Žestoke ulične borbe izbile su između suparničkih milicija u centru libijske prijestolnice Tripolija, svega nekoliko sedmica prije Kurban-bajrama. Ovi sukobi su najsilovitiji viđeni u posljednje vrijeme i ne pokazuju znakove smirivanja. Situacija je šokirala stanovništvo, ogolivši koliko je zapravo krhka sigurnost koju je premijer Abdul Hamid Dbeibeh obećao obnoviti kada je preuzeo funkciju 2021. godine.
Postalo je jasno da bez funkcionalnih državnih institucija i legitimnih, demokratskih struktura, trajni mir u Libiji ostaje samo san. Ipak, politička elita odbija odustati od statusa quo, jer se boji gubitka moći. Umjesto da teže kompromisu, oni učvršćuju svoju moć kroz kontrolu nad milicijama, ekonomskim mrežama pokroviteljstva i institucionalnim utjecajem. Dok premijer ključne funkcije popunjava članovima porodice i lojalnim biznismenima, general Kalifa Haftar sve više učvršćuje svoj utjecaj kroz formalne državne strukture.
Politička blokada
Od pada Gadafija, Libija trpi stalnu nestabilnost i političku podjelu. Iako je 2021. godine, nakon međunarodnih pregovora, postavljena vlada nacionalnog jedinstva pod Dbeibehovim vođstvom, izbori nisu održani kao što je bilo obećano i politička blokada traje do danas. Na zapadu zemlje, međunarodno priznata vlada kontroliše samo dio teritorije, oslanjajući se na podršku raznih milicija. Na istoku, Haftar i njegova “Libijska nacionalna armija” kontrolišu oko dvije trećine zemlje, uz podršku parlamenta i paralelne vlade pod Osamom Hamadom. Haftar takođe ima utjecaj na političku agendu i sigurnosnu situaciju širom zemlje, preko svojih saveznika u Visokom državnom vijeću i militantnih grupa na zapadu.
Ideja da se zapadnolibijske milicije formalno uključe u državne strukture – poput Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova – izvorno je zamišljena kao korak ka reformi sigurnosne politike. No, ovaj pristup je rezultirao infiltracijom, pljačkom i kontrolom države od strane milicija. Dakle, stalni sukobi u Tripoliju nisu izolirani incidenti, već simptomi sistemske borbe za moć među suprotstavljenim interesima.
Najnovija eskalacija u Tripoliju to jasno pokazuje: dogodila se samo dan nakon što je ubijen najutjecajniji vođa milicije, Abdel Ghani al-Kikli, poznatiji kao Gneva. Od 2021. vodio je kontroverznu Agenciju za podršku stabilnosti i smatran je ključnim saveznikom Dbeibehove vlade. Zauzvrat, dobio je mogućnost da postavlja lojalne osobe na važne državne pozicije i pristup državnim resursima, uprkos svojoj kriminalnoj prošlosti. Postavljao je svoje ljude u ministarstva, centralnu banku i strateški važne državne kompanije – posebno u sektoru nafte i telekomunikacija – čime je stekao kontrolu nad zakonima i regulacijama koje značajno utiču na svakodnevni život, poput monetarne politike, prava žena i civilnog društva.
Razlog zašto su vođe milicija poput Gneve postale toliko utjecajne jeste taj što Libija nema funkcionalnu vladu, nezavisan pravosudni sistem niti odgovornost.
Dbeibeh je ovaj potez prikazao kao legitimnu sigurnosnu mjeru. U stvarnosti, međutim, sve ukazuje na unutrašnju borbu za moć s Gnevom, koji je postao previše utjecajan, zahtijevajući više kontrole i resursa, te je predstavljao sve veću prijetnju Dbeibehu i drugim milicijama koje ga podržavaju. Nedavno je čak upotrijebio nasilje kako bi povećao svoj utjecaj na telekomunikacijsku holding kompaniju, kidnapujući njenog predsjednika koji je blizak Dbeibehu.
Nakon Gnevine smrti, očekivalo se da bi država mogla preuzeti veću kontrolu – ali sada druge problematične milicije zauzimaju njegovo mjesto. Dbeibeh se oslanja na ove grupe da se zaštiti od osvete Gnevinih saveznika. No, njihova podrška dolazi uz visoku cijenu, kao i ranije. Gubitkom Gnevine podrške, Dbeibeh je izgubio povjerenje ključnih saveznika, pa sada mora skupo kupovati nove lojalnosti.
