Prije rata često bismo ljeti proveli par dana na moru kod adžinog badže Selmana. Imao je kuću u Neumu. U maloj avliji bila je smokva, sa strane filadendron, mali čeketluk s cvijećem te stol s par stolica. Tu bi Selman kroz debela stakla naočala najčešće čitao. Bio je sjajan prosvjetni maher, imao je ogromnu erudiciju. Volio je knjige. Imao veliku biblioteku i u Sarajevu gdje je stanovao i u Neumu gdje bi provodio ljeta. Volio nas je zapitkivati o školi i o knjigama. Sjećam se, jednom me pitao znam li koliko čovjek ima kostiju. Dakako, bio sam u kupaćem, peškir je bio preko mojih ramena, i već sam u mislima bio na plaži, a i ulazio sam u ozbiljnije godine, pa sam se odvažio da mu cinično odgovorim da me neka druga pitanja iz biologije zanimaju, a on mi je, držeći u ruci knjigu, održao kratku lekciju riječima: „Čitaj, mali. Samo tako možeš postati veliki. Možda ćeš zaboraviti kad budete iz biologije učili koliko svaki čovjek ima kostiju, ali ako pročitaš knjigu General mrtve armije znat ćeš čitav život da ih čovjek ima dvije stotine i sedam.“
Rat je uskoro došao, ali tu Selmanovu priču o kostima sam upamtio. Igrom slučaja bio sam u logoru Koštana bolnica i tu sam nešto naučio o kostima. Na najbrutalniji način priču o sakupljanju kostiju su mnogi u našoj zemlji morali iskusiti. Od tih dvije stotine i sedam, samo šest kostiju jednog mladića iz vlaseničkog sela, koji je imao 22 godine, pronađeno je u čak pet različitih masovnih grobnica. Samo sudbina tog mladića bi trebala biti dovoljna da se svaki civilizirani čovjek zapita o sebi, vremenu iza i ispred nas… Ne treba biti naivan i vjerovati da će civiliziranost, ako se tako ugrubo može nazvati najobičniji nagon za mirnim i normalnim životom, ovaj dio brdovitog Balkana prekriti tek tako, ali svaki, pa i mali iskorak iz ustaljenog algoritma koji je prožet mržnjom, lažnim domoljubljem i historijskim falsifikatima – važan je. Jer da bi se gradio mir, što bi trebala biti neprestana obaveza, od svakog političkog sporazuma važnije je razumijevanje. Ne može se i ne treba uvući u tuđu kožu, niti ući u nečije cipele, ali se mora, zbog sebe, pokušati razumjeti zašto je neko otišao putem koji je bio zabluda, umočena u laž i mržnju prema drugima. Jer drugog puta – nema.
Tačno sam taj iskorak za razumijevanje vidio na društvenim mrežama u govoru izvjesnog Gorana Samardžića, koji se obratio studentima i građanima koji protestuju ispred Radiotelevizije Srbije (RTS) u Takovskoj ulici u Beogradu. Goran je ratni veteran, ranjen je u Sarajevu na početku rata kao pripadnik srpske vojske. „Pomaže Bog, braćo i sestre! Pozdravimo naše drage goste iz Novog Pazara, selam alejkum! Moje ime je Goran Samardžić“, započeo je govor. Nadalje, Goran je u jednoj vrsti ispovijesti priznao da je bio zaveden i da je umalo u 21. godini života izgubio glavu jer je vjerovao da se bori za „pravu stvar“. „Moja generacija našla se u vihoru rata u Bosni. Neki su, kako se tada govorilo, krenuli suprotstaviti se balijama, boriti se protiv Turaka koji žele stvoriti islamsku državu u Evropi, dok smo mi spašavali svete srpske zemlje i štitili srpski narod. U aprilu 1992. zapaljen je krvavi bosanski lonac, a sve strane su se natjecale ko će ga više raspiriti. Naša kuhinja za širenje mržnje i laži nalazi se upravo u ovoj zgradi iza nas, u RTS-u koji i danas širi laži i mržnju. Moja generacija uhvatila se na te laži. Vjerovali smo da radimo pravu stvar, da smo mi pravedni, a oni drugi zli. I oni su za sebe mislili isto. Tako je pokrenut kotač zla koji se nikako ne može zaustaviti i koji kod mnogih i danas traje.“
Naglasio je kako je njegova generacija bila zavedena lažima, dok je sadašnja generacija ustala protiv toga: „Želim poručiti roditeljima djece iz Novog Pazara da ne brinu, jer više ne postoji podjela na našu i vašu djecu, sve su to naša djeca… Neka vaša generacija živi u miru, u svijetu gdje se ljudi ne dijele, gdje laži ne pobjeđuju“, izjavio je. Njegov govor nije bio samo vapaj za oproštenjem, već i poruka da se treba boriti za novi početak u kojem treba razumjeti druge i drugačije. Opet, ponavljam, nisam naivan niti bešćutan da mislim da govori mogu skupiti preostalih dvije stotine i jednu kost vlaseničkog mladića, koliko ih je još negdje u bosanskim masovnim grobnicama razbacano, ali sam uvjeren da ovakve poruke kakve je izgovorio Goran Samardžić mogu pomoći da u budućnosti kosti ponovo ne sakupljamo.
Dobri Selman s početka ove priče nije mi dao Kadareovog Generala mrtve armije koji je skupljao kosti po Albaniji nakon Drugog svjetskog rata, ali mi je iz svoje biblioteke poklonio knjigu Na Zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea. Knjiga je imala tanke korice, a vrckavi i autoritativni Selman imao je načina kako da me natjera da je pročitam. Poslije ću saznati i priču o Edinu Hasanoviću koji glumi u njemačkoj filmskoj adaptaciji ovog romana, koji je kao beba istrgnut iz očevih ruku, kojeg su ubili pripadnici srpske vojske. Četnici su njegovom ocu rekli da bebu baci u rijeku ili preda supruzi, nakon čega je Edin završio u izbjeglištvu u Njemačkoj, dok se za očevim posmrtnim kostima tragalo dvadesetak godina… Nema priče koju život ne zna ispričati, pa zar nije i Remarqueov Paul Bäumer, glavni lik romana, kao mlad njemački vojnik bio zaveden lažnim patriotizmom i falš idejama o herojstvu, vjerujući da rat donosi slavu i dobro samo „njegovim“, baš kao što je bio zaveden i Goran Samardžić i mnogi drugi. U romanu, nakon što je iskusio oskudicu, ranjavanje i svjedočio pogibiji školskih drugova, prijatelja i poznanika, Paul postupno gubi vjeru u svoje ideale i gine 1918, na dan kada službeni bilten njemačke Vrhovne komande objavljuje kako „nema značajnih događaja na zapadnom ratištu“. Goran je imao sreću da preživi i da trideset i tri godine nakon ranjavanja nazove selam pred studentima. Alejkumu selam, Gorane! Jer je tvoja životna lekcija poruka mira, baš kako me je učio dobroćudni Selman Ćesir i naučio Remarqueov Paul Bäumer.
