Foto: crodex.net
Pa se, primjerice, dogodi prošlih nekoliko dana da CRO premijer Andrej Plenković u sklopu službenog posjeta Egiptu – ne bi li izbjegao blamažu jer se nije pojavio na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića, što je protokolarna, ali i dužnost prema svojim sugrađanima – polaže vijenac na hrvatskom groblju u bivšem izbjegličkom kampu El Shatt na Sinaju, a ni jednom riječju ne spomene povijesne činjenice o tomu kako/zašto je vodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta uz pomoć saveznika Britanaca potkraj Drugoga svjetskog rata spasilo živote cca 30.000 Dalmatinaca (cca 80 posto Hrvata iz partizanskih obitelji) od odmazde njemačkih nacista i domaćega ustaškog šljama nakon kapitulacije talijanskih fašista.
S obzirom na jadnu profesionalnu strukturu u nacionalnim medijima, ni ta se branša nije proslavila objavom pune istine o El Shattu, pa će naraštaji kojima se u školama više ne predaje gradivo o tomu tko je bio tko u tzv. NDH, tko se borio za slobodu, a tko kao podguzna muha njemačkim nacistima i talijanskim fašistima veleizdajnički, krvavih ruku do ramena od srpske, romske, židovske, „nepoćudne“ hrvatske i još nekih krvi vikao „Za dom (i poglavnika) spremni“ te desnicom mjerio visinu kukuruza. Da bi ih, krvnike, u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj slavio čavoglavi Thompson onom drnda-mrnda sramotom „Jasenovac i Gradiška Stara“ te genocidnim krikom „Za dom spremni“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“ počinjao svoje koncerte.
Narodna sudbina
Nakon olovnih 1990-ih – kada je bivši Maršalov miljenik s druge strane zagorskog brda između Velikog Trgovišća i Kumrovca, partizan od 1941. godine, desetljećima uvjereni komunist i branitelj jugoslavenskoga tzv. samoupravnog socijalizma, kadrovik u samom vrhu JNA i umirovljeni general jugoslavenske vojske Franjo Tuđman naprasno okrenuo ćurak – (pro)ustaštvo je oktroirano kao in, a antinacifašizam s Titom, NOB-om i 45 godina socijalističke Hrvatske su prokazani kao aut. Jamačno se Otac Domovine okreće u svomu vječnom počivalištu, ali… Narod koji dopušta da mu šaka ucrnjenih tzv. ljudi nahvao (dum Marin), polit-ideološki zlih i budućnosno slijepih zamračuje najsvjetlije epizode njegove prošlosti – bez kojeg temelja, zapisanog u Izvorišnim osnovama Ustava RH – dakle taj narod mora podijeliti sudbinu mase iz pripovijetke „Vođa“ srpskog klasika Radoja Domanovića. Šteta, ali…
Istodobno, dok je povijesno slijep Andrej CRO Plenković, je li, s kulturno-medijskom ministricom Ninom Obuljen-Koržinek šalabajzao pustinjskim pijeskom po egipatskom Sinaju, novi/stari predsjednik RH – à propos, dvije godine prije premijera poklonio se mrtvima na groblju u El Shattu – počastio je osobnim pozivom i bio ugostio na inauguraciji na Pantovčaku najstariju živuću Titovu partizanku Vjeru Andrijić (101). Časna drugarica Andrijić se u dobi od jedva 18 godina pridružila partizanima, te je kao bolničarka u 1. četi 1. bataljuna Prve dalmatinske brigade sudjelovala u svim najvažnijim partizanskim bitkama s nacifašističkim okupatorom te domaćim veleizdajnicima, uključivo presudne za Narodnooslobodilački pokret na Neretvi i Sutjesci.
