Foto: Wojtek Radwanski/AFP via Getty Images
Europska komisija 5. ožujka predstavila je prvu Europsku obrambenu industrijsku strategiju (EDIS), čija je svrha ojačati kapacitete obrambene industrije unutar Europske unije, a države članice ohrabriti da investiraju “više, bolje, zajednički i europski”. Prema EDIS-u bi članice do 2030. trebale zajednički nabavljati barem 40 posto vojne opreme te barem 50 posto obrambenih izdataka trošiti na europske proizvode, dok bi se najmanje 35 posto trgovine vojnom robom trebalo odvijati između članica EU-a umjesto s trećim državama.
Aktualne brojke govore da su ciljevi poprilično ambiciozni. Naime, potaknute ruskom agresijom na Ukrajinu zemlje EU-a su 2023. ukupno potrošile rekordnih 270 milijardi eura ili 30 milijardi više nego godinu ranije. Međutim, više od tri četvrtine do srpnja potrošenog novca otišlo je vaneuropskim dobavljačima, među kojima lavovski udio zauzimaju Sjedinjene Države koje su same dobile čak 63 posto spomenutih sredstava. Pitanja naoružavanja igrat će svakako značajnu ulogu na nadolazećim izborima za Europski parlament koji su zakazani za početak lipnja.
Konzervativna Europska narodna stranka (EPP) u izbornom je manifestu među ključne teme pored migracija i poljoprivrede uvrstila vanjsku politiku i obranu. Kandidatkinja narodnjaka za čelnicu Europske komisije opet je njezina aktualna predsjednica Ursula von der Leyen. I njeni i europski prioriteti uvelike su se promijenili otkad je 2019. izabrana za najmoćniju europsku funkcionarku. U to vrijeme bili su popularni prosvjedi inspirirani Gretom Thunberg, kurentan pojam bile su “klimatske promjene”, dok su diljem kontinenta jačale zelene političke opcije. Tada je pokrenut Europski zeleni plan s ciljem da EU do 2050. emisije stakleničkih plinova smanji do mjere u kojoj bi postala klimatski neutralna, a donošenje tog dokumenta Von der Leyen usporedila je sa slijetanjem čovjeka na Mjesec.
Ona se danas pak zalaže za proširenje Komisije uvođenjem funkcije povjerenika za obranu. Toj ideji niz članica EU-a postaje sve sklonija, a već se špekulira i o imenu budućeg šefa europske obrane. Na popisu su tako poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski i estonska premijerka Kaja Kallas. Imenovanje nekog s istoka EU-a donekle bi smirilo nezadovoljstvo tih zemalja činjenicom da se najavljuje kako će novi šef NATO-a biti Nizozemac Mark Rutte.
Istovremeno postoji mnogo prijepora oko ovlasti budućeg povjerenika. Obrambena politika EU-a podijeljena je između povjerenika za industriju i visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Tu dužnost trenutno obnaša Španjolac Josep Borrell, koji je oštro napao prijedlog Von der Leyen. “Obrambena politika i oružane snage jesu i ostaju ekskluzivna nacionalna ovlast”, napisao je Borrell na X-u (nekadašnjem Twitteru), dodajući kako prioritet mora biti koordinacija obrambenih politika, ali i kako već postoje za to zadužene institucije. Napisao je i kako bi povjerenik za obrambenu industriju “mogao biti koristan. Ali naziv ‘Povjerenik za obranu’ dovodi u zabludu i nije u skladu s europskim ugovorima.”
Borrell je pripadnik Europske socijalističke stranke (PES), koja je na razini EU-a u koaliciji s EPP-om i liberalnom grupacijom Renew. Službeni kandidat PES-a je Nicolas Schmit iz Luksemburga, koji u svojim nastupima također naglašava pitanja obrane – kao, uostalom, i vodeći pripadnici Renewa poput Kallas. No mnogo toga ovisit će o izbornim rezultatima, a istraživanja pokazuju da će u novom sazivu EP-a ojačati antieuropska populistička i ekstremna desnica, koja inzistira na nacionalnom suverenitetu. Zajedno s EPP-om desnica će prvi put u parlamentu imati većinu. Međutim, ni izglednija opcija nove “centrističke” Komisije neće u bliskoj budućnosti dovesti do priželjkivane strateške autonomije.
Dvije najvažnije članice, Francuska i Njemačka, nisu suprotstavljene samo oko eventualnog slanja zapadnih vojski u Ukrajinu, nego i oko uvođenja hipotetskih euroobveznica za obranu. Za upravo izglasani Europski program za obrambenu industriju (EDIP) izdvojeno je svega 1,5 milijardi eura, što predstavlja mizernih 0,2 posto europskog budžeta. Sve i u slučaju da početkom sljedeće godine u Bijelu kuću ponovno useli Donald Trump i izazove istinski rascjep zapadnog bloka, od europskog naoružavanja vrlo će vjerojatno još niz godina na prvom mjestu profitirati Amerika.
