foto: Instagram
Znate li šta je zajedničko za Nikaragvu, Mađarsku, Srbiju, Mali, Nauru, Komore i Rusiju? Naravno, osim toga što su u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija ove zemlje glasale protiv rezolucije kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida 1995. godine u Srebrenici?
Pa, nekim slučajem, prema najsvježijem izvještaju organizacije Freedom House, svih sedam nabrojanih nalaze se u grupi od 30 onih u kojima je tokom posljednjih deset godina zabilježen najveći pad građanskih sloboda i političkih prava na svijetu. U samom izvještaju ove se države opisuju kao one u kojima se desio dramatic decline, odnosno drastičan pad prava i sloboda, te se karakterišu uglavnom kao neslobodne ili djelimično slobodne.
Šta je za Srbiju “slobodni svet”?
Među državama koje su također glasale protiv rezolucije o Srebrenici još su i Eritreja, Sjeverna Koreja i Sirija. Za njih Freedom House kaže kako je riječ o državama koje spadaju u 15 država i teritorija s najgorim zbirnim rezultatima iz područja prava i sloboda na cijelom svijetu. Među ovim teritorijama nalaze se i Krim i Donbas, okupirana područja Ukrajine koja su pod kontrolom spomenute Rusije.
Dakle, u onaj “slobodni svet”, koji prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću stoji uz Srbiju, spada doslovno sami talog svjetske demokratije. Tu su još i Bjelorusija, o kojoj ne vrijedi ni trošiti riječi, te Kina, koja u istu rečenicu s demokratijom može doći jedino ako govorimo o albumu grupe Guns’n Roses – Chinese Democracy.
Budući da se i sama Srbija smatra djelimično slobodnom državom, poražavajuća je činjenica da se osjeća prijatno u društvu od 19 država od kojih se samo pet smatra slobodnijima od nje same. To su Mađarska – jedina država Evropske unije s negativnom ocjenom Freedom Housea, te egzotične državice Antigua, Dominika, Nauru i Sao Tome i Principe koje zajedno imaju stanovnika kao Novi Sad.
To je prava slika međunarodne pozicije Srbije pod režimom Aleksandra Vučića i “slobodnog sveta”, koji ona predvodi u 21. stoljeću. Svezana za najneslobodniju članicu EU, zagledana u autoritarne režime Rusije i Kine, zahvalna na podršci tri najgora mjesta za život na svijetu i ponosna na prijateljstvo s egzotičnim državama, zbog kojih čak i dobri poznavatelji geografije često padaju na kvizovima.
Zbog svega bi ovoga Srbiji, zarobljenoj u naslijeđu devedesetih otjelovljenom u liku svoga predsjednika, umjesto da prebrojava ovakve saveznike, sigurno bilo bolje da se zapita kako se u 21. stoljeću našla u njihovom društvu. A definitivno bi sebi neka pitanja iz domena vanjske politike mogla postaviti i Bosna i Hercegovina.
Gdje će ta, s kim će ta Bosna, da prostiš?
Za početak, trebalo bi da se jednom za sva vremena razjasni ko je u Evropskoj uniji prijatelj ove zemlje, a ko to nije, te zašto je to tako. Ranije ove godine, kada se još razvlačila trakavica o našem impresivnom napretku na putu ka EU, uporno su nam se kao najveći prijatelji i zagovornici evropskog puta predstavljale Mađarska i Slovačka.
Samo ljudi kojima je iluzija vlastite važnosti bila preča od istinskog napretka ove zemlje pristali na ovu igru, praveći se da im nije jasno kako države čiji su režimi i sentimentom i razmišljanjima bliži Moskvi nego Briselu, ne vide Bosnu kao istinsku članicu koja dijeli vrijednosti Unije, već kao dio svoje iliberalne domene. Jasno je da put ka Briselu ne samo da ne vodi preko Budimpešte, nego je vjerovatno veća šansa da ćemo do pravog cilja prije doći najdaljom mogućom makadamskom stazom koja zaobilazi Mađarsku, nego autoputem koji vodi preko nje.
