Foto: MORH
Hrvatska vojska ne smije biti privatna prćija – je li, na politički daljinski upravljač – nijednog CRO premijera ili predsjednika, ujedno vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH (OSRH), jer bi to bio izravan atak na njezinu apolitičnost, operativnu sposobnost i sigurnost zemlje. Hrvatska vojska nije bila ni u Domovinskom ratu niti ikad smije biti – politička, stranačka vojska ma koja politideološka opcija trenutno bila na vlasti i ma koliko je smiješna ili kvarna tzv. tvrda kohabitacija aktualnih premijera i predsjednika RH, poniklih iz različitih političkih obora.
Nevjerojatno je štetno i za OSRH i za nacionalnu sigurnost tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, što upravo eskalira provokativan sukob “na nož” premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića zbog zabrane vrhovnog zapovjednika OSRH u vezi sa sudjelovanjem hrvatskih vojnih časnika u NATO-ovu netom osnovanom zapovjedništvu (NSATU) u njemačkom Wiesbadenu za tzv. obučnu potporu Ukrajini u ratu s Rusijom.
Budući da HDZ-ova vlada, je li, nema šanse dobiti u tzv. Visokom domu apsolutnu (101 glas) zastupničku većinu za srušiti Milanovićevu zabranu, Plenkovićev nemoćni bijes, osobna mržnja, teško povijeđeni ego, ali i međunarodna nevjerodostojnost kad hoda europama i šalje smiješnog vanjskopolitičkog ministra Gorana Grlića Radmana trbuhozboriti njegovu volju tzv. saveznicima/partnerima, sasvim su ga izuli iz cipela. Pa se, je li, više uopće nije kadar kontrolirati kada, što, gdje i kako govori protiv ne samo mrskog mu Milanovića, kojega ne može smisliti ni nacrtanog, nego zapravo protiv ustavne institucije svoje zemlje, što je kontraproduktivno za iole prihvatljivu međunarodnu vjerodostojnost, vanjskopolitičku zrelost jedne koliko-toliko pristojne članice uređenoga europskog društva.
Za Plenkovića i HDZ – koalicijski marginalci pod skutima vladajuće ZNA SE opcije uopće nisu važni, njihovo je gledati, slušati i odobravajuće kimati glavom – sudjelovanje je hrvatskih časnika u NSATU-u “hrvatska članska obaveza, dokaz pripadnosti zapadnim politikama” na tzv. pravoj strani povijesti, a za predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OSRH Milanovića “neodgovorno Plenkovićevo guranje RH u SAD/NATO-ov rat s Rusijom u Ukrajini i crtanje meta na glavama hrvatskih građana, što neću dopustiti ni sljedećih pet godina svoga drugog mandata. Odgovoran sam hrvatskim građanima, koji su me izabrali, a ne Washingtonu, Bruxellesu i NATO-u”. Vrijeđajući Milanovića kao “kršitelja Ustava RH”, “proruskog i proputinovskog” fana, “protivnika Ukrajine koji ignorira Kijev i Volodimira Zelenskog”, “diplomatskog štetočinu u odnosima s EU-om” i sl., odbija svaku ustavnu obavezu suradnje s Pantovčakom i dogovora o smjeru i sadržaju hrvatske vanjske politike.
Dugoročne štete
Dugoročno je štetno takvo egoističko pripetavanje ustavno/zakonski nedopustivim/neprihvatljivim soliranjima, stalnim “dokazivanjem” jedan drugomu tko je u državnim ovlastima “stariji” i čija je politička volja conditio sine qua non hrvatske politike. I kod kuće i vani. Plenkovićeva gotovo dnevna politpaunska hodočašća europama, gdje se šakom i kapom razmeće obećanjima u državno i ime poreznih CRO obveznika, izaziva ne samo otpor na Pantovčaku – paralelnomu brdu državne vlasti – nego i recipročan prkos/inat također povrijeđenog ega, što državi trenutno ili dugoročno ruši međunarodnu vjerodostojnost. Što je službena hrvatska vanjska politika ako premijer i vlada zagovaraju jedno, a predsjednik, ustavni sukreator te politike – sasvim suprotno?!
