Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva – Konfederacija

Vranica, foto: Arhiv

Bila je to desetomjesečna agonija, koja je započela u rano jutro, 9. maja, 1993. 

Jedinice Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, krenule su u akciju etničkog čišćenja zapadnog dijela Mostara od Bošnjaka, tada još Muslimana; dva dana poslije, zauzele su zgradu Građevinskog preduzeća Vranica, u kojoj se nalazila komanda Četvrtog korpusa Armije RBiH. Dvanaest zarobljenih vojnika snimila je tada kamera Hrvatske televizije, a prilog novinarke Dijane Čuljak, u večernjim je satima, 11. maja, emitiran u emisiji Slikom na sliku; bio je to posljednji put da su ti ljudi viđeni živi.

Kao i bilo koja druga fotografija, tako i fotografija Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića iz Predsjedničkih dvora u sebi čuva sjećanja na događaje i ličnosti koje stoje s njom u izravnoj ili manje izravnoj vezi. Lica zarobljenih vojnika iz Vranice, ispražnjena od svega osim od straha za goli život, kao i nikada snimljena lica hiljada žrtava, i Bošnjaka i Hrvata i Srba, stradalih tokom Tuđmanove sulude agresije na Hercegovinu i Srednju Bosnu, čine njen mračni kolorit, njen nevidljivi, a opet tako snažno prisutni drugi plan. 

*

U vrijeme napada na Mostar, u njegovim prvim danima i mjesecima, ali i ranije, tokom napada HV-a i HVO-a na Prozor i Gornji Vakuf, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman razmjenjuju pisma optužujući jedan drugog za stanje terenu, iako i jedan i drugi savršeno dobro znaju šta se događa. I dok Tuđmanov nadmeni ton – ton majstora obmane i dvostrukog govora – postaje razumljiv ako se ima na umu njegov i Miloševićev plan o podjeli Bosne i Hercegovine, utoliko ranjivi ton potpuno zatečenog Alije Izetbegovića gotovo da izaziva sažaljenje. No, za bezizlaznost situacije u kojoj se našao, Izetbegović djelimično i sam snosi krivicu: u Vance-Owenovom mirovnom planu, kojeg je potpisao dva mjeseca prije Tuđmanovog napada na Mostar, čitava sjeverna, srednja i dio južne Hercegovine pripali su provinciji 10 s većinskim hrvatskim stanovništvom; na način na koji su ga tumačili Boban i Tuđman, Vance-Owenov mirovni plan podrazumijevao je i hitno pretpočinjavanje jedinica Armije RBiH HVO-u, iako je u zvaničnoj verziji dokumenta potpisanog u New Yorku bilo predviđeno da će raspored i odnosi snaga HVO-a i ARBiH u provincijama 5, 8, 9 i 10 biti naknadno utvrđeni međusobnim sporazumom. 

Članovi bosanskohercegovačkog pregovaračkog tima u Genevi, general Stjepan Šiber, profesor Muhamed Filipović, te Haris Silajdžić, Kasim Trnka i Musadik Borogovac, još u januaru 1993., usprotivili su se prihvatanju Vance-Owenovog mirovnog plana upozorivši Izetbegovića da će, ako potpiše sporazum, „imati rat s Hrvatima“¹Muhamed Borogovac, „Rat u Bosni i Hercegovini: politički aspekti“, Narodni list d. d., Zadar, 2000.. Tri mjeseca kasnije, predsjedavajući Pododbora za evropska pitanja Odbora za vanjske odnose Senata SAD-a i budući američki predsjednik, Joseph Biden, došao je do istog zaključka: u izvještaju o analizi Vance-Owenovog mirovnog plana, Biden je potcrtao da su predložene karte potakle sukobe između Hrvata i Bošnjaka. I kasniji, službeni stav američke administracije također je bio negativan: po njihovoj procjeni, Vance-Owenov mirovni plan nije imao nikakvih izgleda „da očuva jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu na duže staze“²Mesud Šadinlija, „Između pravde i realpolitike“, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2018..

