Akademiče Ćurak, prvo što mi pada na pamet je 16. oktobar 2024. kad smo se vraćali s ručka iz restorana Preporod. Negdje između Opere i Barometra ste zastali, promišljali nekoliko minuta i zatim rekli: „Fenerbahče će biti prvak Evrope.“ Zašto je to zanimljivo? Zato što sam se to jutro vratio iz Istanbula, gdje je Crvena zvezda deklasirala Fenerbahče pobijedivši ga rezultatom 76:57. Otkud vam ta proročka misao?
Drago mi je da pričamo o nečemu što zaista volim – košarci. Iznenadio sam se ovim početkom razgovora i prisjetio se da sam to rekao. Duboko vjerujem u rad Šarunasa Jasikevičiusa i osjećao sam da u Fenerbahčeu može ostvariti ono što nije mogao u Barceloni. Jednostavno je imao strukturu igrača koja više odgovara njegovoj viziji košarke. Tim je bio dobro posložen. Ne tvrdim da znam trenerske šablone, ali unutar trenerske filozofije postoji linija u vremenu: vrijeme pripreme tima, vrijeme kad se igra u prvoj brzini, drugoj, trećoj… Fenerbahče je u trećoj brzini igrao posljednjih nekoliko kola prije play-offa. Vidjelo se da igraju veličanstveno – sve je bilo posloženo, podmazano. Drago mi je da je prepoznao da je naš Tarik Biberović veliki igrač, jer nisam siguran da su to prethodni treneri vidjeli na Šarunasov način. Rekao bih da su cijela njegova košarkaška filozofija, dubina rostera i logistika unutar kluba Fenerbahče doprinijeli da sve funkcioniše savršeno. Na Final Fouru su demonstrirali vrhunsku košarku. Vidjelo se da im niko ništa ne može.
A sezona je počela loše – ostali su bez Wilbekina, vrlo brzo se povrijedio i Wade Baldwin, nisu igrali mjesecima. Dakle, igrali su bez dva glavna igrača. Kasnije je Hayes odigrao fantastičnu sezonu. Hayes, Gudurić i Biberović su nosili Fenerbahče, a igrali su bez dva ključna igrača na kojima je građen tim.
Pomalo ironično govorim, ali nisam siguran da je Jasikevičiusu bilo toliko žao što je ostao bez Wilbekina. Mislim da je upravo on gušio igru Fenerbahčea – držao je loptu predugo, blokirao tok igre, usporavao je previše.
Je li Vas iznenadilo što mu je nedavno produžen ugovor na još dvije godine? Postoji priča da će Vasilije Micić biti njihov prvi pik.
Ako bi Wilbekin bio rezerva, backup player, to bi onda imalo smisla, pod uvjetom da ne davi loptu.
Ali, mislite li da će Fener imati problema bez dva glavna igrača – Hayes ide u NBA, a Gudurić u Olimpiju Milano? Je li Vas iznenadio Gudurićev odlazak iz Fenerbahčea? Nekako se činilo da će ostati.
Danas sam (razgovor je vođen 7. jula), gledao site Eurolige – nijedan tim nema potpun roster za narednu sezonu. Zato je teško procijeniti stvarnu snagu ekipa. Vjerovatno je i to razlog što je situacija, bar dok razgovaramo, oko Wilbekina nejasna. Da se razumijemo – on jest veliki igrač. Ali njegovo odsustvo nije ograničilo Fenerbahče. Baldwin je druga priča – sjajan jedan-na-jedan igrač, koristan za zadnju četvrtinu ako „uđe“ u šut i nezaustavljiv prodor, ali zna imati ozbiljan pad forme u toku utakmice. Što se tiče Armanija, možda gazde napokon hoće da skroje ekipu za najviši plasman.
Imaju ozbiljan novac, dovode velika imena, ali nikako da sve poslože. Ne znam je li im medicinski tim dobar, ali imali su toliko problema s povredama da ni najbolji roster ne može podnijeti toliki broj odsutnih. To se vidjelo – Armani je pobjeđivao u „naletima“. Kad su Mirotić i ostali zdravi, pobjeđuju, ali teško je bilo povezati više utakmica bez povreda. Možda je Mesinu pregazilo vrijeme – kažem to s rezervom, jer bilo je utakmica gdje se njegov tim vadio i iz 20 poena minusa. To je odlika moderne košarke – da se vraćate iz mrtvih. Možda im je glavni problem nedostatak konzistentnosti. Ipak, Messina još uvijek ima energije da vodi ozbiljan tim. Da li do Final Foura, teško.
Grčki velikani više nisu automatski favoriti. Ove godine su bili na Final Fouru, ali igrali su „siromašnu“ košarku. Olimpijakos je djelovao kao da nema rješenja protiv zone. Imali su periode kada nisu mogli dati koš pet minuta. Možda su se previše oslanjali na Vezenkova, a ostali nisu našli adekvatnu formu. Bez hemije u ekipi teško je postići više od Final Foura.