Je li, u odnosu na CRO članstvo u Uniji, u NATO-u, u UN-u, u odnosima sa SAD-om, pa prema EU/SAD-ovom/NATO-ovom ratu protiv Rusije u Ukrajini, prema izraelskom genocidu u Palestini, u odnosu na ubilačku agresiju vjersko-fundamentalističkog Netanyahuovog režima na suverenu državu Libanon itd. Milanovićeva zabrana sudjelovanja časnika u wiesbadenskom zapovjedništvu NSATU-a za planiranje (i vođenje?) operacija ukrajinske vojske u ratu s Rusijom aktualna je točka na i već petogodišnjeg sukoba dvaju državnih brda radi “dokazivanja” nekakvog statusa hrvatskog pater familiasa. U samonedostatnoj u svakom smislu zemlji nekontroliranog divljanja cijena svih proizvoda i usluga, slobodnopadaućega životnog standarda, masovnog iseljavanja (cca pola milijuna mlađih, obiteljskih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi), useljavanja strane radne snage za sve više deficitarnih poslova, groznog nataliteta, nikad većih hrvatsko-srpskih političkih podjela, ideoloških razdora, vjerskog premenaganja, nikad većih socijalnih razlika, ali i rastućih tzv. obrambenih troškova.
SAD i NATO trljaju ruke dilanjem zapadnog oružja jer se “Rusi spremaju napasti Europu”, sic transit. Plenković bjesni jer Milanović ne dopušta da Hrvatska i njezinih još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna žitelja, je li, sudjeluju u tomu ruskom ruletu. I vrlo si izgledno prosviraju glavu za tuđe babe zdravlje. U principu, SAD-ove, odnosno zdravlje babe proameričkog tzv. kolektivnog Zapada. Sva hrvatska povijest – još od pogibije navodno na planini Gvozdu 1097. godine posljednjega hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića (ili Snačića) u bici s osvajačkom vojskom ugarskog kralja Kolomana – pliva u hrvatskoj krvi prolivenoj u tuđim ratovima za istih baba zdravlje. Istih kolonizirajućih imperija, čije danas države tzv. prve i druge brzine vedre i oblače ne samo u Uniji i štafetno se smjenjuju za EU kormilom nego i neokolonijalno opet raspolažu hrvatskim tzv. obiteljskim zlatom i srebrom.
Aktivno – oružjem, logistikom i milijardama eura – sudjeluju u SAD-ovom/NATO-ovom ratu protiv Rusije “do posljednjeg Ukrajinca” i, dakako, porebite su istoga (i hrvatskog!) topovskog mesa. “Neeee, Milanović laže, hrvatskog se vojnika ne šalje na ratište u Ukrajini, to je zabranjeno i Ustavom RH”, tvrdi Plenković, a zborno trbuhozbore viđeniji HDZ-ovci, demonstrativno s karijernim koalicijskim tzv. žetončićima, u repu za ministrom obrane Ivanom Anušićem, napuštaju sjednicu saborskog Odbora za obranu na koju – opet zabranom vrhovnog zapovjednika OSRH jer se “vojska ne smije politizirati!” – nije došao načelnik Glavnog stožera general Tihomir Kundid podržati uoči saborskog izjašnjavanja “Plenkovićevu istinu” o sudjelovanju hrvatskih časnika u NATO-ovu zapovjedništvu NSATU-a.
“Nema veze je li NSATU u Njemačkoj, u nekoj drugoj NATO-ovoj zemlji ili u Ukrajini, važno je što mu je zadaća, a ta je korak bliže ulasku NATO-a u Ukrajinu, izravno sudjelovanje u ratu protiv Rusije, što je vrlo opasno za mir i sigurnost u cijelom svijetu”, tvrdi Milanović. “Hrvatska u toj raboti nema što tražiti. Dok sam ja vrhovni zapovjednik OSRH, neću dopustiti da hrvatski vojnik ide u bilo čiji rat izvan svoje domovine i mimo temeljne obaveze: braniti svoju zemlju u slučaju agresije. Ako Plenković želi rat, neka uzme pušku i s onima koji ga podržavaju slobodno ode u Ukrajinu na prvu crtu bojišnice. Tuđu djecu nema pravo gurati u pogibelj i to mu neću dopustiti!” “Zašto Milanović to nije tako rekao na NATO‑ovu summitu u Washingtonu”, provociraju iz HDZ-a. Njegov savjetnik u Uredu predsjednika RH Orsat Miljenić na sjednici saborskog Odbora za obranu i nacionalnu sigurnost “poučio je” ministra Anušića da je u Washingtonu – i to bez rasprave i izjašnjavanja – samo donesena odluka o osnivanju zapovjedništva NSATU-a tako da je svaka zemlja članica Alijanse mogla samostalno odlučiti hoće li sudjelovati u toj NATO-ovoj misiji. Ne radi se ni o kakvoj obavezi. Mađarska je, recimo, također odbila poslati vojne šake za svoje vojne časnike u Wiesbaden, pa nikom ništa.
Što će raditi NSATU?