Usprkos tome, pa čak i usprkos vlastitim izjavama da se u Genevi osjećao kao češki predsjednik Edvard Beneš na pregovorima u Minhenu 1938. godine, kada je Njemačkoj predao Sudetsku oblast, Izetbegović je u martu 1993. stavio svoj potpis na Vance-Owenov mirovni plan.

VIII

Pitanje svih pitanja. Otud je ključno pitanje, pitanje svih pitanja, pitanje koje visi u zraku dok na crno-bijeloj novinskoj fotografiji, Franjo Tuđman u Predsjedničkim dvorima, trideset godina poslije, uručuje orden Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom Aliji Izetbegoviću: da li je pod krinkom borbe za građansku državu Alija Izetbegović dijelio Bosnu i Hercegovinu?

Tačan i sveobuhvatan odgovor na ovo pitanje teško je dati, no meni se, ipak, čini da je istina negdje u onom uskom prostoru koji istovremeno i uključuje i isključuje obje tvrdnje: i da Alija Izetbegović nije želio podijeliti Bosnu i Hercegovinu, i da je u svojoj pregovaračkoj ulozi tokom rata, u ulozi, dakle, predsjednika Bosne i Hercegovine i lidera muslimanskog naroda, što je manjim dijelom na svoju, a većim dijelom na štetu Bosne i Hercegovine, često izjednačavao, pristajao i na ona rješenja koja su se kosila s principima politike jedinstvene i građanske države koju je u javnosti zastupao.

Da dogovaranje mira nije isto što i dogovaranje u miru, Izetbegović je shvatio vrlo brzo nakon propasti Carrington-Cutillerovog plana u martu 1992. godine, odnosno nakon što je najprije prihvatio, pa onda – vjerovatno pod uticajem američkog ambasadora u SFR Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna – odbacio prijedlog kantonizacije Bosne i Hercegovine po etničkoj osnovi i upravo će kasnija nastojanja međunarodne zajednice da se diplomatskim naporima zaustavi agresija na njegovu zemlju povući Izetbegovića na tlo na koje samo godinu ili dvije dana ranije nije ni slutio da će kročiti.

Zato ne mislim da je konfuzija, koju je često proizvodila njegova politika u tim godinama, bila namjerna, niti mislim da je bila odraz skrivenih planova da s Miloševićem i Tuđmanom, odnosno s Karadžićem i Bobanom, podijeli Bosnu i Hercegovinu kako bi stvorio svoju fildžan državu – da je zaista to htio, mogao je to, na ovaj ili onaj način, uraditi prije ili kasnije – ali mislim da je od trenutka kada je postao Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa sve do sklapanja Daytonskog mirovnog ugovora, Izetbegović o tome razmišljao, da je vjerovatno, u jednome trenutku, pod pritiskom golog opstanka, to smatrao mogućim³ Jedan od autora prijedloga o Uniji triju republika, britanski diplomata, David Owen, u svojoj je knjizi „Balkanska odiseja“, ovako opisao pregovore između Izetbegovića i Krajišnika u Ženevi, sredinom septembra 1993., vjerovatno u najkritičnijem trenutku za državu BiH: „Izetbegović je bio u velikoj nedoumici u pogledu najboljeg pristupa. U jednom je trenutku upitao Krajišnika da li bi mu bilo lakše ustupiti više teritorija kad bi znao da se može otcijepiti i dobiti potpunu nezavisnost za svoju republiku. Krajišnik je rekao ‘ne’: bosanski Srbi nisu u tom trenutku mogli ustupiti više teritorija, čak niti pod tim uvjetima, a trenutni je paket u to vrijeme bio najviše na što su mogli pristati. Krajišnik je, međutim, zatražio da se u bosanskoj srpskoj republici o ovom pitanju održi referendum u vremenu od dvije godine. Istaknuli smo kako postojeći ustav dopušta odcjepljenje jedino ako se s time suglase sve tri republike. Upravo tada je Izetbegović kazao da se bosanski Muslimani možda neće protiviti otcjepljenju ukoliko do tada budu zadovoljni teritorijem.“ (David Owen, „Balkanska odiseja“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998.), pa čak i prihvatljivim⁴Na zasjedanju Skupštine BiH i bošnjačkog sabora, u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993. godine, Izetbegović je u svom uvodnom obraćanju zastupnicima istakao neophodnost prihvatanja Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana, odnosno stvaranja muslimanske ili tzv. „fildžan države“ na prostoru koji je obuhvatao 28 posto teritorija BiH: „Odlučili smo se da odbranimo njenu (bh.) cjelovitost, za buduće, nadam se, razumnije generacije. U međuvremenu se izgleda moramo podijeliti. (…) Mislim da je bolje da to učinimo za pregovaračkim stolom. Ipak, za historiju treba da ostane upamćeno – mi nismo htjeli podjelu, ona nam je nametnuta.“ (Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.) Usprkos tome, većina zastupnika se izjasnila protiv prihvatanja plana u onoj formi u kojoj je on bio ponuđen bh. delegaciji (22,30%) ili za prihvatanje plana, ali uz uslov da se silom vrati okupirana teritorija RBiH (62,64%). I na sastanku sa članovima SDA u Zenici, 14. novembra 1993., Izetbegović je branio ideju Unije tri republike: „Ovakva srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, sa zajedničkim Predsjedništvom u kojima bi Srbi delegirali četnike, Hrvati ustaše, nije moguća. Molim vas, to je moje uvjerenje. (…) I dalje se insistira na tome da je to moguće. Ja vam kažem da to nije moguće. (…) Moramo ovdje graditi civiliziranu državu ili nemamo šansi. (…) To će ipak biti država u kojoj će biti 80 posto Muslimana i bit će muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska usprkos tome što tamo ima, tako, 3 miliona Arapa, itd.“ (Mustafa Čengić, „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“, Kult-B, Sarajevo, 2015.), te da je nesnalaženje u datim okolnostima, kao i kolebanje koje je morao osjećati u vezi s tim često dovodilo do kontradiktornosti između onoga što je govorio i onoga što je radio.

