Postoji trenutak u povijesti naroda kada lideri prestaju biti figure vlasti, a postaju ogledala naroda. Ono što se u njima vidi nije nužno ono što narod želi vidjeti – nego ono što mora. U bosanskom ogledalu posljednje godine Husein ef. Kavazović odigrao je ulogu koju politički sistem više ne prepoznaje: autoritet zasnovan ne na snazi, nego na razumu.
Ne treba se zavaravati: institucija reisu-l-uleme nije metafizička, nego politička. Na poziciji poglavara Islamske zajednice Kavazović nije djelovao izvan moći, već unutar nje. Ali ono što ga izdvaja od većine drugih javnih aktera u Bosni i Hercegovini – vjerskih, političkih, intelektualnih – jest to što se odlučio racionalno ponašati u iracionalnom kontekstu. A u našoj epohi to je gotovo revolucionaran čin.
Neutralna tišina političkih elita
U trenutku kada je Izrael provodio najrazorniju operaciju u Gazi u posljednjih nekoliko decenija, kada su se moralni kompasi gasili kao svijeće pod pljuskom cinizma, Kavazović je učinio nešto što niko u bošnjačkoj političkoj eliti nije smio: pozvao je rabine u Sarajevo. Time nije poravnao strane, niti je relativizirao patnju Palestinaca – naprotiv. Ali je jasno poručio da suosjećanje ne znači antisemitizam, da se bol ne mora pretvoriti u mržnju.
Bio je to čin krajnje simbolike, ali i krajnje lucidnosti. Dok su drugi gradili kampanju na refleksima gomile, Reis je pokazao da liderstvo nije refleksno, nego svjesno. A svjesno liderstvo danas je skoro subverzivna pojava.
Rizik razuma
Nije teško biti popularan u vremenu bijesa – dovoljno je vikati ono što svi već misle. Mnogo je teže reći ono što niko ne želi čuti. Reis je, u tom smislu, svjesno stao na liniju vatre. Ne između naroda i neprijatelja, nego između naroda i njegovih refleksa.
Kad je pozvao na umjerenost, na suzdržanost, na razliku između emocije i politike – riskirao je. Postao je meta. U epohi društvenih mreža postao je „izdajnik“ jer nije galamio s većinom. Ali je ostao na mjestu. I to je ono što povijest pamti. Nisu sve bitke dobijene vikom. Neke su dobijene tišinom.
Religija kao prostor otpora ili poslušnosti
Ono što je najzanimljivije u djelovanju reisa Kavazovića jest to što je on, paradoksalno, najprogresivniju političku poruku posljednjih godina poslao ne iz sekularne pozicije, nego iz vjerske. Dok su se nominalno građanske partije urušavale u tribalizam, dok su intelektualci birali šutnju ili oportunizam, Kavazović je govorio jezikom koji ne vrijeđa inteligenciju – što je u današnjoj Bosni i Hercegovini samo po sebi politički akt.
U trenutku kada religija globalno mutira u ideološki aparat za desničarsku mobilizaciju, on je, protivno duhu vremena, ponudio vjeru kao prostor razuma, a ne histerije. To ga ne čini herojem, nego izuzetkom – a izuzeci su u povijesti ono što označava prekretnice.
Kritike su, naravno, legitimne. Njegovo dugo i teško razdvajanje od Izetbegovićeve političke infrastrukture ostavlja gorak okus. Preferencijalni tretman SDA, direktan ili implicitan, umanjuje doseg onoga što bi vjerska zajednica mogla biti: utočište za sve, a ne servis za izabrane. Te greške nisu male, ali u ovom trenutku nisu ni presudne.
U konačnici, ono što Kavazovića izdvaja nije moralna nepogrešivost – nego rijetkost razuma. U društvu u kojem je racionalnost postala oblik opozicije, on je odlučio da ne bude popularan, nego ispravan.
U Huseinu ef. Kavazoviću ne treba tražiti sveca. Treba prepoznati čovjeka koji je – u vremenu kada svi biraju da budu navijači, PR menadžeri, komesari emocije – odlučio biti odrasla osoba. A odrasli ljudi su najpotrebniji narodu koji suviše dugo živi u emocionalnoj regresiji.
Ako se ikada u ovoj zemlji bude ponovo gradila javna odgovornost, ona neće početi od govora na skupštini. Počet će od gesta koje podsjećaju da čovjek može biti vjeran i svojoj vjeri i svojoj savjesti – a da ne izda bilo koju.