Dbeibeh ipak nije pridobio narod. Mnogi ga smatraju direktno odgovornim za kontinuirano nasilje i nove sukobe, pa su u velikom broju izašli na ulice Tripolija zahtijevajući njegovu ostavku – protesti kakvi dugo nisu viđeni. No, nezadovoljstvo njime nije novo. Čak i nakon četiri godine na vlasti, njegova vlada nije uspjela osigurati stabilnost, vladavinu prava niti održati izbore. Uprkos velikim naftnim rezervama, socioekonomska situacija u zemlji nije se popravila. Oko 40 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a oko 20 posto je nezaposleno. Mnogim mjestima nedostaje struja i osnovna infrastruktura. Državne škole i bolnice su podfinansirane i preopterećene, dok politička elita – na zapadu i istoku – i dalje koristi korupciju za vlastitu korist.
General Haftar ponovo koristi situaciju kako bi proširio svoj utjecaj širom Libije, kao što je to radio i u ranijim krizama. Na zapadu podržava opozicione snage kako bi dodatno destabilizirao već oslabljenu Dbeibehovu vladu. S druge strane, Haftar od propalog ofanziva na Tripoli 2019. godine konstantno jača svoju moć: vojno kroz Libijsku nacionalnu armiju, a ekonomski kroz sinove koji kontrolišu resurse. To uključuje proizvodnju i izvoz nafte, kao i libijski Fond za razvoj i obnovu, za koji je parlament početkom juna odobrio poseban budžet od 12,71 milijardi dolara – pod vodstvom jednog od Haftarovih sinova i izvan redovnog budžeta.
Prilike za promjenu?
Ali krize donose i prilike za promjene. Od propalih izbora 2021, Libija je zaglavljena u političkoj blokadi, a narod sve više frustriran, nadajući se da će slobodni izbori, vladavina prava, socijalna pravda i kraj samovolje donijeti novi početak. No i u ovoj krizi prijeti razočaranje. Suprotstavljene strane koriste zastoje kako bi spriječile izbore ili bilo kakve reforme koje bi mogle ugroziti njihovu poziciju. Malo je vjerovatno da će posljednji događaji dovesti do suštinske promjene. Borba za Tripoli i plijen među suparničkim milicijama vjerovatno će se nastaviti dok se ne postigne dogovor o podjeli moći i resursa. Čak su i protesti protiv Dbeibehove vlade oslabili, jer ga mnogi sada vide kao manje zlo u poređenju s mogućim vojnim pučem koji bi predvodio Haftar.
Evropska unija i Njemačka igrale su ključnu ulogu u libijskoj politici od 2020, prvenstveno kroz Berlinsku konferenciju, koja je dovela do Dbeibehove vlade. Zajedno s regionalnim „kvariteljima“, od tada se fokusiraju na deeskalaciju, jačanje međunarodno priznate Dbeibehove vlade i obnovu demokratskog procesa. No, bez stvarnog pritiska na sve političke aktere – posebno na samog Dbeibeha – ti napori bi mogli biti uzaludni. Simbolične mjere, poput kriznih komiteta koje formira Predsjedničko vijeće, a koje pozdravlja UN-ova misija (UNSMIL), ne rješavaju strukturne uzroke trajne nestabilnosti. Sve dok Libijom dominiraju oteta država, milicijska vlast i institucionalna fragmentacija, mirne tranzicije vlasti na temelju vladavine prava ostat će samo iluzija.
Međunarodna zajednica treba postaviti rok za održavanje slobodnih i poštenih izbora.
Da bi u Libiji došlo do trajne političke promjene, moraju se ispuniti tri ključna strukturna uslova: uspostaviti funkcionalne državne institucije, ojačati sigurnosne snage temeljene na vladavini prava i planski demontirati klijentelističke mreže. Potrebni su i stvarni koraci ka slobodnim i poštenim izborima, koji bi se odvijali u obavezujućem i transparentnom tranzicionom procesu.
Međunarodna zajednica treba postaviti rok za održavanje slobodnih i poštenih izbora; nepoštivanje tog roka trebalo bi imati diplomatske posljedice, uključujući povlačenje priznanja vladi. Treba pokrenuti postupke protiv vođa milicija odgovornih za kršenja ljudskih prava. Međunarodni mehanizmi gonjenja – uključujući Međunarodni krivični sud – moraju blisko sarađivati s libijskim pravosuđem. Istovremeno su potrebne ciljane sankcije: zabrane putovanja, zamrzavanje imovine, ekonomske sankcije i efikasan embargo na oružje. Međunarodna zajednica treba dodatno pojačati diplomatske, logističke i tehničke napore kako bi podstakla održavanje demokratskih izbora.