No u tomu ludom šaketanju dvaju državnih brda u Hrvatskoj o nečemu potencijalno katastrofalnom za cijeli svijet – nuklearnom sudaru NATO-a i Rusije (pojedinačno najjače nuklearne sile na Kugli, koja u situaciji stani-pani neće “blefirati”; to joj zabranjuje i vlastiti ustav) – službeni medijski pratitelji već danima nikako da se sjete pitati Plenkovića, ne autsajdere u odlučivanju Grlića Radmana, Anušića i takve, što je zapravo zadaća tog zapovjedništva NSATU-a: što će raditi generali NATO-ovih država pod komandom američkoga vojnog zapovjednika? Igrat će “Čovječe, ne ljuti se”, briškulu, gledati dokumentarce o ukrajinskim prirodnim ljepotama, čitati svjetsku literaturu ruskih klasika, družiti se s njemačkim damama noći ili što? Nije vrag da je strogo pov. zadaća generalske družbe u Njemačkoj nešto mirotvorno i globalno prihvatljivo, a Ukrajincima pak – mana s neba. Pardon, iz NATO-a, američke udarne oružane šake ne samo za “plašenje potencijalnih neprijatelja”?! Ako Milanović nešto znâ o tom zapovjedništvu NSATU-a u Wiesbadenu što Plenković ne znâ ili može biti da krije kao zmija noge – bez obzira na to koliko je opasno za vlastitu zemlju, koja već jest na ruskoj crnoj listi “neprijatelja Rusije” i čija je vlast netom po ulasku RH u NATO obaviještena iz Moskve: “U slučaju rata NATO-a i Rusije, vi ste naša legitimna meta” – domoljubna je obaveza to doslovno komunicirati hrvatskoj javnosti. Što tu i komu ima objašnjavati načelnik Glavnog stožera OSRH general Tihomir Kundid, kojega – vojnika koji se ne smije miješati ni u kakvu i ni u čiju politiku, nego izvršavati zapovijedi – HDZ-ov ministar obrane Anušić želi kao svoga posilnog voditi u Sabor na sjednicu Odbora za obranu?!
Propagirati Plenkovićeva samovlasna obećanja NATO-u i time valjda skloniti političku oporbu da glasa kako inače nije namjeravala? Vrhovni je zapovjednik i drugi put bio zabranio generalu Kundidu doći na sjednicu saborskog Odbora za obranu – prekinute zbog HDZ-ova prosvjednog miniranja kvoruma – što Milanović smatra “Plenkovićevim i HDZ‑ovim pokušajem politiziranja vojske radi potpore svojim opasnim namjerama”. Uoči donošenja saborske odluke o (ne)sudjelovanju Hrvatske vojske u misiji NSATU, vrhovni se zapovjednik obratio javnosti te u šest točaka objasnio svoju odluku i pobijao HDZ Plenkovićeve objede. Milanović tvrdi da nikad nije kazao da će hrvatski vojnici za logističku potporu Ukrajini biti fizički u toj zemlji, što “grčevito šire Plenković i njegovi podanici, čelništvo iste one stranke koja je ruskim, moskovskim novcem i donacijama rušila moju vladu 2014. i 2015, u vrijeme kada je Rusija već bila pod sankcijama zbog upada na Krim”. Ovih je dana, tvrdi, potpisao 12 odluka o slanju i rasporedu 945 hrvatskih vojnika, od toga 770 u NATO-ovim mirovnim misijama, a “samo ovu 13. nisam” jer je “svaka misija kojom se izravno pomaže jednoj od zaraćenih strana ratna misija, bez obzira na to gdje se pripadnici takve misije nalazili”. Odlučio je da načelnik Glavnog stožera OSRH neće sudjelovati na sjednici saborskog Odbora za obranu o toj temi, jer je ministar obrane Ivan Anušić dužan objasniti saborskim zastupnicima predloženu političku odluku vlade RH, odnosno svog ministarstva o sudjelovanju RH u toj NATO-ovoj misiji. Ne OSRH i general Kundid, koji su ovlašteni samo provoditi političke odluke, koje donesu za to ustavno i zakonom ovlaštena državna tijela.