Konfederacija s Hrvatskom. Ideju konfederacije Federacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske⁵Prvi sporazum u kojem se javno spominje konfederacija BiH i Hrvatske je sporazum iz Splita, kojeg su tačno petnaest dana nakon sporazuma Boban – Karadžić u Grazu, po ovlasti Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, 18. maja 1992. godine, potpisali, ispred SDA BiH: Šemso Tanković, Salim Šabić i Alija Alihodžić, a ispred HDZ BiH: Franjo Boras i Miljenko Brkić. Alija Izetbegović malo je govorio o ideji konfederacije s Hrvatskom u javnosti – u svojim Sjećanjima je, na primjer, uopće ne spominje – no tri dana poslije potpisivanja pomenutog Sporazuma, u izjavi koju je dao Radiju BiH rekao je da je bio iznenađen žestinom reakcije javnosti na taj prijedlog, naglasivši da je riječ o razgovorima stranaka, a ne o razgovorima na državnom nivou, te da se o takvoj ideji razgovaralo još u kontekstu SFR Jugoslavije. („O konfederaciji poslije rata“, Slobodna Dalmacija, 22. 5. 1992.) nemoguće je shvatiti drukčije osim kao pokušaj stvaranja Velike Hrvatske ili nove Banovine Hrvatske ili posljednju fazu Udruženog zločinačkog poduhvata; drugim riječima, moguće ju je shvatiti na isti način na koji je Izetbegović shvatao da ostanak u krnjoj Jugoslaviji, sa Srbijom i Crnom Gorom, znači ulazak Bosne i Hercegovine u Veliku Srbiju ili na način na koji je shvatao potencijalnu i, tokom mirovnih pregovora, u diplomatskim krugovima često spominjanu konfederaciju Republike Srpske i Srbije. U dugogodišnjem pregovaračkom procesu između dvaju stranaka (SDA i HDZ) i njihovih predsjednika oko unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, te njenih veza s Hrvatskom, kao i iz gusto tkane povijesti njihovih diplomatskih, pa i ličnih odnosa, animoziteta, nesporazuma, postignutih kompromisa i neispoštovanih dogovora, jasno je da ideja konfederacije BiH i Hrvatske ili konfederacija Federacije BiH i Hrvatske nije bila jedina u smislu rješavanja muslimansko-hrvatskih odnosa u BiH, onako kako su ih vidjeli i tumačili SDA i, prije svega, HDZ, odnosno Tuđman i Izetbegović⁶Nakon dogovora u Splitu, uslijedio je prijedlog ustavno-pravnog rješenja za BiH do kojeg su 27. avgusta 1992. u Međugorju došle tročlane komisije SDA – po Izetbegovićevom ovlaštenju ovu komisiju činili su Ćamil Salahović, Ismet Hadžiosmanović i Muharem Cero – i HDZ-a BiH i unatoč tome što su se tokom prezentacije prijedloga tog sporazuma Aliji Izetbegoviću, njegovi saradnici Salim Šabić i Mirsad Čeman usprotivili usvojenim zaključcima, Izetbegović ga je ocijenio kao dobru osnovu za daljnje pregovore, da bi ga kasnije verificirao i sam Franjo Tuđman. Sporazum je bio zasnovan na ustavno-pravnoj reorganizaciji teritorija BiH na četiri regije ili provincije, što je tokom pregovora u Ženevi, početkom 1993. godine, dovelo do