Kad su uposlenici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine prije nekoliko sedmica najavili da će zbog nemogućih uvjeta u kojima djeluju obustaviti rad, i to tačno na 32. godišnjicu spaljivanja Vijećnice, niko se iz vlasti nije pretjerano trznuo. Ministrice i ministri na kantonalnom i na federalnom nivou, tek da otupe medijski efekt, malo su prebacivali lopticu jedni drugima, ne nudeći nikakvo rješenje; jedni su demonstrirali temeljno nerazumijevanje uloge NUBBiH-a, drugi su se ostrvili na uposlenike koji pet mjeseci nisu primili plaću i koji svoj važan posao obavljaju u zgradi kojoj prijeti isključivanje struje; treći su se pak cinično obradovali uništavanju ove institucije jer je to svakako dio njihove političke agende u kojoj je poželjno da ova zemlja izgubi ugaoni kamen svog samorazumijevanja. Osim toga, išlo se u susret Sarajevskom filmskom festivalu, koji je za mnoge političare željne naslikavanja na crvenom tepihu očito vrhunac kulture, kao što je za neke od njih “istraživanje piramida” u Visokom vjerovatno najvažniji znanstveni projekt, a za ministra vanjskih poslova i šefa jedne od vladajućih stranaka zadržavanje pjevačice Severine, građanke druge države, na srbijanskoj granici, bitnije je od zatvaranja jedne od temeljnih, i da upotrijebimo jedan popularan termin, “državotvornih” institucija ove zemlje. Ona uistinu jeste “državotvorna” u doslovnom smislu te riječi, jer je bez nje kulturna posebnost, a time i identitet Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjaka, osuđen na nestanak.
Da se razumijemo: ukoliko NUBBiH zaista bude zatvorena, čak i na kraći period, niko u Bosni i Hercegovini u tom razdoblju neće moći objaviti knjigu s bosanskohercegovačkom identifikacijom (ISBN brojem), koju daje isključivo Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i koja predstavlja neku vrstu lične karte svake publikacije u međunarodnim okvirima. Faktički bi time zamrla bosanska pismenost. Neki će se izdavači, doduše, možda pokušati preusmjeriti na Narodnu i univerzitetsku biblioteku RS-a, jedinu instituciju pored NUBBiH-a, koja daje identifikacijski broj, ali koja opet nema nikakav međunarodni status jer u vanjskim okvirima, u međunarodnoj bibliotečkoj mreži, jedino je priznata NUBBiH. Sasvim je sigurno da je ovaj scenarij dio političke agende jer bi to praktički značilo da niko neće moći objaviti nijednu publikaciju na bosanskom jeziku, pošto NUB manjeg entiteta ne priznaje drugi jezik osim srpskoga. Moguće je da bi hadezeovske garniture, otjelovljene u notornoj federalnoj ministrici kulture, mogle iskoristiti ovu situaciju da registriraju vlastitu nacionalnu biblioteku. Rezultat bi svega toga bila deinstitucionalizacija pisanog bosanskog jezika, potpuna destrukcija bosanskohercegovačke kulture i dovršenje projekta njenog koloniziranja od Srbije i Hrvatske. Nakon političke okupacije, koja je već u toku, uslijedila bi tako i kulturna okupacija.
I još da potcrtamo, jer mnogi ne razumiju: NUBBiH nije samo obična biblioteka za pozajmljivanje knjiga; ona ima funkciju središnjeg arhiva bosanskohercegovačke pismenosti, svih knjižnih i serijskih publikacija koje su se objavljivale i koje se objavljuju u našoj zemlji, i kao takva ona je i naučna i kulturna ustanova prvog reda i nulte kategorije. Ona je fundamentalna institucija našeg kulturnog pamćenja; bez nje bismo bili odsječeni od svog naslijeđa, otkinuti od svoje prošlosti, ali i od svoje budućnosti: ona je neka vrsta centralnog nervnog sistema ili krvotoka naše kulture. Ukoliko ova institucija prestane s radom, naša će se zemlja u kulturalnom smislu vratiti u predmoderno doba arhaične plemenske zajednice.
Malo ko iz prethodnih vladajućih garnitura vlasti, koje nikada nisu ozbiljno pokušale trajno riješiti status ove institucije, može biti amnestiran od odgovornosti. Problemi sežu duboko u prošlost i veoma su kompleksni, ali je tačka do usijanja ipak dovedena pod ovim vlastima, koje se, čini se, posebno ističu arogantnošću, nekompetentnošću i diletantizmom. Ostat će upamćeno da je za vrijeme prvog mandata sadašnjeg federalnog premijera zatvoren Zemaljski muzej BiH, spaljen dio Arhiva Bosne i Hercegovine, a da je za vrijeme njegovog drugog mandata NUBBiH, koju četničke horde s okolnih brda nisu uspjele ugasiti ni nakon što su je zapalili, obustavila svoje aktivnosti. To je užasno simboličko breme nad kojim bi se ova vlast trebala zamisliti.
Rješenja bi bilo napretek kad bi bilo političke volje: pravnici koje sam konsultirao objasnili su mi da se ne moraju mijenjati osnivačke, pa čak ni upravljačke strukture da bi se osiguralo stabilno finansiranje NUBBiH-a. Osim FBiH, i općine i gradovi i kantoni mogu legalno participirati u budžetu koji bi bio dostatan za normalno funkcioniranje ove (ali i drugih ugroženih) institucija, a troškovi njihovih bazičnih potreba (svih zajedno) na godišnjem nivou ne prelaze više od 4-5 miliona maraka (samo Općina Centar ima najmanje desetostruko veći budžet). Ni Dodik ni Čović ne stoje tome na putu, nego smo prepreka mi sami, odnosno oni politički faktori koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački orijentirani i koji konačno moraju shvatiti, bez obzira na to na kojem su nivou vlasti, da je briga o bazičnim institucijama našeg postojanja njihova sveta obaveza, a ne pitanje dobre volje ili milostinje. To je nadležnost, da iskoristimo riječ koju često koriste kao paravan, svih njih. Potrebna je, ponavljam, samo volja, i to ona temeljna volja za državom, koja dijeli historijske od nehistorijskih zajednica. Treba i malo hrabrosti da se napravi iskorak, onda još nešto koordinacije, želje za dogovorom i organizacijskih sposobnosti – svega onoga čega ova vlast, nažalost, očigledno nema.
Ali prije svega toga potrebna je ipak svijest malo veća od egomanijačkog poriva većeg dijela naše političke klase za samoprezentacijom. Shvatit će brzo šta znači ovaj očajnički potez uposlenika NUBBiH-a (šta god ko mislio o njemu): jer se u FBiH bez ISBN-a više neće moći objaviti nijedna knjiga (što možda te naše dužnosnike ne tangira toliko), ali također niti jedan zakon u Službenom listu. Onda neka se slikaju, na crvenom ili tepihu neke druge boje.
