Pa, čime se to Remi zamjerila „vrlim” hrvatskim muškarčinama do te mjere da joj prijete batinama, silovanjem pa i smrću, ne isključujući pritom niti nasilje nad njenim trogodišnjim djetetom? Taj neoprostiv grijeh njen je poziv glazbenicima, skladateljima, aranžerima, ton-majstorima, urednicima, producentima i svim ostalim glazbenim djelatnicima koji svojim glasovima biraju laureate diskografske nagrade „Porin” da ove godine ne sudjeluju u glasanju zbog nominacije Marka Perkovića Thompsona. Narečeni je nominiran u čak tri kategorije: za pjesmu godine, najbolju vokalnu suradnju i najbolji video broj.
Njen poziv na bojkot, zajedno s reakcijama koje su uslijedile, valja promatrati u kontekstu opasnog uvođenja radikalnog nacionalizma, utjelovljenog u liku i djelu Marka Perkovića Thompsona, u sferu društvenog odobravanja. Oko toga, naime, nema mnogo dileme, sklonost ka Thompsonovoj glazbi nikad nije bila povezana sa zanesenim divljenjem harmonijama niti njegovim pjevačkim sposobnostima. Tijekom godina, Thompson se prometnuo u ponokrvni simbol hrvatskog nacionalizma. O tome svjedoči uzdignuta ruka kojom pozdravlja publiku odjevenu u ustaške uniforme ili crne majice s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!”, kako nam je to svojevremeno objasnila tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. O tome svjedoče i stihovi kojima ponosno veliča ustaške zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata nad srpskim civilima u besprizornoj pjesmi „Jasenovac i Gradiška Stara”, o čemu je 2007. izviještavao i „posljednji lovac na naciste”, direktor Centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu, Efraim Zuroff. U toj sramotnoj pjesmi Thompson pjeva o „mesarima” Maksa Luburića, o „klaonici” u Čapljini i tijelima zaklanih Srba bačenih u Neretvu te pozdravlja poglavnika genocidne ratne tvorevine NDH, Antu Pavelića.
U svjetlu recentnih zbivanja stih „Tko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća” prilično je vjeran opis bespuća hrvatske sadašnje zbiljnosti. Thompson i njegova publika, naime, više nisu tek skupina radikalnih čudaka od kojih pristojni ljudi zaziru, a pristojne zemlje im zabranjuju okupljanje i nastup, već su uz pomoć hrvatskih reprezentativaca (prvo nogometaša, a zatim i rukometaša), ušli u mainstream. Što je motiviralo te vrsne sportaše da upravo njegove pjesme odaberu za svoje neslužbene himne te da od svih pjevača upravo njegovim nastupom požele proslaviti svoj sportski uspjeh na centralnom zagrebačkom trgu? Duh vremena?
Nema ništa loše u tim pjesmama, reći će mnogi navijači, u njima Marko Perković pjeva o jedinstvu hrvatskog naroda i povezanosti svih regija naše lijepe domovine. No, je li baš tako? Nogometaši su svojom neslužbenom himnom proglasili Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si”. U njoj nabraja „hrvatske” regije počevši od Zagore i Slavonije sve do Dalmacije, Like, Istre, Zagorja i Herceg-Bosne. Onima koji nisu redovno pohađali nastavu povijesti i geografije, valja ukazati da prisvajanje dijelova tuđe države nije dobronamjerno, a nije ni bezazleno. Takozvana „Hrvatska Republika Herceg-Bosna” bila je ratni cilj koji je trebalo ostvariti etničkim čišćenjem područja Banovine Hrvatske iz 1939. godine te ga potom pripojiti Republici Hrvatskoj. Na putu realizacije tog cilja počinjen je niz teških ratnih zločina zbog kojih je Haški sud (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) djelovanje političkog i vojnog rukovodstva HRHB, ali i Republike Hrvatske (uključujući i predsjednika Franju Tuđmana), okarakterizirao „udruženim zločinačkim pothvatom” te šestorku na čelu s Jadrankom Prlićem, predsjednikom Vlade tzv. HRHB, osudio na zatvorsku kaznu u ukupnom trajanju od 111 godina. Da bismo lakše zamislili kako Bošnjacima koji su preživjeli logore i ratna stradanja zvuči kad nekoliko desetaka hiljada ljudi usred Zagreba uglas pjeva „Herceg-Bosno, srce ponosno”, pokušajmo zamisliti kako bismo se sami osjećali da nekoliko desetaka hiljada Srba usred Beograda uglas pjeva o Vukovaru i Republici Srpskoj Krajini kao o srcu ponosnom.
Slično je i s pjesmom koju je odabrala hrvatska rukometna reprezentacija. Ponovo je riječ o Thompsonovoj uspješnici, ovoga puta „Ako ne znaš šta je bilo”. U njoj kaže: „Pitaj Dunav šta je bilo oko Vukovara i Velebit, hladan kamen, nek’ ti odgovara jel’ se Gospa hercegovska suza naplakala, to upitaj, milo moje, putem do Mostara”. Ukoliko je pjesnik imao na umu da je Gospa plakala zbog zločina koje je HVO počinio nad bošnjačkim civilima Mostara sve noseći krunicu oko vrata, nema zamjerke, no djeluje da je imao na umu nešto sasvim drugo. Jesu li toga svjesni rukometaši i deseci hiljada ljudi koji u glas pjevaju ove zastrašujuće stihove? Jesu li svjesni profesionalni glazbenici koji će, vjerojatno, „Porina” za pjesmu godine dodijeliti upravo ovoj pjesmi? I kad se točno dogodio taj suptilan prijelaz od društvene osude hrvatskog nacionalizma do njegovog općeg prihvaćanja? Vrijeme je da se suočimo sa sve prisutnijom ustašofilijom i vjerskim radikalizmom upregnutim u agresivnu retradicionalizaciju hrvatskog društva. U tom slučaju Remi ne bi doživljavala svakodnevne prijetnje niti bi Radio NU iz Imotskog donio uredničku odluku da glazba grupe Elemental više neće biti dio njihovog programa. Zato Thompsonova zasigurno itekako hoće.