plana o kantonizaciji BiH na način na koji je to predviđao Vance-Owenov mirovni plan (U članku pod naslovom „Bosna bit će cijela iz četiri dijela“, Nedjeljna Dalmacija je 2. septembra 1992. godine ovaj sporazum nazvala historijskim). Da su stranačke delegacije HDZ-a i SDA zaista razgovarale o raspodjeli teritorija Bosne i Hercegovine na etničkim osnovama, pokazuje i članak koji je za časopis „Ogledalo“ svojevremeno napisao i član pregovaračkog tima Alije Izetbegovića u Ženevi, 1993. godine, Musadik Borogovac: u tekstu „Alija protiv Alije“, on navodi da ga je na pregovorima između Hrvata i Muslimana, održanim u Neumu, 23. decembra 1992. godine, vođa Izetbegovićeve delegacije na tom sastanku, Kasim Trnka, upozorio da „ne insistira na demografskim podacima o Mostaru iz 1991.“ obzirom da je već ranije „na vrhu dogovoreno da će Mostar pripasti Hrvatima.“ („Alija protiv Alije“, Musadik Borogovac, časopis „Ogledalo“, br. 2/1997.) I konačno: u Deklaraciji, koju su 14. septembra 1993. u Ženevi potpisali Izetbegović i Tuđman, u tački 5. navodi se da su se dva predsjednika sporazumjeli da će „osnovati radnu skupinu radi teritorijalnog razgraničenja između dviju Republika u predviđenoj Uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa.“ („Tuđman i Izetbegović potpisali Sporazum: Prekid svih sukoba“, Slobodna Dalmacija, 15. 9. 1994., str. 17) Unija triju republika bio je prijedlog mirovnog plana koji je potekao od supredsjedatelja Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Davida Owena i Torvalda Stoltenberga, o unutarnjem uređenju BiH, kasnije poznatom kao Owen-Stoltenbergov plan ili Invincible plan (prema britanskom nosaču aviona HMS Invincible, gdje su vođeni pregovori); u suštini, radilo se o etničkoj podjeli BiH na tri republike – muslimansku, srpsku i hrvatsku – s vrlo labavom centralnom vlašću i s mogućnošću otcijepljenja nakon dvije godine. , ali je isto tako jasno da se svako od tih rješenja ili barem ogromna većina, počev od Lisabonskih pregovora u oktobru 1991. i Carrington-Cutillerovog plana⁷Kao i Franjo Tuđman, i Alija Izetbegović je 18. marta 1992. prihvatio Carrington-Cutillerov model unutarnjeg uređenja BiH podijeljene na suverene nacionalne kantone, koji su dio svoga suvereniteta mogli prenijeti na matične države, što se odnosilo na Srbiju i Hrvatsku, ali je, kako je već prethodno rečeno, desetak dana poslije toga povukao svoj potpis. , zasnivalo uglavnom na istom konceptu – na konceptu etničke raspodjele njenog teritorija, s manjim ili većim stepenom bosanskohercegovačke državnosti, odnosno s manjim ili većim stepenom samostalnosti njenih teritorijalnih jedinica (kantona, entiteta), što je često ovisilo od okolnosti na terenu i spremnosti međunarodnih pregovarača da dođu do pravičnog i poštenog, a ne, što je najčešće bio slučaj, do bilo kakvog dogovora.