Dolazak partizanke Vjere Andrijić među stotinjak uglednih predstavnika političkoga, vjerskog i društvenog života RH toga svečanog 18. veljače 2025. na Pantovčku – „iznimno sam ponosna i zahvalna predsjedniku Milanoviću što me je pozvao, ali tužna što mnogi moji partizanski drugovi nisu imali priliku doživjeti toliku čast“ – pobudio je pozornost nazočnih, ali i tzv. mainstream medija više zbog pozne dobi drugarice Vjere nego zbog toga čemu je svjesno darovala najbolje godine svoga života. Hrvatskoj slobodi bez koje današnje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne bi bilo. I onda se nađe izvjesni bivši dječji maneken za juhu Agrokomerca „legendarnoga“ velikokladuškog Fikreta Abdića-Bábe, je li, samodopadni polit-ideološki kameleon (od SDP-a i HHO-a do DP-a i DOMiNO-a, sic transit) Igor Peternel, koji nije pozvan na inauguraciju jer je beznačajan, pa bubne u tv-oko i ostane živ: „Dolazak bivše partizanke Vjere Andrijić na inauguraciju hrvatskog predsjednika je provokacija!“
Kakva provokacija!? Koga odazivom na poziv predsjednika svoje države provocira zaslužna partizanka!? Kojoj ne samo izvjesni polit-ideološki kameleon s političke margine nego i dobar dio aktualnih političara nije vrijedan cipele čistiti? Kakve zasluge krase Igora Peternela vrjednije u povijesti hrvatskog naroda od partizanskih Vjere Andrijić?! Reklamiranje „Agrokomercovih“ juha kakvih više nema, a bile su stoput bolje od ijedne današnje u razvikanim trgovačkim lancima!? Preskakanje „karijernih“ (sic transit) prepona u pretrčavanju iz socijaldemokratske u proustašku opciju domovinskopokretnog disidenta, vidi vraga, dojučerašnjeg političkoga gazde Ivana Penave, koji se nacionalno savjesno odazvao pozivu na inauguraciju i svoga državnog poglavara!? Dajte najte, nekakav Peternel!
Ne radi se samo o tom drastično stršećem a zapravo marginalnomu polit-moralnom incidentu, nego o još jednom kamenčiću u mozaiku sramotne, pomodarske tzv. kulture zaborava nacionalnog ponosa i slave. Tik uz, je li, kamenčić premijerova „previda“ na pustinjskom pijesku El Shatta, pa i Hinina neprofesionalnog „zaborava“ činjenica tko je i zašto organizirao od 1943./1944. do 1946. godine zbrinjavanje u Egiptu via Italija 30.000 žena, djece, bolesnih i starijih, neborbenoga dalmatinskog stanovništva što je na razne načine sudjelovalo/simpatiziralo Narodnooslobodilački pokret i zato bilo životno ugroženo.
Samo je iz „crvene“ dalmatinske metropole oko 12.500 ljudi sudjelovalo u partizanskom pokretu, a tek po zanemarivih 50 Splićana je bilo pristupilo ustašama tzv. NDH i četnicima u Dalmatinskoj zagori i BiH. Netom po kapitulaciji 1943. godine Duceove fašističke Italije – kojoj je poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić bio Dalmacijom s otocima, Gorskim kotarom i Istrom „honorirao“ jataštvo za ustašku falangu u doba Kraljevine Jugoslavije, koje će pokrajine Titove partizanske armije oružjem vratiti matici zemlji – u Dalmaciji je započela žestoka utrka partizana i njemačke okupatorske vojske i ustaša za zaposjedanjem bivše fašističke okupacijske zone.
Partizansko zbrinjavanje zbjega
Da ne nastrada u njemačko-ustaškoj odmazdi te u ratnim operacijama u kojima je partizanima bilo pomagalo zapadno savezničko zrakoplovstvo, stanovništvo je partizanskim i privatnim brodicama organizirano sklonjeno na otok Vis, gdje se tada (tzv. Duhova špilja, kasnije Titova špilja) nalazio i Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i političke vlasti na čelu s vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom. Budući da se broj izbjeglica na Visu drastično povećavao i višestruko nadmašio broj domicilnih, uglavnom siromašnih poljodjelsko-ribarskih žitelja, došli su u pitanje njihov smještaj, prehrana, organizacija urednog života itsl., pa je partizanska vlast dogovorila sa saveznicima njihovo zbrinjavanje na području napuštene britanske vojne baze na Sinaju.
Dva partizanska i jedan britanski brod prevezli su izbjeglice s Visa u Bari, da bi zbjeg potom završio u Egiptu jer su britanske i američke snage najurile iz sjeverne Afrike elitne postrojbe najsposobnijeg/najcjenjenijega Hitlerovog feldmaršala Erwina Johannesa Eugena Rommela nadimkom Pustinjska lisica. Erwin Rommel će listopada 1944. – nakon neuspješnog atentata skupine generala Wehrmachta na Führera, u kojoj je sudjelovao – po Hitlerovu ultimatumu progutati otrov da bi spasio obitelj od odmazde i neupitnim ugledom u javnosti gubitnički nacistički režim. Njegova smrt je prikazana kao posljedica srčanog udara, Hitler je 18. listopada 1944. proglasio danom žalosti, a Rommel je pokopan uz sve vojne počasti.