Što se tiče grčkih timova – možda je i dobro da nisu dominantni jer je Euroliga u sezoni 2024/25. jednostavno eksplodirala. Možda pretjerujem, ali ovo je vjerovatno bilo najbolje i najneizvjesnije evropsko takmičenje u ključnim sportovima. Bilo je obilje velikih timova, spektakularnih utakmica koje su rješavane u posljednjim minutama, pa čak i sekundama. Gledanost je enormno porasla, marketinški ugovori također. Dobro je što se kvalitet lige širi i na druge velike zemlje.
Francuska i Njemačka postaju ključni faktori. Iako je Alba napustila ligu – što je, iskreno, bilo i olakšanje – Bayern ozbiljno gradi franšizu s velikim ambicijama. Još uvijek ih nisu jasno iznijeli, ali ambicije su tu. Euroliga je eksplodirala, i to bez ruskih klubova, koji su bili među najboljima. Testirao sam mnoge svoje drugare, „bolesnike“, kako se kolokvijalno zovemo, svi su bili prikovani za Euroligu ove sezone.
Šta mislite koliko je povreda Lessorta utjecala na Panathinaikos? Mislim da je njegova energija ispod koša bila ključna. Pokušali su da ga zamijene sličnim igračima, ali teško je naći nekoga ko može da ponudi to što Lessort nudi – posebno njegov intenzitet. Mislim da je povreda u novembru bila presudna, jer je do tada bio nevjerovatan.
I to ne samo prošle sezone nego sve dok se nije povrijedio. Bio je motor ekipe bez obzira na Nana koji je ubitačan – pravi koš-geter. Ali znaš šta? Ataman je trener trenutka. Nije on baš trener za dugoročne projekte, više je trener egzekutor. On je couch koji uđe u sezonu, sve mu se posloži i osvoji titulu. Ne vidim tu veliki sistemski rad. Gotovo sam uvjeren da se više oslanja na lucidnost igrača, na genijalnost pojedinaca, nego na taktičku pripremu. Volim ja to, ali moraš imaginaciju podebljati radom, ozbiljnim radom.
Moj omiljeni trener je Trinchieri. Uvijek je vodio ekipe koje su igrale bolje nego što su njihovi igrači izgledali na papiru. Bolja igra nego tim. To su najveći treneri. Kao Vujošević, kao Boša kad je s Italijom osvojio Evropsko prvenstvo 1999. u Francuskoj.
Lorenzo Brown igrao je 7-8 minuta, možda ni deset. Je li to početak priče o „smrti jedinice“ u današnjoj košarci?
Ako imaš ekipu u kojoj lopta najčešće ide kroz ruke jednog igrača, šta onda kad tog igrača trener ne zna da koristi na kreativan način? Brown je jedan od najboljih plejmejkera u Evropi, ali Ataman kao da nije znao šta bi s njim. Igrao je vrhunski kod Kataša, osvojio titulu sa Španijom, briljirao na Evropskom prvenstvu… ali u Panathinaikosu – ništa. Mislim da je Brown postao žrtva Atamanove nesigurnosti – nije znao kako da raspodijeli loptu između njega i Nana. I ne bih rekao da je njegov prelazak u Pao bio promašaj sam po sebi, nego je sistem bio neadekvatan.
Sve zavisi od filozofije trenera – kako postavi igru, šta traži od igrača. Recimo, Maledon, koji je prešao iz Asvela u Real – meni je to wow potez. Sada ćemo vidjeti hoće li kod Scariola imati slobodu da izrazi taj nevjerovatni talent.
Pa uzmimo Shortsa – manji je od Kalimera, ali je igrao veličanstveno cijelu sezonu Eurolige, play- in i play offs. Očigledno je imao trenera koji ga razumije – Splittera. Pariz mi se generalno mnogo svidio ove sezone. Oni su bili najljepša košarkaška priča. Imaju rupa, ali igraju run-and-gun – protivnik još nije ni postavio odbranu, a oni su već zabili.
Toliko je bilo inovacija, energije, ljepote u igri. Danas sam pročitao da Kokoškov dolazi za trenera Efesa. To mi je zanimljivo. On je, kao i Splitter, trener koji preferira „trči i šutiraj“.
Ako nema igrače za taj stil – katastrofa. To se već vidjelo u Fenerbahčeu – nije uspio. Ali s reprezentacijom Slovenije – to je bila poezija.
Ako Efes bude takva ekipa, onda bi to mogla biti idealna sredina za njega. Sad su rosteri otvoreni. Beaubois izgleda ostaje, ali neki drugi važni igrači odlaze.
Šejn Larkin ostaje?
