Susret ministara vanjskih poslova država učesnica Berlinskog procesa. Foto: DPA
Zapadni Balkan treba jasnu EU perspektivu. Bez ozbiljnog evropskog angažmana prijeti prekid veze sa EU.
Pišu: Stine Klapper & René Schlee & Darina Döbler; Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Video isječak sa moderacije Edi Rame u Savjetu bezbjednosti UN-a pobudio je nedavno veliki interes. Za suvereno vođenje i oštre aluzije protiv Rusije albanski premijer dobio je međunarodno priznanje. Pored nestalnog članstva u Savjetu bezbjednosti, albanska vlada je mogla dokazati svoju vanjskopolitičku sposobnost djelovanja i sa predsjedavanjem OSZE 2020. godine i sa organizovanjem prvog samita EU – Zapadni Balkan 2022. godine. Sada pred njima stoji sljedeći visokorangirani međunarodni susret u Tirani: 16. oktobra tamo dolaze šefovi vlada država Berlinskog procesa. Predstojeći samit može ipak biti samo Side Event za to o čemu se stvarno mora raditi: konzekventno i ozbiljno mišljene te jasna evropska politika proširenja.
Berlinski proces, započet 2014. godine, potiče iz vremena kada je Junckerova komisija eksplicitno isključila proširenje EU u dogledno vrijeme. Platforma u kojoj učestvuju pored šest država Zapadnog Balkana devet članica EU i Velika Britanija kao i institucije EU te regionalne inicijative, bila je na određeni način punjenje praznine. Ali ona je bila i to što je među tadašnjim znakovima moglo izgledati kao angažman u regionu. Pritom proces nije trebao biti alternativa za pristup država južne Evrope EU nego je trebao kroz regionalne integracije obezbijediti politički, gospodarski i socijalni napredak i time konačno zemlje učiniti fit za EU. Ipak učinak inicijative ostao je ograničen.
Sa pogledom na približavanje regiona dominirala je godinama politika malih koraka, odugovlačenja i blokade od vlada EU. Komisija Ursule von der Leyen, nasuprot svojoj prethodnici, nije proširenju dala generalnu blokadu. Ipak u godini njenog preuzimanja mandata 2019. bila je najniža tačka integracione politike EU u regionu kada EU nije otvorila pristupne pregovore niti sa Albanijom niti sa Sjevernom Makedonijom. To se dešavalo prvenstveno iz unutrašnjopolitičkih motiva zemalja koje su stavljale veto – bez obzira na političke procese i nastojanja u regionu. Posljedice: Sjeverna Makedonija je imala krizu vlade, vlade Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije forsiraju svoj integracioni projekat Open Balkans, a EU je doživjela gubitak vjerodostojnosti u regionu od koga se do danas nije potpuno oporavila.
Berlinski proces nije mogao kompenzirati ovo razočarenja ali zato nije bio ni uspostavljen. Ovo ne znači da proces ne bi mogao ostvariti određene uspjehe. Njegovo težište leži na gospodarskoj saradnji. Centralni cilj je Zajedničko regionalno tržište (Common Regional Market), koje nije samo važno za narodna gospodarstva u regionu nego su i značajan korak u harmonizaciji sa EU-acquis communautaire, dakle svim pravima i obavezama koje su za članice EU obavezujuće. Međutim, iako su svih šest zemalja 2020. usaglasile sa postepenim uvođenjem, provođenje ide veoma polako.
Kroz izvorni dizajn Berlinskog procesa, orijentirati se na „izvodivo“, izbor tema za raspravu postao je sve više tehnokratski i ograničen u svome obimu
Kroz izvorni dizajn Berlinskog procesa, orijentirati se na „izvodivo“, izbor tema za raspravu postao je sve više tehnokratski i ograničen u svome obimu. Prije svega i dalje postojeći, neriješeni konflikti, spriječavaju supstancijalni napredak u regionalnoj integraciji, što posebno aktuelno znači tešku izlaznu poziciju za predstojeći sastanak. Pod znakom aktuelnih bilateralnih napetosti između Srbije i Kosova izgleda već kao uspjeh ako svi šefovi vlada budu prisutni.
Ipak upravo u ovoj povezanosti inicijativa imaju dva važna pozitivna elementa koja treba jače naglasiti i koji su i za evropsku politiku u regionu mimo procesa od značaja. Kao prvo ne treba potcijeniti vrijednost ravnopravne kooperacije svih država Zapadnog Balkana. U toku Berlinskog procesa redovni sastanci postali su normalnost. Gledajući na aktuelnu eskalaciju u regionu od velikog značaja je da su etablirani formati u kojima vlade svih šest država Zapadnog Balkana sjedaju za jedan sto. Nasuprot inicijativama kao Open Balkans je ravnopravna saradnja i reprezentacija u Berlinskom procesu konstitutivno postavljena. To da je nova postavka Berlinskog procesa od 2022. napravila Open Balkans suvišnim treba u ovoj povezanosti pozdraviti.
