Jedna je improvizacijska sesija prije četiri godine bila presudna za sekstet muzičara koji su svirali u raznim bendovima u Bejrutu. Svidjelo im se zajedno svirati, kombinirati noise, postrock, tradicionalnu arapsku glazbu i poeziju. Nazvali su se Sanam, 2023. snimili prvi album “Aykathani Malakon” (“Anđeo me probudio”), a zasluženi hype potvrdili prošlogodišnjim live albumom “Live at Cafe Oto”.
Novi album im izlazi ove jeseni, izdaje ga poznati Constellation Records. Premijerni nastup u zagrebačkoj Močvari održat će 1. jula. Sanjivim i prodornim glasom Sanam kroz halucinirajuće vode vodi libanonska pjevačica Sandy Chamoun, s kojom razgovaramo za Novosti.
Sanam je nastao nakon jedne neobične improvizacijske sesije u Bejrutu. Recite nam više o tim počecima?
Nastali smo nakon poziva za nastup s Hansom Joachimom Irmlerom iz njemačke eksperimentalne grupe Faust na glazbenom festivalu Irtijal u Bejrutu 2021. godine. Radila sam ranije s Farah Kadur, koja u Sanamu svira buzuki, nastupale smo zajedno u klubu Metro al Madina. Ostali Sanamovi članovi – Antonio El Hajj, Anthony Sahyun, Pascal Semerdjian i Marvan Tohme – poznavali su se i svirali zajedno ranije, ali ne u istom bendu. Nas šestero dolazimo iz različitih glazbenih, kulturnih i društvenih sredina.
Nastup na festivalu tim više je za nas bio stvarno poseban. Ne želim to nazvati magijom, ali jest bilo nešto novo i osvježavajuće. Bejrut je mali grad, ali istovremeno u njemu postoji mnogo zatvorenih zajednica i različitih područja koja se ne dotiču, kako društveno, tako i u glazbi i umjetnosti. Nakon prosvjeda 2019. i eksplozije u luci 2020. to se pomalo mijenjalo. Oni koji su ostali živjeti u Bejrutu željeli su surađivati i više se povezivati, umjesto da čitave živote provode u svom malom balonu.
Prosvjede u Libanonu 2019. ne treba prosuđivati samo kroz velike političke ciljeve i zaokrete. Radi se i o manjim promjenama u zajednici, o tome da smo se jedni drugima kroz prosvjede ipak malo približili. To se odrazilo i na glazbenu scenu, na kojoj je sad još više povezivanja i eksperimentiranja
Kako je izgledao proces zajedničkog rada na prvom albumu “Aykathani Malakon”?
Snimili smo album u selu na sjeveru Libanona. Tamo smo se sastajali i predstavljali jedni drugima svoje ideje. Bilo je to iznimno lijepo putovanje, potvrda da smo na dobrom putu i da moramo nastaviti raditi skupa. Farah i ja dolazimo iz klasične arapske kulture i glazbe, Pascal i Marvan stasali su kroz rock glazbu, a Anthony i Antonio dolaze više iz svijeta elektronike. Što se mene tiče, tada sam bila i u fazi rada na svom solo albumu, eksperimentirala s elektronikom i noise glazbom, uz tradicionalno arapsko pjevanje. Sve je to utjecalo na proces stvaranja prvog albuma.
Radili ste ranije dosta i u kazalištu, i puno ste se tijekom godina oslanjali na različite poetske, satirične i političke izvore iz drugih arapskih zemalja, poput Egipta. Kako vas je to formiralo?
Studirala sam kazalište i bila politički veoma angažirana. Bila sam u Egiptu tijekom revolucije i imala sam tada posve tunelski vid – razmišljala sam samo o politici, radila predstave i pjevala samo o politici. To je bilo vrijeme prosvjeda i pokušaja revolucije posvuda u arapskom svijetu. Nakon prosvjeda ovdje u Libanonu 2019., osjetila sam da se moja vizija politike i umjetnosti mijenja.
Činilo mi se da sam dugo zatvarala oči pred mnogim drugim životnim pojavama koje su također dio političkog života. Poželjela sam pričati o ljubavi ili pričati o kaosu. Sanam mi je u tome pomogao. Bavljenje politikom u Sanamu nije samo u našim tekstovima. Mi nismo novine, nismo pamflet. Radi se više o pokušaju mapiranja i osjećanja suptilnijih razina svakodnevnog života, što je naravno i dalje političko pitanje.
Utjecaj prosvjeda 2019.
Što se tiče glazbe i kulturne produkcije u Bejrutu, grad je desetljećima bio vrlo živo mjesto i značajan prostor glazbenog eksperimentiranja. Koliko je danas raznolika i kako egzistira glazbena scena u gradu?
