Sve je manje prostora za razgovor, a sve više buke. Al Jazeera Balkans bila je rijetka platforma na kojoj su se mogli čuti različiti glasovi iz Sarajeva, Zagreba, Beograda, Skoplja, Prištine i Ljubljane.
Bio je to jedan od posljednjih medijskih prostora gdje su se bivše jugoslavenske traume, budućnosti i sadašnjosti mogle suočiti bez oružja, bez uvreda, bez zamjena teza. Gubitak tog prostora znači i gubitak ideje da je regionalni dijalog moguć, a još više da je potreban.
Za Bosnu i Hercegovinu to je dvostruka tragedija. Dijalog ovdje nije luksuz ili moralna gesta, već strateška nužnost. Onaj ko danas Bošnjacima govori da je dijalog izdaja vodi ih u političku i društvenu getoizaciju. Vodi ih u zatvoreni krug nepovjerenja, obrambene pozicije, i konačno u marginalizaciju. Dijalog među narodima u Bosni i Hercegovini, ali i sa susjedima,Beogradom i Zagrebom, nije pitanje volje, nego preživljavanja.
Karl Jaspers, koji je pisao u ruševinama poslijeratne Evrope, smatrao je dijalog temeljem autentične egzistencije. Za njega dijalog nije razmjena informacija, nego susret slobodnih svijesti u kojem dolazi do zajedničkog traganja za istinom. „Istina nije ono što pojedinac ima, ona nastaje u komunikaciji“, piše Jaspers. Dijalog je, dakle, put prema zajedničkom postojanju, prema „komunikativnoj istini“, koja ne isključuje, nego uključuje. Bez dijaloga – pada egzistencijalna sloboda. Pada smisao.
Slično nalazimo i u religijskim tradicijama: U islamskoj misli dijalog nije puka taktička kategorija, on je ontološka potreba, etička obaveza i civilizacijska praksa. U Kur’anu i dijalog ima korijene u samoj Božijoj komunikaciji s čovjekom. U kršćanstvu Isus ne propovijeda monologom s visine, nego pita: „Šta hoćeš da ti učinim?“ On ulazi u dijalog s marginaliziranima. U židovskoj tradiciji čitav Talmud je beskonačan razgovor, neslaganje i potraga za nijansom, za suglasjem unutar nesuglasja. Dijalog je jedina mogućnost da se čovjek približi istini.
Zato je država, ako već postoji volja da bude država, morala stati iza kanala kao što su Al Jazeera i N1. Ne zato da bi finansijski pomagala Katar, United Group, ili bilo kojeg vlasnika, već zato da bi koristeći se njihovim brendovima pomogla sebi.
Neki će reći da je rješenje u jačanju javnog servisa. Da treba stvoriti prostor dijaloga unutar BHT-a, FTV-a i RTRS-a. I to je, naravno, tačno. Ali ne smijemo zaboraviti: ishodišta ovdašnjih nacionalizama često su van Bosne i Hercegovine. Mnogo toga što se događa u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci oblikuje se u Beogradu i Zagrebu. I zato je komunikacija s tim centrima neupitna.
Zatvaranje Al Jazeere i povlačenje N1 s bosanskohercegovačkog tržišta suočava nas i s jednom dubljom, bolnijom istinom: ova zemlja je medijski i ekonomski postala nebitna. Tržište je premalo za ozbiljne investicije.
I možda nas ta istina još više boli: da ne postoji regionalno tržište, da je ideja jugoslavenskog prostora mrtva, da većinu ljudi u Rijeci ili Splitu iskreno ne zanima šta se događa u Zenici, Tuzli ili Nišu. I obratno.
Odlaskom Al Jazeere i najavljivanim odlaskom N1 na Balkanu će biti više tišine.
A tišina na Balkanu nikada nije bila dobar znak.