HDZ je inzistirao da sjednica Odbora za obranu bude javna, ali Hrvatska vojska “ne smije biti paravan iza kojega će se skrivati političari”. Budući da se razilaze stajališta CRO predsjednika i premijera o spornoj odluci, “neprihvatljivo je i neprimjereno, ali prije svega perfidno, dovoditi načelnika Glavnog stožera u suruaciju da eventualno mora zauzimati stranu. To je za demokraciju pogubna praksa. Načelnik je na strani zakona i Ustava. Ima jasno propisane dužnosti i ovlasti, među kojima svakako nije sudjelovanje u političkom odlučivanju. I tako mora ostati”. General Kundid ionako ne raspolaže nijednom informacijom kojom ne raspolažu predlagatelji odluke i sâm predsjednik RH, a budući da se klasificirane informacije ionako ne smiju reći, Milanović drži kako nema nikakvog razloga da se Kundida dovodi “kao svjedoka” na javnu sjednicu o političkoj temi.
“Dakle dok god vlada i HDZ žele zloupotrebljavati Hrvatsku vojsku za manipuliranje činjenicama i uvlačenje u političke procese, tomu ću se suprotstavljati, štiteći ne samo hrvatsku vojsku, nego prvenstveno hrvatski Ustav i demokratski poredak.” U međuvremenu, premijer se Plenković sastao s generalom Kundidom u nazočnosti ministra Anušića i predstojnika Ureda predsjednika vlade RH Zvonimira Frke-Petešića, a za javnost opandrčio po Milanoviću svim uvredama kojih se uopće mogao sjetiti. “Ovo je državni udar, udar na hrvatsku vojsku. Poručujem svim generalima, časnicima vojske, vojnicima, vojnikinjama: ovo što Milanović radi Kundidu, radi svakomu od vas ponaosob, ne poštuje vas, ne da vam kazati gdje to dvojica vaših kolega i časnika trebaju ići”, grmio je – valjda zabunom – u ulozi vrhovnog zapovjednika OSRH.
“On je izgubljen slučaj, on je propao, veća je odgovornost na strankama, ekipama iz SDP-a, Možemo, Mosta… (onih koji će promilanovićevski glasati u Saboru, op. a.). Nije ovaj tako briljantan kao što vam se čini, razmislite što radite, odaberite pravu stranu! Zlokobni kršitelj Ustava projicira na druge svoje diktatorske, faraonske, autoritativne osobine. On je štetan za hrvatsku demokraciju, mi od njega čuvamo demokraciju, Sabor, hrvatsku reputaciju u NATO‑u i EU. Dolazi vrijeme razotkrivanja, nema nitko drugi koristi od ovoga što on radi osim Rusije. Manipulator je i laže narodu.”
Igra sudbinom zemlje
S obzirom na to da je usred toga vrzinog kola optužbi i protuoptužbi našla prva među zasad 11 kandidata za predsjednika/cu RH najaviti početak svoje kampanje, nezavisna političarka Marija Selak‑Raspudić se samopozvala i odlučila prozboriti koju u povodu Milanovićeve zabrane NSATU-a za hrvatske vojne časnike: “Što bi se dogodilo s Hrvatskom da ju netko napadne, a linija zapovijedanja vojskom tako je ozbiljno posvađana?”, retorički pita kandidatkinja za smjenjivanje Milanovića na Pantovčaku. “Svijet gleda kako se sami sa sobom ne možemo dogovoriti o tomu tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji, tko su nam saveznici, a tko nisu i s kime trebamo, a s kim ne trebamo surađivati. Kada postanem predsjednica RH, odmaknut ću politiku od vojske.” I ova dvojica ovnovskih ega – premijer Plenković i predsjednik Republike Hrvatske Milanović – tvrde to isto, ali na način da optužuju jedan drugoga upravo za (protuustavnu) politizaciju OSRH-a.
A nitko, ama baš nitko, ma koliko visoko bio pozicioniran u državnoj vlasti, nema se pravo poigravati sudbinom zemlje radi ostvarivanja nekih svojih ambicija i interesa na tzv. pravoj strani povijesti. Ovo što se sada događa u svijetu, osobito u Ukrajini, Palestini, potencijalno oko Irana i Kine i sl., temeljito dovodi u pitanje esencijalni smisao međunarodnog prava, ali i tzv. pravu stranu povijesti. Više ništa nije kako se čini niti će biti kako politika tvrdi da će biti. Razum već dugo nije na globalnoj cijeni i zato se u svijetu događa što se događa. Više nema tzv. međunarodnog autoriteta dovoljno moćnog koji je kadar argumentima razuma i općeg dobra čak ni usporiti, kamoli pravodobno zaustaviti klizanje induciranih mahnitosti prema granici iza koje čovječanstvu više neće biti povratka. Povijest je, čini se, dala neopozivu ostavku na svoje mjesto učiteljice života? Političari pak ne ispuštaju iz ruku nepripadni im daljinac za upravljanje vojskama jer su uglavnom loši đaci ili ponavljači razreda u njezinoj školi – bivše učiteljice života.