Da, Bejrut je uvijek imao tu raznolikost. Govorit ću o svom iskustvu. Živjela sam u Hamri, području koje je ljevičarsko, tako da su svi bili eksplicitno uključeni u politiku i glazba se stvarala u takvom duhu. To je glazba pod velikim utjecajem stare generacije egipatskih revolucionarnih umjetnika poput primjerice Šeika Imama i Saida Darviša iz Egipta i Ziada Rabanija iz Libanona. S druge strane Bejruta, u Ašrafiehu, koji je udaljen oko deset minuta vožnje automobilom, imate veoma zapadnjački utjecaj na umjetničku scenu i politiku.
Prije prosvjeda 2019. ljudi iz Hamre nisu baš običavali ići na koncerte u Ašrafieh jer im je to bilo strano. To je odraz vladajuće politike u Libanonu, intencija je da svi ostanu u svom području i ne komuniciraju s ljudima s drugih područja Bejruta, kao tijekom građanskog rata. Zato su bili bitni prosvjedi 2019., i mislim da ih ne treba prosuđivati samo kroz velike političke ciljeve i zaokrete u državnoj politici. Radi se i o manjim promjenama u zajednici, o tome da smo se jedni drugima kroz prosvjede ipak malo približili. To se odrazilo i na glazbenu scenu, na kojoj je sad još više povezivanja i eksperimentiranja.
Osim vaših nastupa, gdje volite izlaziti u Bejrutu, kojim klubovima gravitirate?
Obično idem u Metro Al Madina, ali ponekad i u klub koji se zove Frequent Defect. To je mjesto za rave zabave, ali s vremena ne vrijeme organiziraju i drugačije koncerte, pa svratim. Postoji i novo mjesto malo izvan Bejruta gdje umjetnici odlaze na rezidencije, a svake nedjelje se organizira i koncert u toj maloj kući. Biraju različite umjetnike iz Libanona ili iz drugih zemalja, a nedjeljni koncert uvijek traje sat vremena. Jako volim tamo ići, posebno zato što je nedjeljom sve mirno.
Bejrut je važan i kada je u pitanju izdavaštvo i književnost, i desetljećima je funkcionirao kao literarni most u arapskom svijetu. Arapska poezija integralni je dio Sanamovog muzičkog izričaja – kako birate poeziju, kojim se principima u tom procesu vodite?
Puno čitam i mislim da politika neminovno puno utječe na moje čitalačke izbore. Jako cijenim libanonskog pjesnika Paula Chaoula, kojeg i osobno poznajem i volim kako piše. Kad čitam njega ili kad čitam libanonskog pjesnika Basama Hajjara, osjećam da su to izvanredni i izvansistemski ljudi, stvarno slobodni u svom pisanju. Chaoul puno piše o ljutnji, istovremeno i vrlo indirektno i direktno, i kaotično i pomalo agresivno. Zapravo, ponekad jako agresivno. To me privlači.
Od glazbe se ne živi, naročito ne u Libanonu gdje ne postoji nikakva državna podrška i javni novac za stvaranje glazbe. Primjerice, imam prijatelja glazbenika koji svira dva koncerta svaku večer svaki tjedan jer si ne može priuštiti da ne svira. Ne može si priuštiti dan odmora, nema taj luksuz
Postoji li neka vrsta katarze koju prizivate u nastupima, bilo da se radi o ljutnji, agresiji ili nekoj trećoj emociji koju kanalizirate kroz glazbu?
Naravno. Pogotovo nakon 7. oktobra 2023. godine. Prvu turneju imali smo krajem te godine i osjećali smo da je prava katastrofa ići na tu turneju. Nismo znali što učiniti, trebamo li ići ili ne. Puno smo se dvoumili, bio je to užasno intenzivan period za sve. Ne možemo ići svirati i ja ne mogu pjevati dok se događa genocid. Nakon puno razmišljanja ipak smo odlučili ići na turneju i iskoristiti tu priliku koliko možemo.
Kada nastupam, ne osjećam se kao da mijenjam svijet, kao da išta zaustavljam. Ali ponekad oslobađam puno ljutnje i puno bijesa. Ne znam što da učinim sa svom svojom tugom i ljutnjom, a kada nastupam te osjećaje stavljam u prostor u kojem ih mogu razumjeti, izraziti i podijeliti s drugim ljudima. Cijenim te trenutke, oni nadilaze jezične barijere, i to je ono što ljudi osjete neovisno o tome gdje na svijetu nastupamo.
U svojoj se glazbi inspirirate i palestinskim narodnim pjesmama. Koliko su vam značajne te poveznice, zašto vam je važno da kao libanonski bend progovarate o Palestincima i njihovoj borbi?