Ako se vrati pravi Larkin, to je ogroman plus. Znaš, onaj Larkin iz sezone kada je Efes uzeo prvu evropsku titulu – on je imao apsolutni pregled igre, nevjerovatne asistencije i šut. Efes je tada djelovao kao NBA ekipa. Ataman je tada samo pokrenuo mašinu. Simon je rekao da su u to vrijeme u Efesu vrlo malo pričali – bio je to postavljen sistem. Čini mi se da je neki srpski igrač koji je tada igrao kod Atamana rekao da je on vrlo malo radio s igračima. Ali rezultat je bio tu.
Španski klubovi su možda najveće razočaranje ove sezone u Euroligi. Vi ste stariji i duže pratite Euroligu – sjećate li se ovako slabog Reala? Imaju toliko igrača koji jednostavno nisu za Real.
Po mom mišljenju Hezonja i Musa su bili glavni igrači ekipe, uz ne baš najboljeg Campazza. Ali ta ekipa jednostavno nije „kliknula“ u Euroligi. Nakon godina dominacije, ove godine Real nije bio ni među pet najboljih timova. Real je, naravno, uvijek imao izvanredne pojedince, ali ove sezone ih je zadesilo previše problema. Ipak, pokazali su neočekivanu vitalnost u domaćem prvenstvu – osvojili su titulu, i to bez poraza u posljednjih 30-ak utakmica. Više ultra, megaigrača ih je napustilo, ali su ipak osvojili špansku ligu. To govori o naslijeđu i strukturi kluba – i kad je roster slabiji, postižu velike rezultate, jer osvojiti špansko prvenstvo bez R. Fernandeza, S. Rodrigeza, G. Yabuselea, V. Poiriera, F. Causeura, povrijeđenog Decka, velik je rezultat.
Mislim da Real generalno nije zadovoljan sezonom, zbog čega su doveli Scariola – trenera koji nije moj favorit jer je više „trener zadatka“, kontrolor igre. Ali donosi rezultate. Kada je Španija osvojila evropsko prvenstvo, zadržao je ipak dozu slobode da prepusti igru Brownu kada je bilo najvažnije. Ipak, on je više „stari“ trener, koji traži disciplinu, jasan sistem i čvrste akcije, ne toliko estetiku igre. Vjerovatno će ići tim pravcem i kada se bude slagao novi Realov roster. Sad je Hezonja vjerovatno glavni igrač, uz Campazza – a to su imena koja se nikada ne smiju potcijeniti. Međutim, Campazzo je ovu sezonu odigrao 30 posto ispod svojih standarda. Kao da je bio umoran – izraubovana mašina.
Što se tiče Barcelone – zanimljiva priča. Meni je Jasikevičius, koga mnogo volim, napravio čuda u Žalgirisu i Fenerbahčeu, ali moram priznati da mi je Barcelona ove godine pod Peñarroyom izgledala bolje od Šarunasove Barse iako, naravno, nisu osvojili ništa. Tu dolazimo do važnosti trenera. Imaš trenere za posljednju minutu – Ataman je takav, Peñarroya nije. Barcelona je izgubila mnogo utakmica u posljednjim sekundama, i to ih je koštalo sezone. To su trenuci kad se vidi veličina trenera, a Penarroya nema tu iskru genijalnosti koja krasi kako velike vojskovođe tako i velike trenere. Kao kod Obradovića – imaš osjećaj da uglavnom zna šta treba uraditi u presudnom momentu. Barcelona je bila blizu svega, a na kraju – bez ičega. Pitanje je da li je Peñarroya trener koji to može. I treba li ga zadržati? Jabari Parker je sada prešao u Partizan. Vidjet ćemo kakav će roster složiti crno-bijeli. Ali s Parkerom Partizan postaje ozbiljan tim.
Da se vratimo na naš region – mislite li da su ove posljednje dvije sezone među trima najneuspješnijim u karijeri Željka Obradovića? Bez obzira na to što je osvojio dva trofeja, vjerujem da je duboko nezadovoljan.
Naravno, to je čovjek koji je toliko puta osvajao Euroligu. I onda osvoji ove godine odličnu ABA ligu, koja prvi put ne donosi ništa osim prestiža. Ali prestiž je s onu stranu ništa, naročito ako znamo da će se finansijski kolač podebljati. Budućnost je bila sjajna, no Partizan je osvojio i ABA ligu i prvenstvo Srbije – praktično trećim timom. Realno, Partizan nije imao tim za Final Four ni ove ni prethodne sezone. Tim nije imao chemistry.
Glavni problem je bio u tome što Brandon Davies više ne može igrati na najvišem nivou. Jones je bio jedina petica – davao je sve od sebe, ali nije mogao sam. Po mom mišljenju, dva su ključna problema: 1. Ejfje Lundberg nije odigrao kako se očekivalo. Od njega se očekivalo da donese poene u ključnim trenucima – a to nije uradio. 2. Frank Ntilkina – Obradović je vjerovatno očekivao da će se vratiti u formu iz NBA dana, ali se nastavio mučiti s povredama. I sada – kako doživljavate Washingtona? Je li to Željkova unutrašnja borba sa samim sobom? Da li je to pokušaj da sebi dopusti u timu jednog pravog NBA igrača koji gleda samo prema košu? Može li Željko njega istrpjeti i hoće li mu uopće dati priliku?
