li se za Peking isplati da za približavanje EU prihvati promjene u svojim odnosima s Rusijom?
Na osnovu Putinove posjete Kini ali i na mirovnom samitu u Švajcarskoj pokazaće se koliko je nepokolebljiva pozicija Pekinga
To jeste i ostaje otvoreno pitanje. Rusija je za Kinu suviše važna – kao isporučilac energije i kao partner u preobražaju svjetskog poretka. I Evropa je važna, ali u prvom redu samo kao trgovinski partner. Za stvarno strategijsko partnerstvo između Kine i Evrope (a ne samo između pojedinih zemalja) postoji do danas suviše prepreka. Na osnovu Putinove posjete Kini ali i na mirovnom samitu u Švajcarskoj pokazaće se koliko je nepokolebljiva pozicija Pekinga.
Rat Rusije i Ukrajine korak po korak ostvaruje globalno djelovanje. Dinamika i karakter ovoga rata u očima mnogih posmatrača znak su slabosti Zapada. Globalno pomjeranje snaga napreduje i pokazuje granice velikih sila. Mnoge vlade koje dijele procjene Pekinga da je monopolarni svijet na kraju podsjećaju na strategiju uravnoteženja. Ona otvara mogućnosti da se rizici reduciraju na minimum i stvore se veći prostori djelovanja. Za takvu politiku – koju nazivaju i Hedging – mogli bi se zagrijati ne samo regionalni susjedi Kine nego i geografski znatno udaljeniji partneri kakvi su upravo Srbija i Mađarska. Ako bi Hedging došao više u modu, Peking bi se mogao već uskoro vratiti na svoje ponude Evropi – i tada bi bilo teško odbiti ih.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Dr. Nickolay Kapitonenko vanredni je profesor na Institutu za međunarodne odnose na Nacionalnom univerzitetu Taras Ševčenko u Kijevu i direktor Centra za studije međunarodnih odnosa.
