Evropska unija pokušava oživjeti svoje bilateralne odnose sa južnim mediteranskim susjedima usvajanjem transakcijskog, interesno vođenog pristupa. Ali šta se dešava kada odnosi s dvjema susjednim zemljama funkcionišu po principu nulte sume – kada je jačanje odnosa s jednom zapravo nespojivo s jačanjem odnosa s drugom? I šta ako rivalitet između te dvije zemlje podriva upravo one interese koje EU pokušava zaštititi?
To je snažan argument da EU konačno uključi rješavanje sukoba između Maroka i Alžira u svoj vanjskopolitički meni.
Narušeni odnosi, eskalirajući rizici
Maroko i Alžir ključni su partneri EU u pitanjima sigurnosti, energije i migracija. Ipak, njihov diplomatski prekid iz 2021. dodatno je produbio podjele. U augustu te godine, alžirski ministar vanjskih poslova objavio je da zemlja prekida diplomatske odnose s Marokom – nakon što je mjesec ranije povukla svog ambasadora zbog niza incidenata, uključujući i sporne izjave marokanskog diplomate u New Yorku. Ova odluka uslijedila je i u kontekstu obnovljenih napetosti oko pitanja Zapadne Sahare – dugotrajnog i bolnog spora. Odnosi između ove dvije zemlje godinama su opterećeni složenom historijom, a zajednička granica zatvorena je još od 1994.
Predugo je EU tretirala spor između Maroka i Alžira kao upravljiv i nerealan da bi eskalirao. Predugo se vjerovalo da vojna konfrontacija nije vjerovatna, a da su ekonomske i sigurnosne posljedice sukoba podnošljive. No, nasilna eskalacija izraelsko-palestinskog sukoba 2023. mora biti ozbiljno upozorenje protiv takvog samozadovoljstva. Daljnja eskalacija između Maroka i Alžira mogla bi imati ogromne posljedice – uključujući i po Evropu – u obliku prekida energetskih tokova, povećanih neregularnih migracija i još veće nestabilnosti u ionako krhkoj mediteranskoj regiji.
Prekid razmjene obavještajnih podataka između dvije zemlje ozbiljno je oslabio napore u borbi protiv terorizma, organiziranog kriminala i ilegalnih migracija.
Čak i bez otvorene vojne konfrontacije, EU već plaća visoku cijenu ovog sukoba. Evropa se nalazi u sve neodrživijoj poziciji balansiranja, pokušavajući istovremeno održavati jake bilateralne odnose s obje zemlje, uprkos njihovim suprotstavljenim interesima. Zatvaranje plinovoda Magreb–Evropa 2021. – nekada ključne rute za isporuku alžirskog gasa u Španiju i Portugal preko Maroka – jasan je primjer kako regionalni sporovi direktno ugrožavaju evropsku energetsku sigurnost.
Zbog toga EU sebi više ne može priuštiti da ovaj sukob ostavi po strani. Mora odbaciti ideju da je riječ o nerješivom konfliktu i prestati vjerovati da ne može ništa učiniti.
Ako EU zaista želi biti ono što tvrdi – „pouzdan sigurnosni akter“ – mora djelovati tamo gdje ima utjecaj i gdje su joj interesi direktno ugroženi. Aktivnijom ulogom u poticanju dijaloga, EU ne bi samo štitila vlastite interese, nego bi i povratila vjerodostojnost kao faktor stabilnosti u regiji Mediterana.
Dok Bruxelles radi na nacrtu novog Pakta za Mediteran, pred njim je prilika da pokaže kako je spreman preći s riječi na djela u pogledu rješavanja konflikata.
Šta dalje?
EU ne bi trebala samo načelno insistirati na dobrosusjedskim odnosima u svojim diplomatskim angažmanima s Rabatom i Alžirom – kao što je to činila na Zapadnom Balkanu. Mnogo konkretnije, trebala bi podržati diskretne i postupne inicijative dijaloga (track II diplomatiju), uključujući predstavnike civilnog društva, akademske zajednice i privrednog sektora iz obje zemlje. Takvi kanali mogu poslužiti kao mehanizmi izgradnje povjerenja i postepeno otvoriti prostor za formalnije pregovore.
Također, EU bi trebala razmišljati kreativno i promovisati tehničku saradnju s obostranom koristi. Inspiraciju može pronaći u drugim dijelovima Mediterana gdje su suprotstavljene strane ipak uspijevale sarađivati na praktičnim pitanjima. To uključuje i slučajeve saradnje između entiteta koji međusobno ne priznaju formalni status. Iako dio te saradnje mora ostati diskretan, regionalne organizacije poput Unije za Mediteran (UfM) mogu imati važnu ulogu – jer pored ministarskih sastanaka, UfM redovno okuplja i tehničke stručnjake iz Maroka i Alžira.
Na kraju, Bruxelles bi trebao i finansijski podržati inicijative civilnog društva usmjerene na obnavljanje veza među ljudima, suzbijanje govora mržnje i poticanje pomirenja. Retorika koja širi mržnju sve više dominira javnim diskursom u obje zemlje, podstičući neprijateljstvo na najnižem društvenom nivou. Povratak povjerenja mora biti prioritet.
Evropa se nalazi u začaranom krugu: pokušava održavati odnose s obje strane, dok istovremeno balansira njihove suprotstavljene interese. Taj pristup nije održiv. Pitanje više nije da li EU sebi može priuštiti da se uključi – već da li si može priuštiti da to ne učini. Diplomacija niskog profila – track II – jeste i mora biti prvi korak.
