U proteklih nekoliko dana, najava pa potom otkazivanje dolaska pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone izazvali su lavinu polariziranih reakcija. Kao što je slučaj gotovo uvijek, ključni konteksti – pravni, politički, prostorni i vremenski – bili su žrtve političkih suparništava. U ovoj situaciji, kao i prilikom posjete i defilea kadeta i starješina Vojne akademije kroz Bratunac i Prijedor, suština je ostala na margini javnog diskursa. Oba čina – posjeta policajaca i defile kadeta – i reakcije na njih razotkrila su duboku nebrigu za pravne i političke okvire Bosne i Hercegovine.
Turistički policijski i politički manevri
U protekla dva dana, politička scena u Bosni i Hercegovini bila je uzburkana najavljenim, a zatim otkazanim dolaskom pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone. Ovaj događaj uzrokovao je očekivane reakcije koje su više reflektirale političko suparništvosupareništvo nego razumijevanje njihovog pravnog, političkog, prostornog i vremenskog konteksta. Slične reakcije viđene su nedavno i prilikom posjete i defiliranja kadeta i starješina Vojne akademije Republike Srbije kroz Bratunac i Prijedor.
U srži interpretacija i reakcija na oba događaja je izostanak proširenja konteksta u kojem su se desili. Podsjetimo se, 8. juna ove godine potpisana je “Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda”, a deset dana kasnije, ministri unutrašnjih poslova Srbije i Republike Srpske potpisali su Memorandum o saradnji tokom turističke sezone. Ovaj Memorandum je na zvaničnoj stranici entitetskog MUP-a RS predstavljen kao prvi korak realizacije Deklaracije Svesrpskog sabora.
Dva ministarstva su se, prilikom najavljivanja dolaska pripadnika MUP-a Srbije, pozvala na ovaj Memorandum, zaobilazeći Sporazum o policijskoj saradnji iz 2011. godine između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srbije. Ono što je zanemareno jeste da ovakav Memorandum između dva ministarstva ne može biti potpisan bez odluke državnog parlamenta. Čak ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje dozvoljavaju posebne odnose entiteta sa susjednim državama to ne omogućavaju, jer se radi o pitanjima sigurnosti koja su povezana sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom države.
Da je dolazak policajaca MUP-a Srbije tokom turističke sezone organiziran na temelju državnog sporazuma iz 2011. godine i odobren od strane odgovarajućih institucija Bosne i Hercegovine, to bi bila uobičajena praksa. Na primjer, Bosna i Hercegovina ima istovjetan sporazum sa Republikom Hrvatskom, pa bosanskohercegovački policajci tokom turističke sezone surađuju s kolegama u Hrvatskoj. Inače, sporazumi o policijskoj saradnji, ne samo oni koje potpisuje Bosna i Hercegovina, nego i druge države su šablonski, i neophodni su kao pravni okvir za efikasnu i koordiniranu policijsku saradnju između država. Međutim, saradnja entitetske policije sa policijom Srbije na osnovu Memoranduma zasnovanog na Deklaraciji koja entitet Republika Srpska vidi kao dio zamišljenog svesrpskog nacionalnog identiteta, devalvira međunarodnu poziciju Bosne i Hercegovine i dovodi u pitanje njezin, u prvom redu vanjski, a potom i unutrašnji suverenitet.
Memorandum i Deklaracija promiču, kako sam ranije pisao, dvoslojnu strategiju ekspanzionizma. Prvi sloj uključuje poticanje unutrašnje secesije Republike Srpske, kroz političke i institucionalne korake koji jačaju njezinu već enormnu autonomiju unutar Bosne i Hercegovine uz afirmaciju aktivnosti koje uključuju reduciranje postojećih nadležnosti države. Deklaracija poziva da entitet Republika Srpska poduzme korake koju bi vodili poništavanju cjelokupnog razvoja političkog sistema Bosne i Hercegovine nakon 1995.godine. Time bi se u praktičnom smislu Bosna i Hercegovina transformirala u konfederaciju dva entiteta, uprkos činjenici da je de jure nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine. Drugi sloj uključuje neformaliziranu konfederaciju s Srbijom, što implicira dublje povezivanje na političkom, ekonomskom i kulturnom planu bez formalnog raskida s Bosnom i Hercegovinom. Ovaj sloj strategija, definiran u Deklaraciji, uključuje blisku saradnju na svim poljima, od ekonomije do sigurnosti, harmonizaciju zakona, strateških dokumenata stvarajući de facto političku i teritorijalnu uniju.
Defile u gradu Bijelih traka
Drugi slučaj, defile kadeta i starješina Vojske Srbije kroz Bratunac i Prijedor, naišao je na slične polarizirajuće reakcije. One su više odslikavale politička suparništva, a manje bilo kakav pokušaj da se shvati pogrešnost tog događaja. Štaviše, dolazak kadeta i starješina u periodu 6-10. jula 2024. se poredio sa njihovom posjetom 23. aprila 2017. godine tokom Dana sjećanja na žrtve zločina u Jasenovcu i Donjoj Gradini. Ne treba ići u 2017. godinu jer su kadeti Vojske Srbije u Donju Gradinu dolazili i 12. maja 2024. godine. Međutim, jasno nam je da svaki događaj ima svoj vremenski, prostorni, geografski, politički kontekst, konsekvence i implikacije, te da dva naoko ista događaja mogu zapravo biti potpuno različita.
