foto: analiziraj.ba
Grad u kojem su tijekom 44 mjeseca opsade zločinci na najokrutniji način granatiranjem, izgladnjivanjem i pucanjem iz snajpera ranili desetine hiljada ljudi, a usmrtili više od četrnaest hiljada, među kojima i 1601 dijete nazvati „gradom smrti za srpski narod” i dodati „grad u kojem je živjelo skoro 160 hiljada Srba, danas je potpuno etnički očišćen”, može reći samo obična hulja.
Piše: Vesna Rajnović
Predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Milorad Dodik ima nesavladivu potrebu, možda čak i dužnost, sustavno privlačiti pažnju javnosti svojim provokativnim, neistinitim i uvredljivim nastupima. No, javnosti je već dosadio, malo je tu originalnosti. Uz minimalne preinake, neprekidno vrti u krug nekoliko svojih najuspješnijih hitova osuvremenjujući ih tek prigodnim aranžmanima. Najčešće prijeti odcjepljenjem i osamostaljenjem Republike Srpske da bi već u sljedećoj izjavi proturječio sebi govoreći o sjedinjenju Republike Srpske sa Srbijom. „Došlo je”, kako voli reći, „vrijeme da svi Srbi žive u istoj državi”. Povremeno atmosferu na nastupima podiže svojim drugim velikim hitom, besramnim negiranjem genocida u Srebrenici. Time, dakako, ponovno zapada u još jedno protuslovlje u odnosu na samoga sebe i svoje davno priznanje iz 2007. kad je, dok mu je sjećanje na rat bilo nešto svježije, a obraz nešto čišći, savršeno dobro znao da je u Srebrenici ipak bio genocid. Tako na svojim stand-up nastupima prvo publiku zagrije pojući o odcjepljenju Republike Srpske (sa ili bez samostalnosti tj. sa ili bez pripajanja „srpskom svetu”) da bi ih do kulminacije doveo negiranjem srebreničkog genocida. Tu i tamo dosjeti se i kakvoj novoj „genijalnosti”, više-manje jednako besmislenoj kao što su besmislene bile i sve koje su joj prethodile. Tako je prije desetak dana odlučio malčice osvježiti repertoar shvaćajući da je publika zasićena neprekidnim ponavljanjem istih, starih hitova.
U intervjuu 16. juna izjavio je da Sarajevo tijekom rata nije bilo pod opsadom vojske Republike Srpske. Zvučalo je to gotovo jednako kao da se umno poremećena osoba na neki bolestan način šali. Jasno da je tom neistinom ponovno, svjesno i zlonamjerno, pokušao isprovocirati ne samo Sarajlije, već sve časne ljude kojima poštenje nalaže sućutni pijetet prema gradu stradalniku kojeg su zločinci Republike Srpske držali punih 1425 dana u najdužoj opsadi novije povijesti. Tim je riječima, bez imalo srama i ljudskog dostojanstva, posebno nakanio omalovažiti i ismijati patnju ranjenih, tragičnu smrt poginulih te iznova ozlijediti preživjele. Tehnika kojom to čini stari je retorički trik. Laže govoreći da Sarajlije lažu, provocira tako da Sarajlije optužuje za provokaciju. Njegov novi hit ide ovako: „Dokle ide njihova politička provokacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj govori i to da su na table na ulazu u taj grad smrti za srpski narod napisali da je bio 1425 dana pod opsadom, što je notorna laž”.
Zna on da tom i takvim izjavama evocira ratne traume, no ni to mu nije dovoljno. Grad kojeg su srpski zločinci htjeli izbrisati s karte svijeta i iz kolektivnog sjećanja kao da ga nikad i nije bilo sijući patnju, strah i smrt te sustavno razarajući dokumentirana sjećanja na njegovu povijest i kulturu, nazvao je „gradom smrti za srpski narod”. Koliko bešćutan čovjek mora biti da takvo što kaže u bijednom pokušaju pretvaranja zločinaca u žrtve? Pustimo nakratko sve političke i kriminalne motive, pustimo sve sustavne pokušaje prekrajanja istine, svo negiranje odgovornosti za ratne zločine, sve to ostaje sporedno pred pitanjem ljudskosti. Zaista, kakav čovjek moraš biti da takvo što izgovoriš? I kakav čovjek moraš biti da podupireš tog i takvog Milorada Dodika i svojim ga glasom na izborima i dalje održavaš na vlasti?
No, uzalud svi Dodikovi napori. Propast će na isti način kao što su propali i svi pokušaji uništenja Bosne i Hercegovine. Granatiranjem i paljenjem Vijećnice uspjeli su uništiti osamdeset posto knjižnog fonda i arhivske građe koja je svjedočila o povijesti i kulturi Bosne i Hercegovine, ali preživjeli su svjedoci, a s njima i sjećanja na izgoreno. Grad u kojem su tijekom 44 mjeseca opsade zločinci na najokrutniji način granatiranjem, izgladnjivanjem i pucanjem iz snajpera ranili desetine hiljada ljudi, a usmrtili više od četrnaest hiljada, među kojima i 1601 dijete nazvati „gradom smrti za srpski narod” i dodati „grad u kojem je živjelo skoro 160 hiljada Srba, danas je potpuno etnički očišćen”, može reći samo obična hulja. Čini li to zato da bi skrenuo pažnju javnosti (prije svega stanovnika Republike Srpske) s financijskih problema do kojih je došlo golemim zaduživanjem popraćenim nemogućnošću vraćanja duga ili da bi dolio ulje na vatru budeći novi zamah nacionalizma zahvaljujući kojem se održava na vlasti manje je važno.
Dodik, dakako, nije jedini poricatelj opsade Sarajeva. Kad je prije nekoliko godina u Srbiji provedeno istraživanje kojim se ispitivao stav građana o ratu devedesetih, na pitanje znaju li koji je grad u regiji bio pod opsadom četiri godine, samo je 23 posto anketiranih reklo da je riječ o Sarajevu. Ostali, njih 77 posto ne znaju da je ikakve opsade uopće bilo.
„Šta se nas tiče ta opsada? Mi smo samo glasali za političare koji su pokrenuli agresiju na BiH i organizovali opsadu, mi smo samo finansirali vojsku koja je opkolila Sarajevo i tresla po njemu četiri godine, mi smo samo stvorili ideologiju koja je omogućila rat, logore, etnička čišćenja, masovna silovanja, spaljivanja sela, uništavanje gradova, rušenje džamija i kulturnih spomenika, pljačku i genocid. …U srpskom jeziku je zabranjeno pominjati imenice „opsada” i „Sarajevo” u istoj rečenici, tako nalaže normativna gramatika smrti.” (Tomislav Marković)