Druga stvar na koju stvarno vrijedi obratiti pažnju jeste jedinstven stav država iz regiona, odnosno bivših republika SFRJ te Albanije, Bugarske i Rumunije. Cjelokupno je okruženje, unatoč protivljenju Srbije i nečeg što bi se moglo opisati kao diplomatsko divljanje Vučićevog režima, jedinstveno stalo uz rezoluciju, što vjerovatno znači da je sa konceptom “Otvorenog Balkana” sa Srbijom kao stožernom snagom i definitivno gotovo. Za Bosnu i Hercegovinu ovakav stav komšiluka sigurno budi vjeru u unapređenje odnosa među zemljama zapadnog Balkana, dok god se u to ne miješa Srbija preko svojih prstiju u državnim strukturama.
Na kraju, treba pogledati i glasanje “bratskih muslimanskih” zemalja, od kojih po običaju Bosna i Hercegovina nema nikakve konkretne koristi. Da, u vas gledamo, Omani, Bahreini i Ujedinjeni Arapski Emirati sa svojim raskošnim tornjevima i svojim mišljenjima kako “nije trenutak” za usvajanje rezolucije. Postavlja se pitanje – a kad će to biti vrijeme za usvajanje rezolucije ako to već nije ono kad se ona našla na dnevnom redu?
Da se ne lažemo, sigurno ima puno država koje bi glasale “za” da je usvajanje rezolucije i u jednom trenutku stvarno došlo u pitanje. No, teško da su “braća” iz Emirata u toj skupini, koliko god se kao razlog za njihovu suzdržanost navodilo nezadovoljstvo tretmanom Palestine.
Braća, prijatelji i partneri
Jednostavno, previše je načina na koje su UAE i druge arapske zemlje mogle pomoći Palestini, pa to nisu učinile, tako da je njihovo vezivanje Gaze i Srebrenice jednako licemjerno i prema Palestincima i prema Bošnjacima. Prije će biti da emiri i šeici ipak svoje prave partnere vide u Srbiji, gdje ulažu milijarde, i da srbijanska diplomatija u njihovim emiratima ipak ima više utjecaja od raznih naših “grupa građana” zaslužnih za jačanje veza između UAE i BiH posljednjih godina.
Zločestiji bi rekli kako nam čak ni razni karteli nisu uspjeli “završiti” podršku u Dubaiju, a – kad smo već kod toga – postavlja se pitanje i šta je radio onaj naš konzul u Panami, budući da je i ova država pri glasanju ostala suzdržana. U isto vrijeme, svoje rezolutno “za” je nedvosmisleno iskazao Iran, kojem Bosna duguje i puno više od kurtoaznog zvaničnog izraza saučešća povodom pogibije predsjednika.
Naravno da za Bosnu i Hercegovinu Iran nije uzor koji treba slijediti ili model kojem treba težiti, kao što to za Srbiju definitivno nisu Kina ili Rusija, ali glasanje o rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN pokazalo je da se i jedna i druga država, osim što trebaju ozbiljno poraditi na međusobnim odnosima, za što je ključ apsolutno u rukama Srbije, trebaju okrenuti oko sebe i upitati se s kim su u društvu i u kojem društvu stvarno žele biti.
Vučić je prije glasanja o rezoluciji, promišljeno izbjegavajući riječ “neprijatelji”, rekao da će Srbija nakon glasanja razmisliti “ko su joj prijatelji, a ko partneri”. Sigurno da i Bosna i Hercegovina ovdje ima materijala za razmišljanje, s tim da najprije treba razmisliti o “braći”. Tek nakon toga se treba pozabaviti prijateljima i partnerima, vodeći se definicijom koja kaže da je prijatelj onaj ko će, kad ti je to važno, tvoj interes staviti ispred svog. U svakom tom razmišljanju glasanje je o rezoluciji o Srebrenici prilično dobra osnova, a onaj je crni grafički prikaz rezultata sa zelenim, žutim i crvenim kvadratićima sasvim dovoljan za početak.
