„Za koga ćeš ti glasati?“ – upita me moj drug prije par godina u nekoj nevezanoj priči.
„Vala iskreno, ne znam više, zaista ponekad pomislim da su svi isti“,odgovorih.
„Moraš za nekoga“!
„Najradije bih da nas nekolicina osnuje svoju stranku, ali onu pravu socijaldemokratsku, onu čiji će ljudi brinuti za druge, a ne samo za svoje dupe. Znaš i sam da bilo koja nacionalna stranka nije moja opcija. Šta misliš da pokušamo, a?“
„Ništa od toga moj Zvone, skup je to sport“.0
Da, da, i jeste to skup sport. Najlakše je skupiti neke potpise, prepisati nečiji statut, izabrati par vodećih ljudi, platiti taksu i ovjeriti u Sudu novi politički subjekt. A šta dalje?
Ako ćemo zaista pošteno razmišljati, to „dalje“ znači pronaći pravog mecenu, najčešće nekog „kontraverznog“ biznismena iz sjene, koji se neće eksponirati, ali koji će sve poslije toga isfinansirati. Od prostorija, opštinskih odbora, kampanje, plakata, reklama, TV priloga i svega onoga što spada u političku kampanju za bilo koje izbore.
I naravno poslije izbora tražiti svoj interes zbog pobjede svojih pulena.
A šta je sa onih stotinjak „malih“ političkih stranaka u BiH? One uredno postoje, pojave se pred svake izbore, ali po mojoj pretpostavci isključivo za trgovinu biračkim mjestima. Jer gotovo sam siguran da se izbori završavaju sa kompletiranjem biračkim mjesta. Ostalo je samo farsa za nas glasače, da steknemo utisak da se nešto pitamo. Zato se toliko i bune protiv uvođenja savremene tehnologije na birališta, jer im to smanjuje mogućnost manipulacije sa glasovima građana. Dobro „malim“ strankama, njihov šef uglavnom čvaknuo nešto od trgovine ( prodaje ) biračkih mjesta, dobro „velikima“ jer imaju potpunu kontrolu birališta.
One „srednje“ stranke vjerovatno postoje samo zbog koalicija. Jer možda će izbornom pobjedniku zatrebati baš taj jedan ili dva glasa, da kompletiraju većinu u vlasti. Eh, pitanje je kako će biti nagrađeni za to? Nekim ministarskim mjestom, nije baš toliko zadovoljavajuće, ali sa nekim ministarskim mjestom i određenom količinom novca, to je već druga priča. Pa se tako u istoj koaliciji nađu nespojive stranke, nespojive po svojoj „navodnoj“ ideologiji, nespojive po nesimpatisanju šefova sa ostalim šefovima drugih stranaka i još nekih milion razloga, ali spojive po zajedničkom interesu.
Tako dođemo i do onih najvećih. Onih koji su prije rata vezali zastave, podržavale jedna drugu sa samo jednim ciljem, da se sruši „mrski“ komunizam i uvede demokratija i pravo izbora.
Teško je pisati o nečemu kada nisi ni jednog trena bio direktan učesnik toga, ali može se pisati o onome što si vidio svojim očima. A vidio sam na primjer, da je u predratnom hotelu „Holiday Inn“ bilo sjedište Srpske demokratske stranke. U turističku agenciju, u kojoj sam radio u prizemlju hotela, po karte su dolazili visoki funkcioneri SDS-a, u pratnji sekretarica ili nekih „šefica kabineta“, uglavnom pred kraj radnog vremena. Kupovali su karte najčešće za Beograd, a novac nisu vadili iz svog novčanika, nego iz crne kese za smeće pune novca i raznoraznih svjetskih i evropskih valuta. Neki su to povezivali i sa novcem od benzinske pumpe u Rajlovcu, koja je i u najvećoj predratnoj nestašici benzina imala naftu. Kao i neke male pumpe u okolini Sarajeva. Ako sam ja to vidio, morala je vidjeti i vlast države, ali vjerovatno, svi su žmirili i u nekoj opštoj anarhiji, brinuli za svoje izvore i tokove novce. Oni drugi ih nisu ni interesovali.
Pa su se tako i ti tokovi novca i vraćanje dugova finansijerima, pokazalo i u ratu. Slijevao se novac iz Islamskih zemalja, nekim čudnim putevima je dolazilo i neko oružje iz Irana ili Pakistana, a cijenu smo vjerovatno platili „islamizacijim“ Armije BiH, dolaskom nekih mudžahedina, čiji je dolazak napravio samo štetu, a nije donio nikakvu korist. Ljudstva smo ionako imali,a tek poslije rata to ljudstvo iz rata je najmanje udvostručeno, upisivanjem boraca sa „radnih obaveza“ ili iz, Frankfurtskih, Skandinavskih i Minhenskih brigada“. Pa su se pojavili i ljudi sa malo drugačijim prakticiranjem vjere, niknule su bezbrojne džamije ( skoro sve su napravljene navodnim donacijama), pa čak je bilo i jedno selo ( ne znam postoji li još uvijek), sa svojim pravilima u koje izgleda čak ni policija nije ulazila.
Sve je to bilo sasvim očekivano, jer su se druge dvije vodeće stranke oslanjale na pomoć ( bilo koje vrste), jedni od susjedne, a drugi od komšijske države. Jer su obje na svoj način širile interese upravo tih država i uglavnom radile za njih, umjesto za državu u kojoj žive i zarađuju za svoj život.
