Foto: Arhiv
Kada sam se 16. septembra, davne 1982. godine zadnji put odjavio na prijavnici Batajničkog aerodroma i završio svoj vojni rok od 11 mjeseci i 11 dana, bio sam siguran da sam zadnji put u životu skinuo uniformu i da je moja priča sa vojskom zauvijek završena. Godinu prije sam tu došao kao osamnaestogodišnjak sa tek završenom gimnazijom, skoro golobrad i razmažen a izašao sam kao odrastao čovjek, sa žuljevima od lopate na rukama, sa preživljenim strahovima od noćne straže i sa karakterom koji je shvatio da postoje autoriteti koje se ipak mora slušati. Tu nepunu godinu smo zapravo samo slušali, drugi su mislili za nas a naše je bilo samo da sprovodimo naređenja. I bili smo tehnički, materijalno i logistički obezbjeđeni na svaki mogući način. Od obroka, marende (kojoj smo se najviše radovali jer je najčešće bila Eurokrem blok i sok) do uniformi i čizama. Baš ništa nam nije nedostajalo niti jednog trena. Doduše, tih godina i imalo se…
Tada smo živjeli u relativnom miru, osim što su već nakon Titove smrti počeli neki nemiri na Kosovu koje su mediji nazivali iredentistima i separatistima. Pola nas nije ni znalo šta znači ono prvo a za ovo drugo smo shvatili da neki žele kao da se separišu od nas. Tih godina se još uvijek slavio i 22. decembar kao dan Armije.
Nepunih 10 godina kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini. I ovaj rat je bio nekako drugačiji od ratova o kojima smo slušali i drugačiji od onog rata koji smo gledali u filmovima na TV-u. Jer nije nas napao neki Švabo ili Italijan nego su nas napali naši prijatelji, naše komšije i ljudi sa kojima smo isti jezik govorili i vjerovatno često i kafenisali. I tada, na početku su ljudi imali izbor. Otići ili ostati. Mnogi su iskoristili mogućnost, otišli iz svog grada i započeli nastavak života na nekom drugom mjestu, mogi su otišli na onu drugu stranu a opet neki su odlučili ostati i braniti svoj grad. Sjećam se da smo dobar dio aprila 1992. morali slušati „Svilen konac“ i „Sprem’te se sprem’te“ sa ogromnih zvučnika koje su postavili u okupiranoj policijskoj akademiji na Vracama iznad Grbavice, pa napada na zgradu „Lorisa“ i slastičarnu „Palmu“ nekakvih „Belih orlova“. I momaka u farmerkama i tenama koji su stali ispred napadača i branili svoj grad. Uskoro smo se i mi našli pred izborom. Iz stana smo morali otići ali odlazak iz grada nije dolazio u obzir. Već sutradan sam se prijavio u Vojni odsjek i poslan na Bjelave u kasarnu gdje sam zadužio zelenu vojničku torbu i u njoj vojničku posudu za hranu iz koje smo jeli deset godina prije kad smo bili na terenu. To je bilo sve. Ostalog nije ni bilo. Jer ono što je bilo odnijeli su sa sobom oni koji su nas sa brda gađali. I kašiku za taj obrok smo morali donijeti iz kuće.
Zapravo sva naša oprema je ležala u našim grudima. Naše srce. Srcem smo branili svoj grad od uništenja. Isto kao i oni momci iz aprila koji su stali da vrate nazad „Orlove“, i mi smo dobar dio rata proveli u vlastitoj odjeći, starim farmerkama i tenama koje su kod većine bile u fazi raspada. One obroke i marende sa početka priče smo mogli samo sanjati. Vrlo često smo u početku jeli samo makarone u porciji sa vodom u kojima su kuhani i dobar dio rata smo imali samo dva obroka na dan. Ali bili smo odlučni da ne dozvolimo da se uništi sve ono što su naši preci gradili po Sarajevu i Bosni i Hercegovini. I uspjeli smo u tome. Armija BiH je od onih jedva naoružanih „teritorijalaca“ i onih „jalijaša“ kako smo ih zvali, postala respektabilna sila. Sila koju je zapravo te 1995. godine samo neki sporazum mogao zaustaviti.
Sa ove vremenske distance od 24 godine, sasvim lako je napraviti razliku onih koju su bili dobro opremljeni i rušili od onih koju su pokušavali spasiti što se spasiti može. I zbog toga sam ponosan na svaki dan koji sam proveo u Armiji Bosne i Hercegovine. Jer u mojoj jedinici kraj rata su zajedno dočekali i Dragan i Ahmet, i Beni i Zvonko, i Rašo i Omer. U mojoj jednici se kolač (koji je bio gotovo uvijek hurmašica i koji je jedini bilo moguće napraviti u onakvim uslovima), dijelio uvijek poslije ručka i za Bajram i za Božić i za Uskrs.
U mojoj jedinici smo bili svi isti. Bili smo ljudi koji su branili svoj grad.
I vjerovatno niko ne može porediti ta prijateljstva stečena u najgorim uslovima na svijetu sa mirnodopskim prijateljstvima. I dan danas kada se sretnemo ispričamo se kao najrođeniji a zašto i ne bi kada smo četiri godine dijelili zadnju cigaretu ili krišku hljeba.
I zato Armijo sretan ti rođendan.
I veliko hvala.
Ipak se nadam da će naša djeca biti pametnija. Da će se družiti po ljetovanjima i putovanjima a ne po kojekavim čukama i vukojebinama. I da nikada više niko neće morati da se brani od dojučerašnjih prijatelja. Jer rat nikome nije donio sreću. Svi smo ostali na gubitku. Svi osim onih koji su rat i započeli.
Političara.