U tom smislu, Alija Izetbegović je od samog početka morao balansirati između dvije vatre: između diplomatskih nastojanja da sačuva cjelovitost zemlje u ratu s mnogo nadmoćnijim neprijateljima i etničkih koncepata njene unutarnje podjele, kojima ga je uslovljavao Tuđman. Nerijetko se suočavao s tom dvojbom, a najilustrativniji i svakako najkontroverzniji primjer vezan je za Washingtonski mirovni sporazum, kada je u zamjenu za prekid hrvatske agresije i vojno savezništvo u borbi protiv srpskog agresora, prihvatio koncept konfederacije Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske bez kojeg Tuđman nikada ne bi pristao na dogovor. Da rezimiramo: pregovarački napori Alije Izetbegovića s jedne, odnosno napori Franje Tuđmana i rukovodstva tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne s druge strane, svodili su se – izuzmemo li stalna trvenja u vezi s kartama i kontrolom teritorija – uglavnom na jedno: sačuvati, odnosno oteti od bh. državnosti onoliko koliko se može, kako bi se ona ili što više ojačala da može samostalno funkcionirati ili pak dovoljno oslabila da se s vremenom raspadne, a njeni pojedini dijelovi priključe Hrvatskoj, odnosno Srbiji.

IX

Legalizacija podjele. Zagreb, 8. avgust 1995. Posljednji mirovni plan Međunarodne zajednice za BiH, plan tzv. Kontakt-grupe, već godinu dana je mrtav; američki diplomata i Clintonov specijalni izaslanik za Balkan, Richard Holbrooke zajedno sa svojim timom, te novim supredsjedateljem Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, švedskim diplomatom, Carlom Bildtom, koji je na tom mjestu zamijenio Davida Owena, ubrzano radi na pripremi novog mirovnog plana na temelju raspodjele teritorija 51/49, ali u tom trenutku, čini se, mirovni proces potpuno stagnira: hrvatske i bh. snage su u ofanzivi u Zapadnoj Bosni, srpska vojska je u povlačenju i čini se da tokom svečanog prijema u Predsjedničkom uredu, nakon godina smrtnog neprijateljstva, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović napokon uviđaju benefite vojnog i političkog savezništva: zahvaljujući splitskoj Deklaraciji o „oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“ iz jula mjeseca te godine, oslobođena je Kninska krajina i deblokiran bihaćki džep.

