Foto: Arhiv
Ne hajem za religiju, ne zanimaju me sveci, vanzemaljski život ostavljam onima koji u njega vjeruju; neka su im sretni bajni predjeli! Ne podnosim takvu vrstu socijalne i mentalne eutanazije. Prihvatam: Bog je u svima nama, samo ga treba pronaći. I da me niko u tome ne podučava – sam ću se snaći. Ne želim iluziju koju mi o njemu nude, ono što mi o njemu govore, drag mi je tek kao slutnja o snazi beskraja. U svakoj od jednobožačkih religija nazirem lukavstvo imperijalne oholosti koja mi sve vrijeme pokazuje da je riječ i o čudovišnoj propagandi. Buni se moj razum svemu tome, néda se takvim maglinama. Meni je dovoljno što se u zemaljskom životu patim, čekajući da se svrši, da se oslobodim tegoba. Ipak, nehajan i ciničan spram vjerske dogme, sebe često korigujem, obuzdavam, učeći se pod starost pristojnosti. I svjedočim, miran, glagoljanju fanatika – pučko religijsko kazalište. Često mi religiozni ljudi, ma kojim od zakona jednobožačkih obavezani bili, nalikuju djeci koja sav vijek igraju igru na koju su navedeni, naučeni. Ozbiljni nasilu, nalikujući službenicima na tajnom zadatku, najčešće neupućeni u pravila zadate igre, s krajnjom pažnjom predani pravilima koja provode svim bićem. Nijednom se ne dosjetivši da je u tim igrama vješto skrivena opasnost po zdrav razum, logiku i iskustvo. Pogledajte današnju dječicu koja se, zanesena, igraju video igricama: odsutni, pokreta i pogleda usmjerenih na ono što sa ekrana draži njihovu pažnju. I što se tu može promijeniti!? Ostaviti ih treba jer je zaludu ma koja pedagoška poduka da se strasti okanu. Neka im njihovog zanosa, na njega pravo imaju i sretni su time. Podučavati slijepca da gleda!?
Odričem se te omamljujuće želje – vjerovati u nebesko kraljevstvo, te nade da će nakon života, na onom tamo, sve biti lakše, ljepše. E, takva se teška igra razumom mene ne tiče. Dovoljno je odanosti vjeri bilo u mom ocu, za me nije preostalo ništa do sumnja. Pateras moj bijaše postojani, kojiput naporni ortodoks. Slijedio sam ga kao dijete željno pažnje njegove, sve dok se nisam otrgao. Prepoznao je taj otpor. Nakon toga više nikada, ni majku ni mene, nije pozvao u crkvu, niti da u kući pristupamo molitvi. Ostavio je pobožnost sebi i u nju tonuo lagano kao u živo blato. Čučao je u uglu sobe, okrenut ikonama i kandilu, kraj nas koji mu u tom traganju za spasom nismo mogli pomoći.
Jednoboštvo je meni u biti svojoj napast za čovjeka, nije mi ni lijepo kao što jeste mnogoboštvo, koje je kadšto i nevino. Vjerovati u jednog boga zlobno je; takva religija samo je nastavak ljudskog zla drugim sredstvima. Svevišnji ne haje što propovijedaju o Njemu. Bog jeste Ljubav, no u bogomoljama ljubav ne stanuje, tamo je samo skutreno, sve kobno, ono protivno životu, združeno u nezdrav spoj laži i zastrašivanja.
Pamtim govore popa Ražnatovića o velikim blagdanima, u crkvi Svetog Nikole ispod Starog Grada. Čita stasiti sveštenik iz crne knjižice rečenice iz zamrznutog jezika. Potom prisutne savjetuje kako treba bogu služiti, vjeru slijediti. Na kraju liturgije on i prijeti paklenim mukama; nema kolebanja kod vjernika koji u popa blenu kao telad u zeleni pejsaž, pitanja se ne postavljaju, odgovor im je odavno nametnut: slatka je zadaća pravoslavlju služiti, vjeru čuvati. I naslađivati se maglovitom daru, ako takvog zaslužimo: raju nebeskom.
Čekajući da prestane teror govornika u crnom prislanjam se uz očevo krupno tijelo, držim čvrsto prstićima njegovu vrelu desnu šaku. Sve vrijeme mi je neugodno, vrpoljim se i durim. Zašto me ovdje otac dovodi? Gurkanjem me upozorava, izmiče ruku kad se treba prekrstiti, a ja se nje jednako dohvaćam čim je spusti, svoje obraze stavljam na njegovu nadlanicu. Tada me on premješta na lijevu stranu i ja njegovu ruku više ne puštam. Plaši me sveštenikov brundavi glas dok zapijeva. Vjernici mu u horu uzvraćaju. Kao na verglu: ‘amin’ i po triput ‘gospodi pomiluj’. Sve su to starci, njih dvadesetak, i pokoja žena – redovno dolaze na službu božju. U crkvi je i nekoliko dječaka. Pop mlatara kadionicom koja zvecka. Meni se čini da iz upaljenog tamjana, usred mirisnog dima koji vihori, iskaču minijaturni jaganjci. Svakom oko vrata zvončić visi, i ti zvončići zvone dok se predamnom njiše srebrna posudica. Nestašni su jagnjići, krilcima srebrnim mašu, lebde mi nad glavom, moj ih pogled prati dok se ne uvuku u snoplja svjetlosti koji sa trouglastog prozora kupole nadiru u hram. To svjetlo reže polumrak iznad naših glava. Prijeteći bas trgovca Damjana i silni tenor Manolisov prasnu po praznini hrama: znak da se mojoj nelagodi bliži završetak. Poneko se zakašlje do hropca dok puk ponavlja ‘Gospodi pomiluj’. Opet po tri puta. Uime oca, sina i duha svjatoga.
Nakon liturgije izlazimo u crkveno dvorište. Vjernici u žamoru. Pop obilazi djecu i miluje ih po glavi i obrazima. Mene redovito i jako štipne za obraz drmusajući mi time glavu. Njegovi prsti mirišu na nivea-pomadu. Mrštim se i odmičem, njegova me ruka sustiže. Tada ocu kažem: hajdemo kući. On me kori šapatom: budi pristojan. Otrgnem se iz njegove ruke i otrčim do kapije crkvenog dvorišta; tamo ga čekam suzdržavajući plač jer mi obraz bridi još jače.
