Nije nam poznato da ijedan teokratski režim, bilo povijesni ili sadašnji, realno pokušava ostvariti vrijednosti za koje se deklarativno zalaže. Isusove i Muhammedove poruke mira rasplinute su u ratovima od kojih su mnogi, paradoksalno, motivirani upravo vjerom. Davno je zaboravljeno da riječi koje pozivaju na ljubav, sućutno razumijevanje tuđe patnje i nesebično pomaganje svim ljudima u nevolji ne znače puno ako ne živimo u skladu s njima. Ukoliko su samo isprazna recitacija s oltara, umjesto da budu snažan poziv na ljudskost i solidarnost, utoliko gore. Zapravo, čini se da žive još samo u srcima ljudi koji samozatajno, bez velike pompe brinu o najugroženijima: siromašnima, starima, zlostavljanima, gladnima, obespravljenima, od svih ostalih napuštenima, pomažući im da žive sretnije i bolje. Politički sustavi, koji se vole nazivati teokratskima, davno su odustali od bilo kakve veze s Bogom, jednako kao i vjerske institucije skrivene i zaštićene iza njihovih leđa. Čini se da svećenstvo, koje sebe smatra Božjom ispostavom na Zemlji i čuvarima vjere, ta zahtjevna pozicija ne sprječava da voze skupocjene automobile i žive u dvorima od oniksa istovremeno propovijedajući ideal siromaštva. Govore o ljubavi prema bratu čovjeku, a već u idućoj rečenici propagiraju nacionalizam, seksizam i homofobiju. Sva njihova veza s Bogom tek je deklarativna, ne silazi im s usta, kao što im ni ruka ne izlazi iz tuđeg džepa.
Postojanje represivnih teokratskih režima zahtijeva naš angažman, nije pošteno reći kako nas ne zanima što se događa na drugom kraju svijeta ili izraziti tek mlako negodovanje popraćeno uobičajenim zaključkom kako, ma što učinili, ionako ne možemo promijeniti svijet. Postoje hrabri ljudi koji primjerom svjedoče da nismo u pravu, da je šutnja kukavičluk i da je ljudska dužnost suprotstaviti se ugnjetavačima ma gdje bili. Ne možemo se praviti da ne znamo kako ljude muče, zatvaraju i ubijaju samo zbog neslaganja s vladajućom politikom, zato što nisu heteroseksualne orijentacije, što su žene, što nisu odjevene onako kako država propisuje, što su djevojčice koje žele pohađati školu ili zato što se bore za slobodu svakog čovjeka i protiv svake diskriminacije.
U petak 6. oktobra norveški Nobelov odbor objavio je da će Nobelovu nagradu za mir ove godine dodijeliti Narges Mohammadi. Obrazložili su svoju odluku njenom hrabrošću i nepokolebljivošću u borbi protiv ugnjetavanja žena u Iranu te promicanjem ljudskih prava i sloboda. Mohammadi je vijest o nagradi dočekala u zatvoru u kojem je, uz povremene kratkotrajne prekide, od 2010. godine.
Prvi put je uhapšena 1998. godine te osuđena na jednogodišnju zatvorsku kaznu zbog kritika upućenih iranskoj vladi. U aprilu 2010. pozvana je pred Islamski revolucionarni sud zbog svog članstva u DHRC-u (Defenders of Human Rights Center). Proglasili su je krivom za „djelovanje protiv nacionalne sigurnosti” i „propagandu protiv režima”. U maju 2016. ponovno je osuđena, ovog puta na 16 godina zatvora radi zalaganja za ukidanje smrtne kazne. Tijekom 2020. kratko je puštena na slobodu da bi već godinu kasnije bila ponovno zatvorena radi izvještavanja o teškim uvjetima u kojima žive žene u iranskim zatvorima gdje su izložene gotovo svakodnevnom zlostavljanju i zatvaranju u samicu. U proteklih 13 godina osuđena je na ukupno 30 godina zatvora i 154 udarca bičem uz zabranu da ju suprug i djeca posjećuju u zatvoru. No to ju nije pokolebalo, niti ušutkalo njen moćan glas. U audio snimci iz zatvora, nastaloj tijekom telefonskog razgovora s CNN-om, čuje se kako žene u zatvoru skandiraju „Žena, život, sloboda”, slogan masovne pobune koju je prošle godine pokrenula smrt Mahse Amini, ubijene jer nije „pravilno” zavezala maramu. Na snimci se čuje i kako zatvorenice pjevaju „Bella ciao”, himnu otpora fašizmu. Nobelov odbor je smatrao potrebnim naglasiti da ovom nagradom „odaje priznanje stotinama hiljada ljudi koji su demonstrirali protiv diskriminacije i ugnjetavanja žena od strane teokratskih režima”.
Tijekom godina, protiv njenog zatvaranja prosvjedovalo je britansko Ministarstvo vanjskih poslova, Amnesty International, Reporteri bez granica, američki senator Mark Kirk, bivši kanadski državni odvjetnik Irwin Cotler, britanski zastupnik Denis MacShane i mnogi drugi. „Stojeći uz hrabre majke Irana, nastavit ću se boriti protiv nemilosrdne diskriminacije, tiranije i rodno utemeljenog ugnjetavanja od strane opresivne vjerske vlade sve do oslobođenja žena”, rekla je Mohammadi. Ovim izborom Nobelov odbor pokazuje kontinuitet dodjeljujući nagradu za mir Narges Mohammadi nakon što ju je prije točno dvadeset godina već dodijelio njenoj suradnici i utemeljiteljici Centra za obranu ljudskih prava (DHRC), odvjetnici Shirin Ebadi.
Nargesin suprug Taghi Rahmani, zajedno s djecom, živi u egzilu u Francuskoj nakon što je i sam proveo 14 godina u zatvoru kao politički zatvorenik. Svoju djecu Narges je posljednji put vidjela prije više od osam godina.
„Svaki dan sjedim pod prozorom svoje zatvorske ćelije koja gleda na planine iznad Teherana, maštajući o slobodnom Iranu. Što mi režim više oduzima, to sam odlučnija u svojoj namjeri da ga srušim. Borit ću se za demokraciju i slobodu. Ni na što manje od toga ne pristajem”, poručila je.
Tekst je prvobitno objavljen 9.10.2023.
