Zašto desnica pobeđuje

Ljudi u politici ne traže promenu sistema, nego političku kulturu koja bi im omogućila da prežive njegovu destruktivnost. I tu su desne stranke zablistale.

Foto: Ines Tanović Sijerčić

Slovenija je nedavno dobila još jedno istraživanje u čitavom nizu sličnih, koja potvrđuju neki opšte potvrđen trend na Zapadu: mladi se sve više okreću ka desnici. Novo istraživanje Univerziteta u Mariboru prouzrokovalo je mnogobrojne dalje analize (jedna od boljih objavljena je nedavno u Mladini), u kojima se mi levičari pitamo šta je to krenulo po zlu. I svako seciranje podataka vodi nas do zaključka da su mladi zabrinuti zbog svoje budućnosti, zbog nedostatka stanova, zbog rata, zbog zaštite okoline… I premda smo svi saglasni oko toga, nemamo odgovor na ključno pitanje: zašto se onda mladi ne okreću levim strankama, koje obećavaju stanove, blagostanje i mir? Ne samo da su socijalističke stranke posvuda na zalasku, nego je i njihova baza potpuno nestala – po podacima istog istraživanja, za leve se opredelila polovina mladih u poređenju sa 2018.

Moramo shvatiti da se materijalne brige stanovništva ne poklapaju sa ekonomskim nacrtima levih stranaka. Uzalud (slovenačka) levica naveliko obećava „sigurnost“ zabrinutom stanovništvu, ono ne veruje njenom programu. Otkako su propali svi socijalistički usmereni partijski projekti – od Sirize i Podemosa do Korbina i Sandersa – vera u socijaldemokratsku obnovu nije se vratila. Pokušali smo da promenimo sistem iznutra, pa nam nije uspelo. Ne samo da sile kapitalizma nisu dozvolile da izvedemo reforme, nego za veliki New Deal u sadašnjoj fazi kapitalizma nema realnih uslova kakvi su još postojali posle drugog svetskog rata. Levica koja nema radikalnijih rešenja osuđena je na obećanja o budućnosti, a tome niko više ne veruje. Koliko god je uništavajući i nepodnošljiv, kapitalistički status quo je u odsustvu revolucije postao činjenica sa kojom ljudi moraju živeti. Zato u politici ljudi ne traže promenu sistema, nego političku kulturu koja bi im omogućila da prežive njegovu destruktivnost. I tu su desne stranke zablistale.

Kao prvo, desnica je ostvarila političku kulturu koja otklanja ideju opšteg širenja blagostanja. Resursi su ograničeni, svet neće živeti sve bolje i bolje. Svi znamo da će se provalija između onih koji imaju i onih koji nemaju samo povećavati. Svako pametan pokušaće da se premesti u tabor prvih. Desnica omogućava srednjoj klasi da prestane da se oseća loše zbog patnji drugoga. Ubedila ih je da oni nisu odgovorni ako drugi najebe. Tebi je bolje jer si to zaslužio. Levičar mora stalno da obavlja rituale sažaljenja, mora protestovati, bojkotovati, reciklirati, učiti nova pravila ponašanja, pa još nositi i moralno breme, jer ništa od toga ne smanjuje teškoće onih koji trpe. Kad si desničar, ne moraš imati lošu savest zbog ljudi sa druge strane provalije – jer tamo su po svojoj zasluzi.

Desnica je ostvarila političku kulturu koja se uopšte ne pretvara da Evropa obavlja prosvetiteljsko poslanstvo u svetu. Desničar ne mora da održava nepodnošljivu laž da u Ukrajini branimo demokratiju, da smo zabrinuti za ljudska prava u Kini ili bezbednost na Bliskom istoku. Desnica je otkačila sve te klišee, koji razjedaju levo-liberalne stranke i teraju njihove sledbenike u sve zagonetnije moralne lavirinte. AfD, Le Pen sa RN, Vilders, Tramp i ostali su građanima učinili veliku uslugu kad su ih oslobodili od licemernog ačenja da je Zapad briga za sudbinu Ukrajinaca. Oni svetska bojišta vide tačno onako kakva uistinu jesu: interesna područja velikih sila. Ako od njih nemamo direktne koristi, nemamo tamo šta da tražimo. To naravno nije nužno mirovnjačka pozicija – naprotiv, u vojnom kapitalizmu masovno ubijanje po svetu dobrodošla je ekonomska pojava. Desničaru je dozvoljeno da bez osećanja gleda klanje izdaleka i da, kao na fudbalskoj utakmici, navija za ovu ili onu stranu.