Ne treba potcijeniti vrijednost ravnopravne kooperacije svih država Zapadnog Balkana
Kao drugo Berlinski proces u novoj postavci predviđa više učešća i inicijative u državama Zapadnog Balkana. Samit se prvi puta održava u regionu. Od bitnog značaja je da se države Zapadnog Balkana jače identifikuju sa procesom i imaju vlastiti prostor za djelovanje. To posebno ima smisla onda kada odgovornost u regionu prati i druga vrsta priznanja od strane EU. Retorika o “istom rangu” ne uspijeva u procesu koji je pod jakim utjecajem hijerarhije kandidata i zajednice. Međutim, članice EU trebale bi priznati postupke vlada šest država Zapadnog Balkana – priznati u smislu predvidjivosti i jasnoće odgovarajućih posljedica za približavanje EU.
Uprkos ovim elementima Berlinski proces može biti samo jedna karika u novom pristupu saradnji između EU, njenih članica i država Zapadnog Balkana. Proces ostaje jedno međurješenje. Odgovarajuće tome u ovoj fazi – u kojoj dolazi opet do više kretanja u povezanosti EU reformi i EU integracija – trebalo bi da u fokusu bude ambiciozniji projekat: proširenje EU. Ono je do sada bolovalo od toga da dogovor “reforme za napredak” nije više držan od strane EU. Države kao što su Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija, koje su objektivno napravile napredak u njihovim integracionim nastojanjima (Sjeverna Makedonija je čak promijenila i ime zemlje), stoje na mjestu. Srbija, kojom se pod predsjednikom Vučićem vlada sve više autokratski, nije doduše mogla otvoriti niti jedno novo poglavlje u pregovorima ali je u EU izvještajima o napretku prekomjerno pozitivno ocijenjena.
Malo uspješna je politika proširenja u tome da iskoristi svoj potencijal kao transformacioni motor za više demokratije i pravne države. Nedostaje konzekventnost. Integracija može funkcionisati samo ako je njen put jasan i napredak znači ići dalje. Istovremeno mora i ophođenje sa autokratima postati drugačije. Da se oni u interesu navodne stabilnosti shvataju kao partneri i stavljaju na isti nivo sa demokratskim vladama, a ponekad im se daje i prednost pokazalo se ne samo kao pogrešno nego kao kontraproduktivno. Upravo kroz podršku ovim snagama porastao je nacionalizam i sa njim opasnost nestabilnosti kao što se može vidjeti aktuelno u konfliktu između Srbije i Kosova. Etnonacionalizam nije avet 20. stoljeća nego realan fenomen pred koji se EU mora postaviti u svojim vanjskim odnosima. Sigurno je da je za države Zapadnog Balkana EU jedina opcija za prosperitetnu budućnost. Zaključiti iz ove činjenice da svi donosioci odluka u regionu slijede ciljeve usmjerene na opšte dobro je pogrešno.
Ozbiljno zamišljena politika proširenja mora predvidjeti sankcije gdje se evropske temeljne vrijednosti ne poštuju
Ozbiljno zamišljena politika proširenja mora zbog toga predvidjeti puno više sankcija gdje se evropske temeljne vrijednosti ne poštuju. Ideje staged accession ili višestepenog članstva mogle bi u ovoj povezanosti biti podsticajne sve dok potpuno članstvo za sve ostaje mogući cilj. Konzekventnije ophođenje je i zbog toga temeljno jer nove članice EU moraju biti demokratski otporne. Uzimanje iliberalnih režima ne može biti u interesu Berlina ili Brisela.
Ruska invazija na Ukrajinu dovela je novog vrednovanja politike proširenja. Ona odslikava prekretnicu iako još ne potpunu. Evropski kontinent je sada drugačiji nego u vrijeme stvaranja Berlinskog procesa 2014. kad su glavni gradovi država članica EU bili zauzeti unutrašnjim problemima i očigledno su polazili od toga da će Zapadni Balkan i bez ozbiljnog evropskog angažmana za povezivanje, demokratiju i pravnu državu – kratko: za konzekventnu politiku proširenja – ostati stabilno i čvrsto odlučen u EU povezanosti. Danas vidimo da se ta računica nije ostvarila. Apsolutno je za pozdraviti da je njemačka i evropska politika na tome da isključe autopilota u svojoj politici u južnoj Evropi. Napuštanje ovisnosti od utabanog puta kakva je do sada praktikovana appeasement politika u ophođenju sa Srbijom je potpuno ispravno. Također treba pozdraviti i pokušaje, kakav je na inicijativu njemačke i francuske vlade nedavno objavljeni izvještaj, koji konkretno opisuju kako ojačati sposobnost djelovanja EU, kako pripremiti EU za proširenje i kako treba učvrstiti pravnu državu i demokratski legitimitet unutar EU.
Berlinski proces donio je do sada samo ograničeni napredak. U idealnom slučaju može predstojeći sastanak ipak biti iskorišten da se ostvari nova dinamika na čijem kraju stoji vjerodostojna ponuda EU integracije za Zapadni Balkan. Jer više priznanja, inicijative i postepenog povezivanja regiona bilo bi podsticajno u politici proširenja da bi se prekinulo sa dosadašnjom dinamikom “čekanja na Brisel”.
Kao iskusni domaćin premijer Rama će sigurno dobro voditi kroz razgovore. Da bi se osiguralo, da su ne samo slike u redu, nego da se može ostvariti napredak u integraciji unutar regiona kao i sa EU, trebala bi njemačka diplomatija samit shvatiti kao početak odlučujućeg kvartala u zaokretu u politici proširenja EU.