Jer je to dio naše egzistencije. U Palestini, Siriji i Libanonu, naše je postojanje stalno u opasnosti. Osjećam to od rođenja, doslovno. Mi živimo s Palestinom, to je jedna borba. To nije nešto što ja ili bend radimo kao pokušaj razumijevanja Palestinaca ili nešto u tom stilu. Kad sam rođena, moje selo na jugu Libanona okupirali su Izraelci. Palestinska borba mi je u krvi. Isto vrijedi i za Siriju. Od djetinjstva svjedočimo masakrima i okupaciji posvuda u našim zemljama, pa se onda time i posve organski bavimo.
Protiv stavljanja u kutije
Kad smo lani intervjuirali tursku glazbenicu Gaye Su Akyol, kazala nam je da se protivi smještanju u world music kategoriju kada nastupa u inozemstvu, kao i da tu kategoriju smatra problematičnom i kolonijalnom. Što vi mislite o tome, i stavlja li se Sanam često u takve okvire?
Ponekad nas stave u tu kategoriju, i mi se oko toga uglavnom dobro nasmijemo. Iz moje perspektive, mi smo suprotnost world musicu i slažem se s Gaye u njezinoj kritici. Dodatno, reći ću vam ovo vrlo direktno i jednostavno – ako mi se netko javi i kaže da nas želi pozvati da sviramo zato što sam ja žena i zato što dolazimo s Bliskog istoka ili nešto u tom stilu, odgovaram – ne, hvala, to nije način na koji radim glazbu.
Tendencije su takve da vas stvarno vole staviti u kutiju čim dolazite s “periferije” i nema baš napora da vas se predstavi i razumije izvan te kutije. Ja se ne želim objašnjavati nikome tko me pokušava staviti u kutiju. Bavim se umjetnošću i glazbom i to radim na svoj način. U Sanamu to radimo na svoj način, i tako ćemo nastaviti čak i ako nas nigdje ne budu pozivali i ako nitko ne bude slušao našu glazbu.
Improvizacija je izuzetno važna u vašem zvuku, zasad se čini kao esencija Sanamove produkcije. Je li to intencionalno ili se organski dogodilo, i planirate li i dalje u tom smjeru?
Improvizacija se pokazala kao stvarno dobar način da se upoznamo tijekom snimanja prvog albuma, da skužimo jedni drugima logiku i povežemo se. Za drugi album koji izlazi u septembru potrudili smo se malo drugačije raditi. Ne baš previše drugačije, ali jesmo napravili okvirni plan i nismo se htjeli ponavljati. Uvijek će nam biti važna ta improvizacijska razina, teško da ćete za našu glazbu pomisliti da je nešto stvarno uglađeno, ali pokušavamo se ne oslanjati samo na improvizaciju i nadam se da će se to čuti na novom albumu.
U razgovorima s glazbenicima umjetnost se često odvaja od “prizemnih” egzistencijalnih pitanja. U Libanonu već dugo traje ekonomska kriza, toliko dugo da je zapravo postala stalno stanje stvari. Troškovi života svugdje rastu, ali u Libanonu ipak rastu malo više i intenzivnije. Pa da vas za kraj još pitamo – kako vi preživljavate, od čega živite? Od glazbe pretpostavljam da ne.
Hvala vam što ste to pitali. Od glazbe se ne živi, naročito ne u Libanonu gdje ne postoji nikakva državna podrška i javni novac za stvaranje glazbe. Primjerice, imam prijatelja koji je glazbenik, nije iz Sanama. Svira dva koncerta svaku večer svaki tjedan jer si ne može priuštiti da ne svira. Ne može si priuštiti dan odmora, nema taj luksuz. Tako izgleda život jednog profesionalnog muzičara.
Što se mene tiče, moram raditi i radim puno različitih stvari. Ponekad radim za nevladine organizacije, ponekad vodim društvene mreže… Svaštarim neprestano i stalno moram učiti nešto novo raditi da održim korak dok mijenjam poslove. Paralelno uz to biram i muzički rad, zato što to volim i zato što za to gajim strast. Dugo sam se osjećala krivom zato što u zemlji poput Libanona uopće pomišljam na bavljenje glazbom.
Stvarno je teško sve to kombinirati, ali mislim da sam donijela ispravnu odluku, odabrala svoj put kroz katastrofu i depresiju. Moram reći i da puno pomažemo jedni drugima na glazbenoj sceni, svi se ovdje ipak nalazimo u istoj krizi. Podržavajuća zajednica čovjeka spašava, pogotovo u periodima u kojima nema poslova, ili pak tijekom ovog genocida. Osjećaš da se ne boriš sam, a to nije malo.