Tako je sa dolaskom kadeta i starješina Vojske Srbije 2017. i 2024. godine. Te 2017. godine kao i u 12. maja 2024. godine su odali počast žrtvama koncentracionog logora Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, bez paradiranja. Ovog jula, samo nekoliko dana uoči obilježavanja 29. godišnjice genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice, oni su defilirali kroz Bratunac i Prijedor. Taj politički kontekst, mjesec dana nakon Svesrpskog sabora, i prostorni i vremenski kontekst, defiliranje u Bratuncu i Prijedoru, uoči godišnjice obilježavanja genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice, šalje drugačiju poruku.
Kada su te nedjelje, 7. jula, ulicama Prijedora defilirali pripadnici Vojske Srbije, preživjeli genocidnog nasilja u tom sjeverozapadnom gradu Bosne i Hercegovine su još jednom u sjećanje vratili užase i patnje koje su prošli. Isti su osjećaj u subotu, 6. jula, dijelili i Bošnjaci koji su preživjeli genocid u i oko Srebrenice, kada su ti isti kadeti Vojne akademije i oficiri Vojske Srbije marširali kroz Bratunac. Oni nisu pripadnici bilo koje vojske, već one koja je pod drugačijim imenom, 27. maja 1992. godine prilikom napada na Kozarac likvidirala 800 Bošnjaka i građana nesrpske nacionalnosti, te čije su specijalne vojne jedinice Škorpioni učestvovali u genocidu nad Bošnjacima u i oko Srebrenice.
Vojska Srbije te nedjelje u Prijedoru je defilirala gradom u kojem je ubijeno ili nestalo 3 176 građana, od čega čak 102 djece, oko 31 000 je prošlo kroz zatočeničke, koncentracione logore, a kulturni i vjerski objekti nesrpskog stanovništva su u potpunosti uništeni. U svim tim zločinima značajan doprinos su dali oni koji su pripadali vojsci koja je defilirala.
Radi se o Vojsci koja ništa vrijednosno ne dijeli sa onih 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda koji su u Bitci na Kozari 3. i 4. jula 1942. godine probile iz obruča njemačkih i ustaških jedinica. Ne dijeli jer na Vojnoj akademiji koju pohađaju ti kadeti predavanja drže presuđeni ratni zločinci. Predaju i oni koji glorificiraju presuđene ratne zločince poput Ratka Mladića. Zbog toga pripadnici Vojske Srbije nisu svojim prisustvom simbolizirali vrijednosti Kozarske bitke, već defileom demonstrirali silu i nepoštovanja prema žrtvama genocida, preživjelima i njihovim porodicama.
Kako promjeniti percepciju?
Ove ocjene o suštinskoj poruci oba događaja su samo refleksija onoga što svjedočimo godinama u Srbiji. To nije suočavanje sa prošlošću, nego institucionalno podržano negiranje zločina genocida, glorifikacija ratnih zločinaca i revizija historije.
Da bi se dolazak policajaca Republike Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone i/ili defile kadeta i starješina drugačije percipirao on bi zahtijevao spremnost Srbije da se prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema državi, bez zaobilaženja sporazuma koje je ratificirala država, i bez pozivanja na Deklaraciju koje po svojoj suštini ima destruktivan sadržaj za BiH.
Percepcija bi se mijenjala i kada bi Srbija odlučila da prizna svoju ulogu i počinjene zločine, javno i nedvosmisleno, izbjegavajući bilo kakvo negiranje ili umanjivanje. Taj potez mora biti iskren. Morao bi biti popraćen akcijama koje pokazuju posvećenost pomirenju. Termini “pomirenje” i “mir” ne smiju pretvarati u floskule od strane onih koji svaki govor o historijskim i sudskim činjenicama, pravu Bosne i Hercegovine na zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta, pravu da slijedi zvanično definirane vanjskopolitičke ciljeve, obilježavaju kao govor mržnje i/ili pripremu za rat, objavljujući to na naslovnim stranicama provladinih medija.
Percepciju bi promijenilo kada predsjednik Srbije i njegovo okruženje svoje javne nastupe ne bi koristili da stvaraju narativ o egzistencijalnoj prijetnji koja dolazi od Bošnjaka, Albanaca, Zapada ili nekog drugog, kultivirajući tako kulturu mržnje i emocionalne osnove za izazivanje nasilja prema targetiranim grupama.
Sve dok umjesto snažnog, etičkog političkog vođstva, posvećenog miru, pravdi i pomirenju, koje postavlja primjer koji će društvo slijediti, u Srbiji imamo vodstvo koje je personalno i/ili ideološki zarobljeno u viktimizirajućem diskursu situiranom u rasponu 1389-2024. percepcija političkih institucija Srbije, posebno vojske i policije, ostat će onakva kakva je opisana u presudama Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, stenogramima Vrhovnog saveta odbrane Savezne republike Jugoslavije, presudi Međunarodnog suda pravde…
