foto: arhiva
„Cvati, ružo rumena, cvati, posvećeni cvijete, vij se nad grobom nevoljnih koji digoše mač na zakon, na varke i laži. Cvati, jer se mladi rodio dan i čista rosa pala na srce puka, rosa ljubavi bratske. A ti, hrvatski sokole moj, uberi taj cvijetak, za klobuk ga djeni i ponosi se njime pred vijekom i svijetom.”
U noći s 27. na 28. siječanj 1573. godine, dakle točno prije 450 godina, dan je znak za početak velike seljačke bune čiji je predvodnik bio Ambroz Gubec, poznatiji kao Matija iz Gornje Stubice. Razloga za tu najpoznatiju pobunu Hrvata bilo je podosta, no povijesni zapisi govore nam kako se pod vlašću tadašnjeg stubičkog vlastelina i baruna od Štatenberga, Franje Tahyja, više nije moglo živjeti.
Plemstvo utvrđeno u dvorcu Cesargrada u vlasništvu vlastelina i grofova Erdody nametnulo je poreze i namete koji nisu ostavljali kmetovima, tj. seljacima prostora da hrane svoje obitelji i pobuna je bila zadnji očajnički čin ljudi koji ionako nisu više imali što izgubiti.
Taj dan, taj povijesni dan za Hrvate krvavo je upisan u stoljetnu povijest naroda koji se nikada nije bunio za bilo što protiv plemstva, naroda kojem je zakon sveto pismo i poštovati ga treba, a gospon velikaš nadnaravno biće kojem treba služiti, davati mu polovinu uroda, tri četvrtine žita, jednu od dvije krave, i najmlađu kćer kada ovome dođe da malo obiđe seljaka.
Prošlo je, ponavljam, 450 godina, a valjda se Hrvatima u kosti upisalo ono što se dogodilo iza te kobne noći i tih dana, pa Hrvatima kmetovima više nikada na pamet palo nije da se usude suprostaviti plemstvu i velikašima, pače bilo što napraviti protiv zakona velikaša, jer svi znamo kako je završilo. Ambroz Gubec u najstrašnijim je mukama skončao pred krvoločnim plemstvom, pred okupljenim seljacima koji još nisu bili povješani ili nabijeni na kolac, a sve da Hrvatu, kmetu i seljaku nikada više, ni za 450 godina ne padne na pamet da ustane protiv velikaša, a najviše protiv zakona koji su propisali isti.
U noći s 27. na 28. studeni 2023. godine, dakle točno 450 godina od 1573. godine, dan je znak za početak velike seljačke bune među seljacima Slavonije koji se pobuniše protiv plemstva i velikaša zbog nemogućnosti da prehrane svoje obitelji, točnije prežive ubijanje svinja nametnuto od tog istog plemstva i velikaša.
Buna je počela blokadom prometnica dok je plemstvo u Cesargradu, vlastelini i grofovi, još spavalo i seljaci su odlučili napraviti što je Ambroz Gubec 450 godina napravio prije, prekršiti zakon i pokazati velikašima da postoje. Da ih se može ugnjetavati i tlačiti, pljačkati i djecu im tjerati s djedovine, ali da ih se ne može tjerati da gladuju.
Hrvati 450 godina svojim velikašima nisu pokazali da postoje. Mudro plemstvo među seljake uspostavilo je zakon i red, svoje ljude i svoje službe poslovično nazvane sindikatima.
Zakon se poštovati mora, kao i njegove procedure, ma koliko seljak gladan bio i kako mu hladno bilo. Još tamo devedesetih bio sam i sȃm među seljacima koji su bili gladni, kojima je bilo hladno i čija djeca nisu imala za hranu. Nadnice nismo dobili šest mjeseci, ali smo poštivali zakon plemstva. Zakon sindikata. Sindikati su bili ti koji su minirali sve što bismo zajedno odlučili, sindikalisti su bili ti koji su spriječili da se povežemo s drugom braćom seljacima, sindikalisti su bili ti koji su nas beskonačno mirili, kupovali vrijeme vlastelinima da ne obustavljaju rad, i sindikalisti su bili ti koji su nas, na koncu, izručili i prodali drugim vlastelinima koji su od naše tvornice na kraju izgradili trgovački centar.