Da sam ja trener, ja bih istrpio Washingtona. Igrač po mom ukusu.
Ja sam gledao najbolje snimke Partizana. Da, da, ima ih online… Gledao sam ih više puta. Mislim da to Željko zna. Ako bi se on i Parker uigrali, to bi mogla biti jedna moćna kombinacija. Partizanu treba dobar plejmejker, asistent, organizator igre. I tu je, kako kažu, ključna ta pozicija „krozput“. Nema druge.
Po mom mišljenju dva najvažnija igrača prošle sezone bili su Carling Jons i Sterling Brown. Obojica su pogađali, ali pred kraj sezone jednostavno su ispuhali. Igrali su po 35-36 minuta, velika potrošnja, mnogo utakmica.
Mislim da je najvažnija stvar hemija ekipe. Evo moje mikroanalize: Obradović je trener treće sezone. I ja vjerujem da će Partizan ove sezone ići na Final Four. To je moja procjena.
Ako slože dobar roster, kako to najavljuje dolazak Parkera, i ako ne bude ozbiljnih povreda… Doveli su i centra iz Unikahe – Osetkovskog – koji izgleda odlično. Kažu da ima problem s kaznom koju mu je izrekla španska liga, ali ne znam hoće li se to prenijeti i na Euro i Aba ligu. Čitao sam da je odličan igrač, kao Kobe Bryant u pogledu analize protivnika – kao trener u tijelu igrača.
Takav profil bi mogao biti pun pogodak. Sviđa mi se njegov stil, mislim da je inteligentan i pod košem idealan, a zna pogoditi i vanjski šut.
Obradović je s Fenerbahčeom išao korak po korak: prva sezona bez Final Foura, druga s plasmanom, treća – osvajanje Eurolige. I sada mora zadržati dobar dio ekipe. Ambicije su velike. Carlika Jonesa i Browna će vjerovatno zadržati. Zadržali su i Bongu – jako važnog igrača. On je borben i koristan. Problem je što je Marinković često bio povrijeđen. A njegova energija, šut i odbrana su dragocjeni.
Što se tiče mladih igrača – Obradović, bar se meni tako čini, nije zadovoljan. Koprivica je bio taj od kojeg se puno očekivalo, ali nije eksplodirao. Tri-četiri sezone, i nikako da iskoči. Bošnjaković je također imao povrede, dosta nesreće. Imaju talentovanih igrača, ali nisu baš igrači za Euroligu u kontinuitetu. S druge strane, vidiš – Topića! Amerikanci su poludjeli za njim. Igrao je za Oklahomu u ljetnoj ligi, dao u de facto prvoj utakmici 14 poena, 4 asistencije, briljantni potezi. Godinu dana nije igrao zbog povrede i operacije ligamenata. Individualno snažni mladi igrači iz Srbije mogu, ako se zvijezde poklope, biti bolji u NBA nego u Euroligi.
Vjerujem da Obradović ove sezone može napraviti iskorak. Potrebno je pronaći rezervnog pleja, koji će omogućiti Jonesu da igra 28-30 minuta i bude efikasniji.
U posljednjih nekoliko kola Partizan je napravio sjajnu seriju, ali jednostavno su pali – nisu više mogli.
Ne znam kakvi su sve ugovori, ali sada s Parkerom, Osetkovskim, Bongom, Washingtonom, dvojicom Jonesa, Brownom… mislim da Partizan ove sezone u Euroligi može napraviti ozbiljan rezultat.
Iskreno, ove godine nisam očekivao puno od Partizana. Gledao sam ih često u Beogradu – nisu me razočarali, ali nisu me ni oduševili. Međutim, gledao sam Crvenu zvezdu u Istanbulu i kasnije – ta ekipa je imala pobjede protiv Barcelone, u gostima, i još mnogo velikih pobjeda van domaćeg terena. Zvezda je izgledala kao tim koji bi mogao do Final Foura. Ali onda se dogodilo nešto neočekivano – šuteri su jednostavno stali. Kenan je upao u ozbiljnu krizu, povrede, i na kraju – ono gdje su trebali biti najjači, nisu dali ništa.
Drag mi je trener Sferopulos, simpatičan Grk, ali dogodilo se nešto suprotno od onoga što je postigao Šarunas. Zvezda je imala briljantne dionice, ali su pali kad je bilo najvažnije.
To je pitanje rasporeda, pripreme tima, tajminga forme. Povreda Bolomboya (pa onda i Nedovića) bila je presudna – on je bio stub pod košem, a nakon povratka to više nije bio isti igrač.
Za razliku od Partizana, Zvezda je imala dobre, iskoristljive domaće igrače. Petrušev je briljirao, Mitrović jako dobar. Iskreno, očekivao sam da će Petrušev imati ozbiljnu ulogu u Olimpijakosu, ali nije. Velika greška ekipe iz Pireja. On je igrač za prvu petorku. Zvezda generalno treba biti nezadovoljna završenom sezonom iako je dobro igrala. Contraditio in adjecto.
