Zvuči surovo, možda? Ali upravo to besprijekorno i intelektualno učinkovito oslikava Željko Ivanković u svom tekstu “Dva vijeka jedan vijek”, objavljenom u Hrvatskom glasniku. Iako je formalno riječ o osvrtu na istoimenu knjigu Ivana Lovrenovića, ovaj tekst prerasta u kulturnu dijagnostiku. Ivanković ne analizira samo knjigu, on secira prostor u kojem se knjige čitaju, ignoriraju ili spaljuju pogledom.
U Post scriptumu istog članka Ivanković imenuje tri razine (ne)čitanja koje guše intelektualni dijalog u Bosni i Hercegovini:
-
Stvarno (ne)čitanje ili (ne)čitanje iz lijenosti, odnosno intelektualna ravnodušnost gdje ništa nije pročitano, jer se sve već a priori zna.
-
(Ne)čitanje u hrvatskoj recepcijskoj zajednici – gdje se sve “bosansko” čita sa rezervom, ako se uopće čita.
-
(Ne)čitanje u bošnjačkim nacionalističkim krugovima, gdje se spominjanje franjevačke historije često doživljava kao ideološka provokacija.
A zašto tolika nelagoda kada bosanski franjevci postanu junaci romana? Da li zato što franjevci nose nešto što ideologija ne podnosi, a to je kontinuitet stoljetnosti? Da li pak zato što uče da vjera i znanje mogu koegzistirati i bez etničkog žiga?
Možda upravo zato franjevci, ti nositelji kulturne memorije i pažljivo prisutni kroničari bosanske povijesti – postaju trn u oku jer ne staju u etnonacionalne okvire. Njihovo pamćenje je duboko i postojano, transhistorijsko i neugasivo, a to je nešto što uznemirava one kojima historija treba biti kratka, zaboravna i selektivna.
U tom kontekstu, knjige poput Lovrenovićeve Dva vijeka jedan vijek, Mlakićeve Na Vrbasu tekija i Ivankovićeve In illo tempore nisu samo književna ostvarenja. One su instrumenti pamćenja, tiha pobuna protiv zaborava i ne pišu se da bi bile popularne ili nagrađivane. Pišu se jer postoji nešto što se mora reći, čak i kada to niko ne želi čuti. One se pišu jer je Bosna previše puta bila prešućena dok su drugi govorili umjesto nje.
I kada se autori iz te “franjevačke linije pamćenja” usude pisati bez servilnosti i ideološke podložnosti, slijedi osuda i etiketiranje. Opet franjevci u njihovim knjigama… to mora da je islamofobija… Andrićeva kabanica… tiha konspiracija, itd. A sve to od onih koji, kako Ivanković kaže, “znaju ne samo što mislimo nego i što sanjamo”. Pisac u Bosni koji piše o Bosni ne biva slušatelj nego optuženik. Sude im oni nečitači koji unaprijed sve znaju i od knjiga traže potvrdu svojih uvjerenja, a ne izazov za eventualni misaoni rast.
U tom i takvom ozračju, knjige postaju žrtve vlastitog sadržaja. Što su preciznije – više uznemiruju. Što su poštenije – više smetaju jer pamćenje nije poželjno kada osporava mitove. I kad franjevci progovore, uznemire duhove koje je lakše hraniti nego liječiti.
Živimo u vremenima kada buka ima veću cijenu od tišine, kada se umjesto čitanja broje lajkovi i indeksiraju emocije. Zato ovakve knjige treba da stoje kao opomena. One ne traže ničije slaganje – traže samo da ih čitamo.
Zato nije problem u fra Josipu Markušiću, fra Anti Kneževiću, fra Ljubi Hrgiću ili fra Miroslavu Miloševiću, kako ih književno utjelovljuju Lovrenović, Mlakić ili Ivanković. Problem je što Bosna u njihovim tekstovima ima artikuliran glas, a glasovi iz prošlosti mogu biti snažniji od svih galama sadašnjosti.
Ovaj tekst ne pišem kao nostalgičar niti kao neko ko brani pisce “s ovih prostora”. Pišem ga jer vjerujem da je pravo na kompleksnu Bosnu vrijedno svake rečenice. Pišem jer mislim da knjige ne smiju biti žrtve nacionalnih interpretacija, već alati oslobađanja od istih. I pišem, kako reče jedan pisac, “kad ti zabranjuju da pišeš o svom zavičaju onda znaš da si pogodio srž”.
Na kraju, neka ovih par rečenica zatvori krug:
Možda bi Bosna Srebrena bila mnogima lakša kad bi nastavila šutjeti. Kad bi i dalje bila samo simbol, relikt ili karta za patriotski bingo. Ali kad progovori… kad zaista progovori – postaje ogledalo. A znamo svi, najopasnija su ona ogledala koja pokazuju ono što ne želimo vidjeti.
