Kad bismo odgovarajući na pitanje o tome tko je Severina Vučković rekli da je jedna od zapaženijih pop pjevačica naših prostora, nepravedno bismo ju reducirali na samo jedan aspekt njenog javnog djelovanja. Kad bismo dodali da povremeno i glumi, kao kad je na poziv intendantice riječkog HNK, Mani Gotovac 2007. unatoč protivljenju mnogih koji su držali da je time ugrožena sama glumačka profesija, sjajno odigrala barunicu Castelli u Krležinim „Glembajevima”, u režiji Branka Brezovca, ni to ne bi bio potpun odgovor. Tijekom godina Seve je, koristeći svoju popularnost, provocirala javnost ukazujući na ozbiljne društvene probleme. Ponekad i na vlastitu štetu.
Intelektualce često stereotipno zamišljamo kao visoko obrazovane ljude posvećene znanstvenom radu, udubljene u knjige i prilično nezainteresirane za svakodnevicu. Aktiviste pak, podjednako stereotipno, doživljavamo kao ljude koji su odbacili uobičajenu rutinu i prigrlili alternativne životne stilove te nekonvencionalno odjeveni s dreadlocksima na glavi voze bicikle, hrane se veganski i pokušavaju popraviti svijet. To što se Severina ne uklapa niti u jednu od ovih predodžbi samo znači da predodžbe treba revidirati.
Nedavni incident na srpskoj granici, taj mali igrokaz u režiji „onog, znate dobro kojeg”, nije imao niti jednu drugu svrhu doli zastrašiti i demonstrirati moć. No, master of ceremonies, MC Aca Najveći nije uzeo u obzir da bi glumica kojoj je namijenio glavnu ulogu, dramskim obratom mogla tragediju preokrenuti u satiru. Ako je očekivao da će Seve dopustiti da ju granična policija satima maltretira sve redom besmislenim pitanjima i nakon toga šutke i ponizno nastaviti putovanje zahvaljujući Najvećem što joj je ipak dozvolio da održi dogovoreni nastup, onda ju nije dobro procijenio. Je li moguće da Srbija, taj „uzor i svjetionik demokracije”, kako ju je vrlo duhovito (bez namjere da takvo bude) okarakterizirala predsjednica Skupštine Ana Brnabić, je li dakle moguće da taj stjegonoša demokracije zbog verbalnog delikta brani ili otežava ulazak na „sveto” tlo osobama s „nepostojeće” crne liste?
Nepostojanje tzv. crne liste nedavno je na vlastitoj koži iskusio i sarajevski književnik i glumac Feđa Štukan. S njime su se poigrali privodeći ga s beogradskog aerodroma u policijsku stanicu na ispitivanje, a onda ga deportirali u BiH. Štukanu je pripala čast da bude odabran za iživljavanje zato što je podržao prosvjede „Srbija protiv nasilja”, kojom prilikom ga je MC Najveći nazvao „kriminalcem”. Da „nepostojeća” lista možda ipak postoji potvrdio je i potpredsjednik Vlade, Aleksandar Vulin hvaleći se da ju je osobno sastavio. Djeluje da je time želio skinuti ljagu sa sastavljača svih lista u najdemokratskijoj od svih demokratskih zemalja svijeta ili bar umanjiti gubitak vlastitog dostojanstva pripisujući si nepostojeću važnost u režimu u kojem je ionako sve farsa.
Što se tiče Severine, njezin se krimen sastoji u tome što je podržala proteste protiv kopanja litija, željela nastupiti na obilježavanju „zločinačke” Oluje 2009. u Kninu, „heroja” Ratka Mladića ispravno usporedila s Hitlerom, poručila patrijarhu Porfiriju da se pokaje za grijehe i pomoli za spas svoje duše jer će mu trebati, te na novogodišnjem koncertu u Kotoru ove godine pozvala Crnogorce da ne daju svoju zemlju. Kad sve nabrojeno uzmemo u obzir, bilo bi čudno da se nije našla na „nepostojećoj” listi obožavatelja lika i djela MC Ace. Koji je rekao da će ju ukinuti. Iako „ne postoji”.
No, nije to prvi put da Severina ulazi u sukob s vladajućim političarima. Kad joj je 2021. predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Milorad Dodik ponudio angažman na njegovoj televiziji, koja je formalno u suvlasništvu njegovog sina, odbila je uz obrazloženje kako ne želi „imati veze s osobom koja vrijeđa žene na najgori način i ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid”.
Davne 2010., na zatvaranju modne revije Cro-a-Portera, svoj je sako provokativno ukrasila brošem na kojem je pisalo „317625” što nije broj njenog telefona, nego javno upućena kritika tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor o više od tristo hiljada nezaposlenih građana Hrvatske. U to je vrijeme, naime, premijerka Kosor često isticala broševe na svojoj odjeći komunicirajući pomoću njih svoje stavove. Tako je, primjerice, na potpisivanju sporazuma o arbitraži, pokrenutoj radi spora oko hrvatsko-slovenske granice u Piranskom zaljevu, sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom, nosila broš u obliku Hrvatske.
Na kraju, tijekom godina borbe za skrbništvo nad svojim djetetom, Severina se sukobila s još jednim moćnikom. Tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića optužila je da za novčanu nagradu pogoduje njenom bivšem suprugu kompromitirajući nezavisnost sudskih tijela i pravednost njihovih odluka. I premda je vidljivost njene borbe vjerojatno pomogla mnogim nepoznatim ženama koje prolaze kroz slične životne priče, javnost joj nije uvijek bila naklonjena. Zagrebačka knjižara „Bookara” proglasila ju je lošom majkom uz obrazloženje da posjećuje obližnji frizerski salon, umjesto da kod njih sinu kupuje slikovnice. U svom sramotnom priopćenju dodali su da znaju „koliko čita nova supruga njegovog oca” pa misle da „ako je vidio knjigu, bila je iz njezine ruke”. Ni udruge za zaštitu prava žena nisu se odnosile na način na koji pristupaju ostalim ženama s istim ili sličnim problemima niti joj pružile pomoć i zaštitu koju je od njih imala pravo očekivati, a zbog svoje privatne snimke seksualnog odnosa godinama je bila izložena prostačkim i sirovim komentarima dežurnih moralista.
Nije lako biti lijepa, pametna i poslovno uspješna žena. Mnogi se muškarci upravo takvih najviše plaše, a žene im često zavide. Možda se i nećemo uvijek složiti sa Severinom i njenim odlukama, no valja priznati da joj hrabrosti nije nedostajalo, kao ni spremnosti da javno progovori o temama o kojima šutljivi mudraci nikad ništa ne kažu oportuno čuvajući svoje akademske pozicije.