Ne znam kakvi će biti njihovi potezi, ali doveli su četvoricu Nigerijaca, jednog iz Baskonije, jednog iz Galatasaraya. Zanimljivi su, ali nisu megazvijezde. Bez obzira na državnu podršku, Zvezda mi ne djeluje kao tim za Final Four.
I kad prođu u play-off jednostavno ne osjećam onu košarkašku energiju koju, recimo, ima Partizan.
Znaš, ljudi to često ne vide – ali za uspjeh tima treba sve: rad s igračima, pravovremena forma, mentalitet. Mnogo sitnica čini šampione. Dražena Petrovića nikako ne mogu prežaliti. Da je ostao živ, bio bi među pet najboljih NBA igrača. U prvoj pravoj sezoni s New Jerseyjem izabran je u treću petorku NBA lige – to je među 15 najboljih! Dakle, u prvoj sezoni kada mu je dozvoljeno da igra, genij je eksplodirao. Jordan je govorio o Draženu s poštovanjem, kao i mnogi drugi velikani NBA. Imao je najbolji prvi korak u Evropi, a to je prenio i preko velike bare – pa lažnjak koji prevari svakog defanzivca. NBA igrači to godinama uče, a on je to imao prirodno i radom doveo do savršenstva. Kao Steph Curry danas i njegov vanzemaljski šut. Gledali smo dokumentarac o olimpijskom turniru u Parizu – kako je cijeli američki tim radio da Curry zablista u odlučujućem trenutku. Košarka je poezija.
Teško je predvidjeti narednu sezonu. Rosteri su otvoreni. Idemo na NBA. Najveće vijesti su bile: Dončić u Lakersima i odlazak Lillarda iz Milwaukeeja.
Bio sam iskreno tužan zbog Lillarda. Volim ga. Bio je simbol Portlanda, igrao s Nurkićem, ozbiljan čovjek. Tražio je trejd, ali ga se Portland olako riješio. On je izgleda igrač jednog kluba – iako je sada s užasnom povredom, možda pri kraju karijere, mogao je igrati još nekoliko sezona na visokom nivou. Nedostajao mu je Oregon, sam je to rekao. Mislim da nije kliknuo s Giannisom. Hemija nije funkcionisala. Iako je Milwaukee igrao dobro, vidjelo se da Bucksi nisu Lilardova strast.
Druga tema – koncept megatimova u NBA propada. Clippersi, Phoenix, sve je palo. Golden State je bio izuzetak jer su već bili uigrani.
NBA je kapitalizam, ali s elementima socijalizma prema igračima koji su, iako roba za prodaju, zaštićeni ugovorima kod prelaska u druge timove, poštuju se veteranski ugovori, možeš presjediti na klupi sav svoj profesionalni ugovor i zaraditi milione dolara… To je za svaku pohvalu, a ne kao u NCAA gdje su tek odnedavno igrači prestali biti robovi i postali slobodni ljudi s ozbiljnim zaradama.
NBA je najbogatija liga na svijetu iako košarka nije sport na otvorenom, s velikim stadionima. To su sale do uglavnom 20.000 ljudi. Tajna je u proizvodnji novca, nevjerovatnom marketinškom talentu, nasljeđu… Zahvaljujući Magicu, Birdu, Jordanu, Kobeu – NBA je postala globalna, a sa Le Bronom, Karijem, Jokićem, Shaijem… hiperglobalna sila. Adam Silver, komesar NBA lige, genijalac je – shvatio je da nove generacije ne mogu gledati tri sata košarke u dvorani, ali da NBA ima proizvod koji u potpunosti korespondira s duhom mlade generacije: highlightsi, game recap, kondenzovani cijeli tok utakmice u 10 minuta, nadinsanska zakucavanja… ingeniozne asistencije, nestvarni koševi u zadnjim sekundama… na tome je NBA zaradila milijarde dolara. Sada se razmatra i ideja da se NBA igra četiri puta po deset minuta umjesto četiri puta dvanaest. Cilj je skratiti utakmice, ali su reklame i marketing, zarada od prodanih minuta, prepreka da se pravila u cijelom svijetu ujednače.
Ljudi nemaju živaca da čitaju knjige, a kamoli gledaju utakmice koje traju tri sata. Ali NBA zna da ima atraktivan proizvod i sve monetizuje. Zarade ogroman novac samo na zakucavanjima, top 10 potezima etc… Te „nuspojave“ igre postale su važnije od same igre u smislu prodaje. Međutim, ima li šta bolje od time outa u clutch fazi kada trener sjajnom postavkom igre u nekoliko sekundi stigne i prestigne veliki minus.. Pa pogledajmo Indijanu!