Pogađate: kao i 450 godina prije od kada je glava Matije Gupca klonula krvava pod užarenom metalnom krunom, seljaci i kmetovi poštivali su zakon. Beskonačna mirenja i pregovore, maratonske sastanke o koeficijentima i naknadama koje nikada nisu niti će biti dovoljne za pristojan život kmetu pod velikašem. Padali su redom giganti puni te seljačke kukavelji koja bi pognula glavu i poštovala zakon jačeg, zakon bogatijeg, zakon plemenitog. Padale su tvornice i socijalistički mastodonti, socijalistički, ponovit ću za neupućene, jer se samo u tih pedeset godina socijalizma seljak i kmet osjećao kao čovjek.
No niti su vlastelini bili neupućeni, niti je plemstvo bilo blesavo da nije iskoristilo priliku da seljaku i kmetu pokaže gdje mu je mjesto na društvenoj ljestvici i kome namete i takse predavati mora. Jer seljaku i kmetu zna se gdje je mjesto, a gospodinu fiškalu, gospodinu plemenitom vitezu, bogami, nikada nije baš pasalo da ga seljak zove drugom.
Prošlo je 450 godina u memoriji seljaka i u memoriji plemstva i ništa se tu nije dalo promijeniti do večeri kada su seljaci odlučili samoinicijativno, bez znanja plemenitaških sindikata organizirati se i pobuniti. Sami sjesti na traktore i blokirati ceste prema Kaptolu.
Po prvi put nakon 450 godina prekršen je zakon plemstva, onaj da isključivo sindikati odlučuju kada će se i kako seljak pobuniti.
Dugih 450 godina u kojima je seljak trpio, šutio i poginjao glavu. Isprva su reakcije plemenitaša bile bijes i prijetnje. Stoljetni zakon o pobuni i sindikatu prekršen je, nije bilo mirenja i ostalih kuraca i palaca, nije bilo upozorenja ni opomene, već su seljaci samo uzeli vile i zauzeli ceste.
Stali da crnče za velikaše, svjesni da ionako više nemaju što da izgube.
Time da nisu seljaci samo prekršili zakon, već su jasno pokazali drugim kmetovima u drugim branšama kako ustati treba i na koji način samo i jednostavno stati na cestu i pokazati zube, a zubi se pokazuju najbolje kada više nemaš što da izgubiš i kada više djeci nemaš što donijeti na stol.
Dugih 450 godina Hrvati nisu znali što da naprave i kako da pokažu zube plemenitašima i velikašima, a ti obični i priprosti seljaci u toj sudbonosnoj noći s 23. na 24. studeni pokazali su čitavoj Hrvatskoj kako se to radi.
Plemenitaši i viteštvo, naravno, pobjesnjeli su, pa su prijetili krvavom odmazdom i vojskom, no došlo im je, izgleda, iz guzice u glavu da su Hrvati konačno shvatili što i kako raditi treba kod pobune, pa je s vrha plemenitog plemstva, od Franje Tahya glavom i bradom, za sada stigla samo šutnja jer plemeniti mu ministar, koji jedini ima koristi od pomora svinja, možda se nasitio novaca od seljačkog jada.
Tako je odvazda bilo i tako, valjda, dovazda i bude.
No jedno je sigurno. Od noći s 23. na 24. studeni više ništa neće biti isto.
Godina 450 da, ma 450 godina dalje ne.
Sada svi znamo – kmetstvo i seljaštvo ove zemlje – što nam je raditi. Ako nemate što svojoj djeci staviti na stol, a plemstvo i velikaši kupaju se u trudu vašeg znoja, netko vam je za to kriv. Ako vam zadnje što imate, svinju, da prehranite obitelj ubiju na vaše oči, netko treba odgovarati, jer ionako više izgubiti bogzna što i nemate.
Organizirajte se svi u svim svojim radnim organizacijama i branšama, uzmite vile, sjekire i maljeve. Slušajte nekog svog Ambrozija koji živi kao i vi na rubu gladi i stanite na cestu.
Ako ništa, barem ćete se osjećati kao čovjek, kao što se osjećao prkosni Ambrozije, zvani Gubec kada su mu stavljali na glavu užarenu krunu.
Kao čovjek.
Jedino tako vaša će se djeca ponositi vama pred vijekom i svijetom.