„El Shatt je po svom društvenom uređenju i općem funkcioniranju bio socijalističko društvo, prethodnica nove jugoslavenske države“, piše povjesničar Branko Radonić u knjizi El Shatt – Dalmatinci u pustinji. „Iako su narodni odbori kraće ili duže, ovisno o vojnoj situaciji na terenu, upravljali i brojnim oslobođenim područjima Jugoslavije tijekom rata, samo se u zbjegu – daleko od opasnosti rata i pod materijalnom zaštitom Saveznika i od njih priznatom autonomijom – mogla razviti društvena zajednica slična onoj kakvu su komunisti stremili stvoriti u Jugoslaviji poslije rata. (…) Svatko je volonterski pridonosio zajednici koliko je mogao u skladu sa svojim vještinama i mogućnostima, ne tražeći nikakve nagrade ili priznanja za to.“
Centralni odbor zbjega organizirao je život u El Shattu, koji je pak više no uspješno funkcionirao u svim ključnim infrastrukturnim i socijalnim ali i zdravstvenim, prosvjetnim, kulturnim, sportskim i inim sastavnicama. Splitski nogometaši NOVJ Hajduka, današnji „Bili“, odigrali su 11. travnja 1945. utakmicu u El Shattu protiv Jedinstva, neslužbene reprezentacije zbjega. Oduševljeno ih je na prigodnoj svečanosti s glazbenim programom dočekalo više od 5000 sunarodnjaka u tom pustinjskomu šatorskom gradu. Radonić piše da je u zbjegu bilo organizirano novinarstvo, ali i to kako se – unatoč, je li, gotovo beziznimnoj opredijeljenosti izbjeglica za NOB koji su vodili ateisti Komunističke partije Jugoslavije i Josip Broz – pridavala i velika pozornost religijskim osjećajima vjernika.
„Čim je zbjeg došao u El Shatt“, zapisao je Branko Radonić, „dostupni učitelji su počeli okupljati djecu kako bi mogli otvoriti škole. Tada nisu imali nikakvog smještaja za učionice ni pribora. Predavalo se vani, a djeca su učila prva slova pišući ih prstima u pijesku. Kasnije su učionice ušle pod šatore, Saveznici su nabavljali određene količine pribora i zbjeg se podučavao, i to ne samo djeca već i odrasli i starci. Posebno oduševljavaju tečajevi opismenjavanja zbog zauzetog stava da se u domovinu nitko ne smije vratiti nepismen. Otvoreni su vrtići, osnovne i srednje škole i svakovrsni tečajevi, pa je tako na svim razinama u siječnju 1945. čak 282 nastavnika podučavalo 10.922 ljudi.“
Neko je vrijeme u zbjegu u Italiji boravio poznati skladatelj Ivo Tijardović, a u Egiptu plodonosno djelovao skladatelj i dirigent Josip Hatze, veliki književnici Ranko Marinković i Vjekoslav Kaleb, političarka Savka Dabčević-Kučar, kipar Ante Kostović (učenik Ivana Meštrovića i Frane Kršinića) etc. Kostović je i autor spomenika „Majka Domovina“ (žena pognute glave u narodnoj nošnji) na hrvatskom groblju u El Shattu, gdje je pokopano 850 umrlih u zbjegu. „Stvarno je dirljivo“, primijetila je na groblju ministrica Nina Obuljen-Koržinek, kao da je turistička vodičica, što samo po sebi govori o odnosu HDZ-ove vlasti prema slobodarskom dijelu hrvatske novije povijesti. „Svi mi taj El Shatt zamišljamo, jer smo čitali o tomu, to je ostalo u kolektivnom pamćenju, ali je nevjerojatno doći na ovo mjesto i zamisliti u kakvim su uvjetima živjeli naši sunarodnjaci.“
U El Shattu se nije samo umiralo, već su sklapani i brakovi, čak i s britanskim vojnicima, rodilo se više od 500 djece i život na pustinjskom pijesku se nije dao zatrti, otimao se svim izazovima.
Inaugurativna opomena
Istodobno, u njihovoj se domovini i cijelom svijetu rađala nova zora, čijem je svitanju i slobodi nesebično prisnažila svojom mladošću i časna partizanska bolničarka Vjera Andrijić iz Splita. Spašavajući živote svojih ranjenih drugova u najtežim bitkama Drugoga svjetskog rata na Balkanu. Je li to provokacija, Milanovićeva ili njezina time što se odazvala pozivu!? Na kojemu su se pokliznuli u živo blato javne sramote i premijer Andrej Plenković, i Milanovićev šogor na čelu tzv. Visokog doma Gordan Jandroković nadimkom Njonjo i Pudlica („išao bih ja na Pantovčak, ali mi gazda ne da, pa…“!?) i svi viđeniji članovi HDZ-a.