Prije nekoliko godina postojala je i ideja da u play-off ide 16 najboljih timova bez obzira na konferenciju, jer na Zapadu ostaju sjajne ekipe van play-offa. To je zamrlo, nije prošlo, pa vjerovatno neće proći ni Silverova ideja o NBA četiri puta deset.
Jesam li predvidio da će Fenerbahče biti prvak Evrope? Da. Ali da će Oklahoma uzeti prsten – nisam. Možda sam mislio da će Phoenix bolje proći, ali sve se raspalo. Trener nije znao šta ima u Nurkiću. Nurkić je poseban. Kad osjeti da ga trener ne cijeni – zatvori se. Mora osjetiti povjerenje. Boston mi je bio favorit, Denver, nisam očekivao da osvoji prvenstvo, Clippersi su mi bili glavni favoriti, ali moj omiljeni igrač Kawhi Leonard uglavnom nije igrao, pa Brada i Zubac nisu mogli više.
Indijana je bila pravo iznenađenje, ali Rick Carlisle je veliki trener, što je potvrdio i osvajanjem prstena s Dallasom i samo jednom megazvijezdom, Novickim.
Oklahoma je jako mlada ekipa, pa bi mogli biti u vrhu godinama. Shai je nevjerovatan igrač. Da je u LA-u ili New Yorku, bio bi globalni fenomen. Svi volimo Knickse zbog njujorške kulture, ali trener Tom Thibodeau je izmorio igrače. Iako briljantan trener, pet igrača su stalno igrali tokom cijele sezone, previše u odnosu na sve druge timove i negdje morate puknuti, jer fizikalije se troše čak i kod najspremnijih igrača. Glavni igrači su igrali preko 40 minuta u prosjeku i pukli su. Oklahoma ima odličnog mladog trenera, Shaija, Holmgrena, J. Williamsa, Carusoa… Pratio sam većinu utakmica – kondenzovane preglede, i uočio da Shai nikada, ni u jednoj utakmici ne gleda u loptu kada je kod njega – to je gotovo nivo Jordana. To je magija. I onda nije čudno da je jedan od četvorice velikih, koji je bio i MVP regularne sezone i finala – ultra, megaigrač. Nepodnošljiva je lakoća kojom prolazi protivnika i daje koš. Izgleda da je i dobar čovjek.
Mislim da ove godine imamo nekoliko posloženih ekipa. Evo, već si spomenuo – Knicksi na Istoku.
Boston će, po svemu sudeći, ponovo imati jaku ekipu. Možda i naš Garza napokon počne igrati. Očekujemo puno od Bostona. A dva kluba iz Los Angelesa djeluju mi kao ozbiljni kandidati. Clippersi su se podigli pred kraj sezone, kao što se Efes podigao u Euroligi – ali ipak nedovoljno.
Sviđaju mi se Clippersi. Imaju bolji tim nego što pokazuju igrom. Zaslužuju boljeg trenera. Trener Lue, čini mi se, nije na visini zadatka, iako ima prsten s Clivlendom. Clippersi imaju strašan roster. Ako je Kawhi Leonard zdrav, mogu do finala. On je milina za gledati, ali nažalost više ne igra nego što igra.
Očekujete li da će Denver napokon napraviti ekipu oko Jokića koja može uzeti još jednu titulu?
Izgleda da prave. Cameron Johnson je sjajan igrač – odličan šuter s prirodnim talentom. Bolji je od Portera, po meni. Nema istoriju ozbiljnih povreda, što je plus. Protivnici će se prilagođavati Jokiću, igra će postajati sve grublja. Pogledaj njegove ruke – same masnice. Prava katastrofa. A on je megaigrač. Možemo reći – jedan od najvećih u istoriji igre. To je nadrealan repertoar iz noći u noć. Magija. Kao da ga je košarka pronašla, a ne obrnuto. U tijelu vojvođanske lale čučala je zvijer i bivši trener Denvera Malone vidio je tu zvijer u pacifističkom tijelu, zvijer za kraljicu igara. Obožavam Jokića. On je centar koji u suvremenoj košarci može potencijalno donijeti titulu – čak i kad igra kao plej u tijelu centra. Ali to dolazi s određenim problemima. Recimo, u NBA danas se sudi skoro svaki kontakt vanjskom šuteru, dok se centrima makljaža ne sudi. To je veliki problem za Jokića. I razumijem što se stalno žali sudijama – NBA je odlučio zaštititi vanjske šutere, a centre pustiti da se bore do krvi.
Šta mislite o Dončiću? Ako Lakersi budu složeni, mogu biti favoriti.
Dončić je izazvao zemljotres odlaskom u Lakerse. Samo je pitanje je li zaboravio Dallas. Ako ga to još boli, neće dati maksimum. Mislim da je povrijeđen iznutra. Ali znaš, igrati za Lakerse… Kao što Ferguson kaže u svojoj autobiografiji – igrača iz Južne Amerike ne možeš zaustaviti kad ga zovu Real Madrid ili Barcelona. Tako treba da misli i Dončić – da mu igranje za Lakerse znači sve. Ali mu se to još ne vidi na licu – djeluje tužno. Halo, otišao si u Kaliforniju, najveći tim na svijetu! Igraš s LeBronom – jednim od najvećih svih vremena. LeBron, Reaves – to je jaka osovina. Doveli su i peticu, Aytona – bivšeg prvog pika drafta. Sada Lakerse konačno možemo gledati kao favorita.
