Vesna Rajnović: Božić je, pokaži da si fašista i pucaj na džamije

I ove, kao i prethodnih godina, slušali su poruke kakve nitko pri zdravoj pameti ne bi izgovorio misleći da na taj način slavi Badnji dan ili Božić. Kakve veze s Kristom imaju zastrašujući urlici kojima se poziva na rušenje i paljenje džamija te ubijanje i progon ljudi? Pa Isus o ničemu drugom i nije govorio doli o ljubavi, pomaganju, oprostu i pomirenju

U subotu 6. januara pravoslavni vjernici Republike Srpske radosno su i dostojanstveno proslavili Badnji dan. Tu i tamo, među mnogim vjernicima izdvojila bi se poneka grupica mladića koja bi, razdragana blagdanskim raspoloženjem, automobilima formirala božićnu povorku i vozeći se veselo pozdravljala svoje sugrađane i prijatelje Bošnjake želeći im mir, radost i svako dobro. A onda bi, malo prije ponoći, svečano ušli u crkvu da bi posvjedočili misterij Kristovog rođenja, koji se svake godine iznova rađa u srcima ljudi koji vole i čuvaju svoju najmanju braću, sve one koji su u nevolji, sami, bolesni i nemoćni. Znaju ovi mladići i to da Bog nije došao na svijet samo Srbima ili samo pravoslavnim vjernicima, nego svim ljudima da bi im donio mir.

Slavlju građana ubrzo se pridružilo i političko vodstvo manjeg bosanskohercegovačkog entiteta upriličivši svečanu akademiju na kojoj je čelnik entiteta, Milorad Dodik povodom predstojećeg dana osnutka Republike Srpske skromno i skrušeno, iskreno i sućutno govorio o nesretnoj povijesti ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i o genocidu kojeg su pripadnici njegovog naroda počinili u Srebrenici. Izrazio je nadu da je oprost moguć, svjestan da suživot nije moguć bez kulture sjećanja, priznanja zločina, pokajanja i odluke da se oni više nikad ne ponove. „Svi smo mi Bosanci i nemamo drugu domovinu osim naše voljene Bosne i Hercegovine”, rekao je te dodao kako nikad neće dopustiti ni Beogradu niti Zagrebu da dijele i otimaju dijelove zemlje. Govor je završio riječima: „Nek’ je vječna naša draga i jedina domovina Bosna i Hercegovina!” nakon čega se salom prolomio gromoglasan aplauz svih okupljenih.

Dobro, možda baš i nije bilo sasvim tako. Zapravo, možda uopće nije bilo tako, no to ne znači da tako ne bi trebalo biti, niti da jednog dana tako neće biti. Među gotovo beskonačnim mnoštvom mogućnosti koje čekaju svoju aktualizaciju u „najboljem od svih mogućih svjetova”, kako ga je svojevremeno okarakterizirao G. W. Leibniz, samo treba biti strpljiv. No, dok čekamo bolja i časnija vremena potrebno je mnogo hrabrosti i snage za izdržavanje sadašnjosti. Povratnici Bošnjaci u Republici Srpskoj i ostalim krajevima masovnih stradanja Bošnjaka tijekom rata devedesetih to najbolje znaju.

I ove, kao i prethodnih godina, slušali su poruke kakve nitko pri zdravoj pameti ne bi izgovorio misleći da na taj način slavi Badnji dan ili Božić. Kakve veze s Kristom imaju zastrašujući urlici kojima se poziva na rušenje i paljenje džamija te ubijanje i progon ljudi? Pa Isus o ničemu drugom i nije govorio doli o ljubavi, pomaganju, oprostu i pomirenju, ali čini se da ta vijest do četvorice mladića iz Priboja na tromeđi Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore još uvijek nije stigla. U Badnjoj noći snimali su i na Instagramu uživo prenosili svoje vrlo entuzijastično i glasno pjevanje „Božić je, pucaj u džamije”. Takvo postupanje Kazneni zakon karakterizira kao izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti, no oni koji bi trebali osigurati primjenu zakona, to ne čine. Kad su prije dvije godine isti takvi primitivni i bešćutni nasilnici pjevali istu pjesmu u istom Priboju i zbog toga bili prijavljeni policiji i tužilaštvu, ni na koji način nisu bili sankcionirani, već oslobođeni svih optužbi. Takvo protuzakonito postupanje institucija navodi na sumnju da su njihovi propusti odraz nedostatka političke volje bez koje pravna država postoji samo de iure, ali ne i de facto. Mediji, pak, pri svom izvještavanju, te i takve događaje pogrešno nazivaju incidentima, no oni to nisu budući da se ponavljaju iz godine u godinu. To, nažalost, znači da nisu tek akutna, nego kronična bolest društva.