Nesreća je Bijedne Naše u tomu što upravo ti na ćukama zakonodavno-izvršne i pravosudne vlasti ne samo toleriraju nego i sudjeluju u afirmaciji revizionističke agresije na povijesnu istinu, koju je Plenković bio prešutio (ne samo) pod Kostovićevim spomenikom „Majka Domovina“ u El Shattu te marginalan polit-ideološki kameleon besramno nazvao – provokacijom. „Ključno je da budemo samokritični i kao pojedinci, i kao vlast, i kao društvo“, nije bez razloga predsjednik RH Zoran Milanović istaknuo u vrlo razumno sročenom i ciljano usmjerenom inaugurativnom govoru, gdje su sažeti i razlozi posebnoj počasti Titovoj partizanki Vjeri Andrijić.
„Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i u priznavanju vlastitih stranputica. A gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svi ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji, trenutno ili stalno slabiji. Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja, ikome, na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.“
A ta kuća – pročitaj i Izvorišne osnove Ustava RH! – ne počiva na (pro)ustaštvu, gdje je časna partizanka Vjera Andrijić provokacija, a još manje na nakaznom polit-ideološkom orgijanju genocidnim crnilom tipa „Za dom spremni“, „Ajmo, ajmo ustaše“, „Jasenovac i Gradiška Stara“… Ta kuća nije za sve nas, samo je za narogušeni buljuk onih zaslužnih poruke – „daleko im kuća“. I točka? Eeeee, neće biti točka, barem zasad, kaže pravosudna vlast budući da je bivša partizanka bila i medijski i, čini se, politički hit Milanovićeve predsjedničke inauguracije, koji pak hit nikako ne ide pod povijenim revizionizmom pofriškanu (pro)ustašku kapu sa skrivenim ušatim U iza Thompsonova „domoljublja“ i tzv. navijačkoga „dostojanstvenog“ slavljenja isključivo „svojih na svomu“.
Partizanka Vjera Andrijić – isprovocirana novinarskim pitanjima – nije se libila ispripovijedati Vida TV-u što se, zapravo, dogodilo početkom veljače 1945. godine u franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu, gdje su dalmatinski partizani ubili 12 katoličkih svećenika, među njima i ujaka poznatog ekonomiste Ljube Jurčića. Taj i još neki partizanski zločini nad hercegovačkim franjevcima do danas nisu raščišćeni do kraja niti su krivci sankcionirani, pa je na prisjećanja Vjere Andrijić smjesta reagirao DORH radi tzv. izvida, u medijima se oglasio i širokobriješki gvardijan svojom istinom, a DORH-ovu je revnost komentirao i Milanović.
„Borba je bila, nismo imali borbu ni sa čim nego sa crkvom i dokle god crkva nije pala, dok popovi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao, bila je noć“, kazala je bivša partizanska bolničarka Vida TV-u. „To sam ja svojim očima vidjela. Upali su naši u crkvu, naravski zarobili, to su bili popovi koji su imali mitraljez sa zvonika, zadnje koje je, to je bilo sa zvonika. Mi smo zarobili pet-šest popova koliko je bilo, bili su svi, hvala Bogu, u haljama.“
Milanović je istaknuo kako je „mogla izraziti žal prema ljudima koji su nedvojbeno likvidirani“
„Ali to je naša povijest. Mi nemamo baš stvari kojima se možemo bezuvjetno ponositi i koje su savršene. Svaka je zašpricana nekim ubojstvom, manje ili više masovnim, netko je radio ovo, netko likvidirao 1000 zarobljenika u Jasenovcu dva dana prije kapitulacije, nije tu bilo puno čovječnosti. Andrijić je svjedokinja jednog vremena. Likvidacija franjevaca je još jedna trauma hrvatskog društva. Krivci su mrtvi, a krivac sigurno nije Vjera Andrijić, bolničarka. Ona je tu nebitna. Sve skupa je ispalo kako nije bilo zamišljeno.“
À propos, nitko ne spominje činjenicu da je tzv. Crkva u Hrvata ne samo priznavala ustašku vlast u tzv. NDH nego su i brojni njezini svećenici, s ustaškim vojnim činovima, osobno bili sudjelovali u genocidnim progonima, pokrštavanjima, pljačkama i masovnim pokoljima. Recimo, Tomislav Filipović, hercegovački fratar-koljač srpske nejači u Potkozarju, kapo konc-logora Stare Gradiške, ubojica žena i djece u Jasenovcu, intimus zapovjednika jasenovačkog stratišta Vjekoslava Maksa Luburića, koji je fra Filipovića počastio nadimkom Majstorović. Zbog „majstorskog“ baratanja kamom na vratovima logoraša. Hodajući užas u fratarskom habitu. A nije jedini, dapače.