Ali Zapad je toliko jak… Pogledajmo samo Phoenix: Durant, Booker, Bradley – trojka jača nego bilo koja u ligi. I ništa, čak ni play off. Megatim. Ali dobro je što megatimovi više ne funkcionišu savršeno. Volim što se pokazalo da se titule ne osvajaju trojicom megazvijezda.
Sada, kada govorimo o našim igračima – Luka Garza, ako dobije naš pasoš, i Nurkić. Mislim da je s Nurkićem sve u glavi. Djeluje kao da se oprostio od ozbiljne košarke. U NBA ligi izgleda kao neko kome se više ne igra.
Pa, ne slažem se. Mislim da ga je povrijedio odnos Budenholzera prema njemu i da se u Phoenixu umorio od iracionalnog zapostavljanja. Ali u Charlotteu je u nekoliko utakmica pokazao da može dati 5-8 asistencija za petnaestak minuta. Sada kaže da se raduje prelasku u Utah – mlad tim koji bi mogao prepoznati njegov kvalitet. On ima izvrstan pregled igre, bolji je dodavač nego što i sam misli. Vrlo je odan trenerima i ispunjava njihove zahtjeve. Ali mu je jedna dimenzija zaustavljena – šut. U Portlandu je imao dobar šut, a sada ga više ne koristi. Nema klasičnih šuteva s dvije stabilne noge na parketu – uglavnom su to neke „frljoke“ iz antipokreta. Volio bih da to vrati – da razvija poludistancu, da prestane praviti glupe faulove, da šutira iz stabilnog ležišta… Ako Bećiragić profunkcioniše kao hrabar selektor, Nurkić bi mogao biti all-round igrač naše reprezentacije. Mnogo toga zavisi od njega. Kako je rekao Marković, sve zavisi kako će doći na pripreme – odmoran, motivisan, spreman da dokaže da je veliki igrač.
I da sad pređemo na Evropsko prvenstvo. Pobjeda protiv Hrvatske na trenutak nas je vratila u vrijeme Markovićeve generacije. Ako objektivno pogledamo, kako stojimo?
Pod košem imamo dva centra: Kamenjaša, koji je već euroligaški igrač, došao je kod Muse u Dubai, i naravno Nurkića. Imamo Musu, jednog od najboljih evropskih igrača. Došao je i naturalizovani Amerikanac Kastaneda, koji djeluje kao dobar plej. Tu je i grupa mladih igrača koji se trude i trebali bi da „pokrpe“ ono što fali glavnim igračima. Imamo desetak igrača koji realno mogu igrati, i to je veoma važno – znači, imamo širinu. Problem je što smo opet izvukli vjerovatno najjaču grupu. Halo – Španija, Grčka, Italija! I još Gruzija, koja je opasna. Oni se, kao u fudbalu, nikad ne predaju. Bit će važno da se sve posloži – i logistički i timski. Igrači moraju da osjete da je sve u službi rezultata, da „država i društvo dišu za njih“. Predsjednik Saveza je rekao da im ništa neće faliti. To je važno.
I sada dolazimo do teške odluke: Ako Bećiragić povede Garzu, a otpusti Kastanedu – to je mač sa dvije oštrice. Jer Garza jest fizički jak, i veoma dobar igrač, ali onda gubimo pravog plejmejkera. Atić i Gegić mogu da preuzmu tu rolu, ali to nije njihova primarna pozicija. Vidimo to u njihovoj igri – npr. Atić pod snažnim pritiskom gubi loptu.
Aco Petrović je govorio da je Musa „prirodni plej“. Trinchieri kaže: „Plej nije onaj koji dribla najviše, nego onaj kod koga je lopta.“ Po toj definiciji, Musa jest plej.
Ali ako protivnici fokusiraju odbranu na Musu, a ti nemaš rezervni plan – gubiš. Moramo razviti igru za scenarij kad protivnik potpuno blokira Musu. Imati 5-6 napada spremnih za takve situacije. Na papiru možemo igrati s bilo kojom reprezentacijom. Ali moramo biti lukavi. Imati integritet u završnici. Znači: Kastaneda, Atić, Musa, Halilović, Nurkić, Kamenjaš, Gegić, Alibegović, Lazić, Penava, Vrabac – to je jedanaest odličnih igrača. Nadam se da će Gegić biti spreman, on je veliki reprezentativni igrač. Samo, ne znamo u kakvom je stanju. Ako se vrati u punom kapacitetu, to je ogroman plus. Vrabac je također pravi reprezentativni igrač – čovjek zadatka. On napravi pet faulova, zaustavi najboljeg protivničkog igrača i uradi ono što niko ne vidi, ali svi znaju da je neophodno. On i Gegić su naši najposvećeniji defanzivci. E sad, što se tiče Penave – on nikada nije dokraja ispoljio svoj talent. Lagan igrač, došao u Baskoniju, ali kao da je tu stao s napredovanjem. Nekako očekujem da bi mogao biti pouzdan na Kipru.