Desnica je ostvarila političku kulturu koja, za razliku od liberalne levice, ne negira kapitalističko nasilje. Temelji evropskog sistema su krađa sirovina u propadajućim državama, brutalno iskorišćavanje rada i podređivanje žena. Liberalizam privid prosvećenosti može sačuvati jedino ako su te pojave daleko od pogleda i zato nije moralno uzdržan u današnjim uslovima, kad svakodnevno pratimo genocide koje Zapad sponzoriše. Desnica je upravo to nasilje integrisala u svoj moralni red i uzdigla ga kao vrednost. Dužnost jačega je da podređuje druge. U fizičkoj dominaciji nad slabijima je zato dozvoljeno uživati. Možeš do mile volje uživati dok gledaš kako policajac „uči migranta lekciji“, youtube siledžiju kako postavlja ženu „na svoje mesto“, izraelskog vojnika koji je vezao mrtvog Palestinca na haubu i tako se vozi.

To se odražava u privatnom životu omladine srednje klase, koja nije neposredno izložena nasilju. Ta se omladina mora snaći u svetu koji je istovremeno beskonačno udoban i beskonačno zločinački. Šta izgubljenim i depresivnim tinejdžerima nudi levica? Terapeutsku kulturu neprekidnog samoispitivanja i traženja identiteta. Šta im nudi desnica? Konkretnu fizičku disciplinu, posle koje se odmah bolje osećaš. Pitersonov „spremi sobu“, Goginsov „ne zaustavljaj se kad si umoran“, Tejtov kikboks čizmaški kamp i Roganovo kupanje u ledu. Kolikogod zvuči kao kliše, fizička disciplina je nužna za mentalno preživljavanje u bestežinskom društvu ekrana i dostave hrane. I to dragoceno područje je u celini kolonizovala desnica. Na internetu teško nalaziš vežbe za kičmu a da ti algoritam ne ponudi bar još „deset navika pravih alfa-muškaraca“.

Desnica ne govori da će stanovi jednog dana biti dostupni, da će rat prestati i da će podneblje postati stabilno. Dobro zna da mladima nema pomoći od tih obećanja. Umesto toga im nudi političku kulturu koja im pomaže da emotivno prežive – uz osećanje moći, bez naporne ljubavi i saosećanja. A levica je izgubila svoju borbenu tradiciju i vrednosti kojima je nekad odolevala surovoj viziji desnice. Zaboravila je da nismo postali socijalisti zato što nam je neki ministar obećao ovu ili onu reformu, već zato što su nam socijalističke vrline nudile čvrstoću, disciplinu i nadu koje su ti potrebne da ne poludiš od sveta. Ako ne razvijemo sposobnosti potrebne da se suočimo sa svetom takvim kakav je, uzalud sanjarimo da ćemo ga ikad promeniti.

Autor Miha Blažič, umetničkog imena N’Toko; esejista, kolumnista Mladine, reper i jedan od istaknutih aktivista za „izbrisane“ i izbeglice; inicijator sindikata prekarnih.

Mladina 

Prevela sa slovenačkog Svetlana Slapšak

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Miha Blažič

Miha Blažič

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Na izborima u Saskoj i Tiringiji ekstremno desni AfD ostvario je iznimno zabrinjavajući rezultat. Uzrok je i to što mainstream stranke i same forsiraju ksenofobnu...
Ako centristi ne pokrenu konstruktivnu debatu o osetljivim pitanjima, niko neće. Reakcija na regionalne izbore mora biti više od sprečavanja krajnje desnice da preuzme vlast....
U praksi, političari „nove desnice“ zagovaraju mere koje su u osnovi sukobljene s interesima radničke klase, od napada na građanske slobode do ograničavanja sindikalnih prava....
Posljedice Plenkovićevog skretanja bijedne naše oštro udesno tek dolaze na naplatu. Knjiga “Holokaust u Zagrebu” je jeziva opomena o koju se ne bi smio oglušiti...