Zagrebački pak nadbiskup Alojzije Stepinac – čija se kanonizacija neće dogoditi još o-ho-ho desetljeća, možda i stoljeća – 1941. je godine, netom po proglašenju ustaške paradržave, bio poslao okružnicu svećenicima u dijecezi o tomu da imaju poštovati „hrvatsku vlast“, a travnja 1942. ga je papa Pio XII. imenovao vojnim vikarom u tzv. NDH. Rat je prošao kako je prošao, a potom su redom iskrsavale katastrofalne činjenice o tomu kakav je zapravo bio marionetski ustaški režim tzv. NDH. Genocidan.
U Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu s jeseni 1945. do uhićenja i osude na smrt vješanjem skrivao se istaknuti član ustaških rasova Erich Lisak – nadbiskup Stepinac o tomu „nije imao pojma“, sic transit – desna ruka poglavnika tzv. NDH, lik od njegova posebnog povjerenja, koji je potpisivao odluke o životu i smrti: uhićenjima, odmazdama, zatvaranjima u logore, strijeljanjima… Suđeno mu je 1946. godine u Zagrebu zajedno s Alojzijem Stepincem. Iza oltara franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu iskopano je 36 skrivenih sanduka zlata što su ga ustaše oduzeli ubijenim Srbima, Romima, Židovima u Jasenovcu i četrdesetak konc-logora te opljačkali po domovima „nepoćudnih“ u gradovima i selima.
Erich Lisak, ali i sam ustaški poglavnik Ante Pavelić te najveći dio njegovih suradnika u masovnim ratnim i zločinima protiv čovječnosti, uključivo katoličke svećenike, ali i Ivana Stiera – djeda današnjeg HDZ-ova eurozastupnika Davora Ive Stiera, sic transit! – mjesecima su bježali od ruke pravde mahom u prekooceanske zemlje tzv. štakorskom stazom svećenika Krunoslava Draganovića i Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Dobivali su krivotvorene dokumente na lažne identitete kako bi prevarili savezničke vlasti, zametnuli trag i izbjegli odgovarati za zločine.
Ujaci (ni)su imali mitraljez?
Ivan Stier, „čovjek sa šarcem na ramenu“ na fotografiji zloglasne ustaške Crne legije, (po)ratni intimus Maksa Luburića, krvnika najstrašnijeg konc-logora na europskom jugoistoku, Jasenovca, našao se 13. na listi ratnih zločinaca, kojega je Titova Jugoslavija tražila za izručenje iz Argentine.
Za razliku od tih i takvih što su u „pastirskim“ haljinama – u čije ime, vrag ih nosio u vražju mater! – sijali stravu i smrt 1941. – 1945. tzv. NDH–om, pa krvavi do ramena u habitima ili civilu bježali glavom bez obzira, župnik središnje zagrebačke župe Svetog Marka i crkve na istoimenom trgu između Banskih dvora i Hrvatskog sabora te iznimno cijenjeni među vjernicima humanitarac Svetozar Rittig pridružio se u drugoj polovici 1941. godine partizanima, Narodnooslobodilačkom pokretu.
Tzv. Crkva u Hrvata mu to nikad nije oprostila, baš kao što nikad nije otvoreno osudila sudjelovanje dijela svoga klera u najtragičnijim epizodama najcrnjeg dijela novije hrvatske prošlosti. „Stado“ za ovu priliku ostavimo po strani. Međutim, polit-ideološki promiskuitetna vlast u tri prošla desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, idući Crkvi niz dlaku zbog izbornih profita i povijesnog revizionizma kao honorara (pro)ustaškoj emigraciji za sufinanciranje Domovinskog rata, upravo sad DORH-ovim brzinskim tzv. izvidima „sjećanja“ partizanske bolničarke na fratarski Široki Brijeg veljače 1945. dokazuje onu da vuk dlaku mijenja, li ćud nikada. Nema šanse, je li, da su zapadnohercegovački ujaci imali na crkvenom tornju – mitraljez!?
Dobro, nikakav mitraljez – Milanović je u pravu, bez obzira na to što su pravda i krivda danas i 1945./1946. godine imale bitno drukčiju težinu – ne opravdava hladnu egzekuciju, baš kao što nikakvo Plenković-medijsko „domoljublje“ ne opravdava krivotvoriti epopeju El Shatta.