Možemo reći da ni Gruzija ni Italija nemaju bolji roster od našeg. Španija je uvijek nezgodna, ali može se dobiti. Gledali smo ih u kvalifikacijama – jedva su prošli.
Grčka će biti jaka ako Antetokounmpo bude igrao, ali on ipak ima problem s evropskom košarkom. Kad mu se postavi kvalitetna zona, teško se snalazi. Jer u Evropi nema defanzivne tri sekunde, i odbrana ima veliku prednost. Za razliku od njega, Jokić ima šut i može se izvući iz zone – ima fintu, pas, sve.
Ono što je ključno – godinama nam nedostaje KK Bosna. Mladi talentovani igrači bez forme nemaju klub gdje da se vrate, da dobiju minute. Zato je generacija Muse loše prošla. Sada se to popravlja – Atić se vratio, možda i Gegić, Penava. Došao je i Persons, najbolji asistent ABA lige – to može biti ozbiljan tim.
Ne smije se više dozvoliti da KK Bosna padne. Ako Bosna funkcioniše, cijeli sistem će rasti. Musa je potpisao ogroman ugovor. Ako Golemac ostane trener, dat će mu slobodu koju mu Cuz Mateo nije dao. U Realu je igrao po dvadesetak minuta i vadio ga je iz igre bez neke logike. U Dubaiju će imati još veći indeks korisnosti nego u Realu jer će, bez sumnje, igrati više.
Musa je posebna priča. Imao je u mlađim kategorijama nevjerovatan šut, onda usavršio ulaz, šut malo pao, a sada mu se i šut vratio. Mora razviti dodatnu drskost za teške šuteve – kao Hezonja. Ima ponajbolji ulaz u Evropi, realno. Danas je lider tima – dobio je ključeve. Uz Avramovića, koji je odličan, plus Kamenjaš, Prepelič… Dubai može biti top ekipa.
Je li Srbija skoro pa sigurna za prvaka Evrope? Oproštaj velikog Pešića titulom?
Što se tiče Srbije – ako se svi odazovu, mogu do titule. Pa i ako se ne odazovu: Jokić, Bogdanović, Milutinov, Gudurić, Avramović, Nikola Jović, Petrušev, Mitrović, Micić… Ako Jokić igra, Srbija je favorit. Takođe, imam teoriju: ako si ljevak, i imaš talent – gotovo sigurno si vrhunski igrač. Pogledaj Gudurića – svi njegovi potezi su nepredvidivi za odbranu.
Ako se svi okupe – Micić, Jokić, Bogdanović, Gudurić… – niko im ne može parirati u Evropi. Možda Njemačka, ako dođe u punom sastavu. Brown je bio prevaga da Španija osvoji titulu – vidjet ćemo kakve naturalizacije slijede kod drugih timova.
Ozbiljna košarka se vraća i u Sarajevo. KK Bosna je krenula ozbiljno. Barbarić je zatražio ozbiljan budžet.
S dovedenim pojačanjima – Atić, Persons itd. – djeluju ozbiljno. Barbarić ima viziju. On zna šta radi. Njegov „negativni marketing“ kad je najavio da Bosna neće igrati ABA ligu – izazvao je talas podrške. Naravno, šteta je što se ne igra u Skenderiji, jer Zetra nije košarkaška dvorana. Ali ako se približe tribine terenu – može se to riješiti, može Zetra postati novi hram košarke u Sarajevu.
Pravi se ozbiljan roster. Nadam se da Bosna neće biti kanta za napucavanje. Već su doveli nekoliko ozbiljnih igrača. Damjanović i Pašalić možda mogu iznijeti ovo. Damjanović je uvijek bio borac, stabilan igrač i neočekivano dobar trener. Uveli su Bosnu u ABA ligu i donijeli Kup. Treba im dati podršku.
I na kraju, Amere, dozvoli da ovaj razgovor posvetim najvećem treneru naše igre, velikom i dobrom Gregu Popovichu. Nedavno je zbog bolesti morao objaviti povlačenje s pozicije coucha San Antonio Spursa. Ta vijest izazvala je na desetine hiljada komentara NBA fanova, trenera, eksperata, igrača. Bio sam ganut načinima na koji su veliki igrači govorili o Gregu, ne samo kao najvećem treneru već i kao čovjeku od formata, gospodinu koji je košarku zadužio za sva vremena svojim nadahnutim razumijevanjem Igre, a svijet sporta neporecivom ljudskošću. Sarajevo – Texas, s ljubavlju.