Osim u Priboju, nasilnici su divljali i u Vlasenici, Potočarima, Osatici i mnogim drugim mjestima. U Vlasenici su bošnjačke povratnike vrijeđali i provocirali puštajući glasno pjesmu „Ustajte balije!”, a u Potočarima, mjestu najvećeg pijeteta i boli, pucali iz vozila za vrijeme dok su u takozvanoj „božićnoj” koloni prolazili pokraj kuća u kojima žive Bošnjaci. Sve su to, prema riječima Ćamila Durakovića, potpredsjednika RS-a, činili uz punu podršku osatičkog svećenika Luke Bebića i srebreničkog Aleksandra Mlađenovića. Teško je zamisliti da bi išta moglo imati manje veze s Božićem i Isusovim rođenjem od ovoga, još je teže zamisliti da bi svećenstvo moglo izravno ili neizravno sudjelovati u ovakvim djelima ili ih podržavati, ali je zato sasvim lako zamisliti kako se osjećaju Bošnjaci dok im pucnji i prijetnje evociraju tjeskobna sjećanja na ratna stradanja i prijetnju da bi se ona mogla ponoviti.

Političko vodstvo RS-a, na čelu s Miloradom Dodikom, na akademiji organiziranoj povodom protuustavnog obilježavanja jednako protuustavnog osnutka manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, jasno je pokazalo da ne postoji nikakva politička volja koja bi stvorila uvijete za sretniji i bolji život svih ljudi u BiH. Pokazali su i to da im je mnogo više stalo do vlastite dobrobiti i besramnog bogaćenja, nego do ljudi u čiju se dobrobit s figom u džepu zaklinju dok ju svojim izjavama i političkim odlukama sustavno onemogućuju. Dodik je veličao osuđene ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića nazivajući ih „borcima za slobodu” te po tko zna koji put prijetio stvaranjem novih granica. „Recite konačno da Srebrenica nije bio genocid” i „Neka živi Srbija, Rusija i pravoslavni svijet”, rekao je i tom izjavom počinio još jedno kazneno djelo. Iz prvog ga je reda s odobravanjem slušao poglavar Srpske pravoslavne crkve Porfirije jasno dajući do znanja da institucija kojoj je na čelu uopće ne služi prenošenju Božje riječi te širenju mira i ljubavi kako se to prividno čini, nego svojim pravim gospodarima – materijalnom bogatstvu i najnižim nacionalističkim strastima.

Koliko je to samo beskrajno daleko od Milana Mladenovića, frontmena kultne beogradske Ekatarine Velike, koji je u opasnim vremenima 1993. odbio nastupiti u Banjaluci zbog rušenja Ferhadije. „Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija”, rekao je i time pokazao da je neki bolji, pravedniji i časniji svijet moguć.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Vesna Rajnović

Vesna Rajnović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
“Novinari u BiH nastavljaju raditi u okruženju koje guši te ima loše uslove za rad.” ...
Republika Srpska i Srbija su vjerovatno jedina dva preostala mjesta u Evropi u kojima određeni političari koketiraju sa Rusijom, održavaju otvorene kontakte sa tamošnjim režimom,...
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili...
Čega se zapravo bojimo? Njihovi motivi nisu ni mistični niti neobjašnjivi, većina migranata dolazi u potrazi za boljim životom, bježeći od rata i bijede. Ne...