Nekako mi ostaje nedoumica, gdje je taj SDP sprskao svoj novac? Jer imali su najbolje početne pozicije, najveću infrastrukturu, najveće nekretnine, naslijeđene od Saveza komunista. To valjda oni najbolje znaju. A uostalom, već odavno i nisu na skoro nikakvom tragu Saveza komunista.
Pa stranke koje su nastajale poslije rata? Uglavnom od nezadovoljnih pripadnika neke od ove tri velike stranke ( zapravo četiri, uvijek zaboravim na SDP). Pa je jedno vrijeme veoma bitna bila Stranka za BiH, Harisa Silajdžića. Koji se isto odvojio od SDA i osnovao svoju stranku. Kako se odjednom pojavi novac za izborne kampanje, kancelarije, opštinske odbore, plakate i sve ostalo? Dobro, ko zna, možda, kažem možda, ima veze i sa prodajom Željezare Zenica za 1 KM? Čudno je kako kod nas jedna firma propada i pravi gubitke, kad se proda strancu postaje bitan faktor i jedan od najvećih izvoznika?
Sličan primjer je i Aluminijski kombinat Mostar, koji je od 300 miliona maraka gubitka, za samo par godina postao jedan od najvećih izvoznika u BiH.
Za njihov „uspjeh“ zaslužna je ona treća politička opcija sa zavezanih zastava – HDZ.
A da ne spominjem samo onu novu istoriju i put Fabrike duhana Sarajevo, od jedne od najboljih firmi u BiH (u vrijeme direktora Šefika Loje), do gubitaša i prodaje fabrike ( sa svim svojim nekretninama) nekoj ofshore kompaniji. Pa se sad čuvena Sarajevska Drina proizvodi navodno u Poljskoj.
Tako su nastajale i mnoge druge stranke. Od „odmetnika“ iz onih starih. Pa se niko nikada nije upitao odakle novac nekoj tek osnovanoj stranci, za tolike predizborne plakate, plave. zelene, narandžaste jakne i kabanice, odakle pare za opštinske oganizacije, letke, kancelarije, telefone i sl.
Sve ovo napisano, nema nikakve veze sa najnovijom ( od bezbroj afera političkih stranaka) zvanom „Black tie“. Ja nisam ni Sud, ni tužilaštvo i nemam prava da se bavim sa tim. Ali jesam posmatrač, stanovnik BiH, građanin Sarajeva, uostalom i glasač na svakim Izborima.
A onda se svi pitamo kako niču monumentalne stambene i poslovne zgrade po čitavom Sarajevu? Ko im je dao dozvolu? Vjerovatno onaj ko vraća dug. Zato se prije napravi zgrada od 11 spratova, nego prokleti kružni tok, na kojem već mjesecima uništavam vlastito auto.
I nije to ništa novo. Vjerujem da i u „kolijevci demokratije“ konce vuku oni iza kulisa. Oni koji su dali vlastite pare za pomoć u pobjedi Republikanaca ili Demokrata. Poslije će taj svoj novac izvući i utrostručiti zahvaljujići „svom„ kandidatu.
Kada se u sarajevskom Kantonu lomila većina u Skupštini, po kuloarima su se spominjale neke basnoslovne cifre za potpis jednoj ili drugoj koaliciji. Odakle su trebale doći te pare? A svi već znamo da u kuloarskim pričama ima dosta i istine. Sada nam nisu potrebni kuloari, imamo društvene mreže na kojima se montiraju nepostojeći video uratci, izjave daje vještačka inteligencija uz pomoć fotografije političara i umjesto da znamo više, sve smo zbunjeniji i sluđeniji. Jer je nevjerovatna količina mržnje i spletkarenja koje rade jedni drugima. I da se niko ne buni ili ne pita, zašto se sa svakom smjenom vlasti dovode i novi direktori u javna preduzeća? Nemoguće da među svim smijenjenim nije bio niti jedan uspješan. Ali, vjerovatno je puno lakše izvlačiti novac sa svojim, a ne tuđim ljudima?
A u pozadini svega je moć i novac.
Samo je pitanje kojima pripadaš, onim malima koji se zadovolje mrvicama, onima srednjim čiji su apetiti malo veći ili onim najvećim, čiji apetiti prelaze granice svake ajkule, bijelog medvjeda ili vuka.
I kao što po većini komentara na društvenim mrežama, možeš prepoznati da je neko nečiji. Isto tako moramo biti svjesni, da su skoro svi političari „nečiji“.
P.S. Gotovo sam siguran da je na prošlim izborima, uz pomoć „međunarodne zajednice“ , osim Izetbegovića, trebao da padne i Dodik. Vjerovatno po njihovim procjenama, bez ove dvojice, onaj treći bi pao sam od sebe. Ali ih Mile ( uz pomoć biračkih odbora), izradi pa ostade na vlasti. Možda se baš zbog toga toliko sveti i vrijeđa ih na sve moguće i nemoguće načine i međunarodnu zajednicu i Viskokog predstavnika.
Iako ostaje pitanje u mojoj glavi, zar su zaista procijenili da je ona Trivićka bolji izbor?
E kuku nama.
P.P.S. U pravu je onaj moj drug sa početka priče. Politika jeste skup sport. Naročito za one koji imaju još uvijek zdrav želudac. Pa ne mogu sve nepravde progutati.