No, to je samo privid; u suštini Tuđman ne samo da nije spreman na trajno pomirenje s Izetbegovićem – riječ pomirenje, u ovom slučaju, i za jednog i za drugog samo je drugi naziv za izdaju – nego ni na iskreno vojno savezništvo: kao i u slučaju s propalom deblokadom Sarajeva u junu 1995. godine, i u oslobađanju Zapadne Bosne Tuđman se držao svoga osnovnog plana, odnosno sprovođenja dogovora sa Miloševićem, sklopljenog u Karađorđevu i Tikvešu u proljeće 1991., to jest dogovora Karadžića i Bobana iz Graza, prema kojemu su „osvojeni“ srpski krajevi u zapadnoj Bosni hrvatskoj strani trebali poslužiti kao kompenzacija za „izgubljenu“ bosansku Posavinu⁸Ivo Komšić, „Tuđmanov haški profil: Udruženi zločinački poduhvat na BiH“; Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2021.. Drugim riječima, radilo se o tzv. kompaktiranju hrvatske i srpske etničke teritorije u Bosni i Hercegovini, pri čemu je od suštinske važnosti za Tuđmana – za šta je, iz sasvim drugih razloga, imao Holbrookeovu, odnosno podršku američkog pregovaračkog tima za uspostavu mira na Balkanu – bilo spriječiti pad Banja Luke u ruke Petog korpusa Armije RBiH, odnosno spriječiti kapitulaciju Republike Srpske, jer je od samog njenog osnivanja Republika Srpska bila neka vrsta garancije buduće podjele BiH na dva dijela, hrvatski i srpski. Aliji Izetbegoviću u tom trenutku u prilog ne idu ni sve izraženija međunarodna nastojanja da se Republika Srpska politički i ustavno legalizira, što će se i desiti na sastanku ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, u Ženevi, 8. septembra 1995. godine⁹ Ispred Bosne i Hercegovine ovaj sporazum je potpisao Muhamed Šaćirbey, koji nikada javno nije obznanio po čijem nalogu je to uradio. (Ivo Komšić, „Tuđmanov haški profil: Udruženi zločinački poduhvat na BiH“; Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2021.) Međutim, svega nekoliko dana prije Geneve, Šaćirbey i Izetbegović sastali su se u Ankari s Richardom Holbrookeom i njegovim saradnicima, Bobom Owenom i Chrisom Hillom, gdje su u zamjenu za političke ustupke koje je učinio Slobodan Milošević, prihvatili dvoentitetski ustroj BiH, po omjeru 51/49, kao osnovu za buduće mirovne pregovore, te usto i predloženi naziv entiteta „Republika Srpska“. (Richard Holbrooke, „Završiti rat“, Šahinpašić, Sarajevo, 1998.) Treba reći i da je osim Šaćirbeya, u bh. delegaciji na sastanku u Genevi bio i Hasan Muratović. (Carl Bildt, „Misija mir“, Zid, Sarajevo, 1998.) . Tokom daytonskih mirovnih pregovora, dva mjeseca poslije, ona će ući u teritorijalni sastav Bosne i Hercegovine kao jedan od dva ravnopravna entiteta, i to skoro u identičnim granicama koje je, početkom maja 1995., na poleđini jelovnika u londonskom Guildhallu, Tuđman skicirao Paddyju Ashdownu.

Epilog. Alija Izetbegović je u nekoliko navrata tokom rata govorio o prisustvu Hrvatske vojske u Srednjoj Bosni i dijelovima Hercegovine, za Tuđmana u jednom intervjuu čak kaže da je krenuo „Miloševićevim putem, samo s nekoliko godina zakašnjenja“¹⁰Intervju za RTV BiH, 24. 11. 1993.; preuzeto iz knjige „Alija Izetbegović: Bosna je velika tajna, intervjui 1989 – 1995“, Oko, Sarajevo, 2005., te da i jedan i drugi u Bosni i Hercegovini vode „krstaški rat“¹¹ Isto.; međutim u literaturi koja se bavi afirmacijom njegovog lika i djela, vrlo rijetko se i uglavnom mimo konteksta spominje dodjela ordena kraljice Jelene s lentom i Danicom, možda zbog toga što je i sam Izetbegović odluku da primi Tuđmanovo odlikovanje smatrao jednim od svojih najvećih životnih promašaja. Nije teško zamisliti da je oko toga dvojio, te da je na kraju, ma koji god razlozi bili – vjerovatno je mislio da jedino ako učestvuje u Tuđmanovoj predstavi u Predsjedničkim dvorima u životu može održati nadu u daljnje oslobađanje teritorija, a samim tim i u opstanak muslimanskog naroda i Bosne i Hercegovine kao njegove države – ipak shvatio da je pogriješio, unatoč tome što to nikada nije javno priznao. U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.

• 1
  Muhamed Borogovac, „Rat u Bosni i Hercegovini: politički aspekti“, Narodni list d. d., Zadar, 2000.
• 2
  Mesud Šadinlija, „Između pravde i realpolitike“, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2018.
• 3
  Jedan od autora prijedloga o Uniji triju republika, britanski diplomata, David Owen, u svojoj je knjizi „Balkanska odiseja“, ovako opisao pregovore između Izetbegovića i Krajišnika u Ženevi, sredinom septembra 1993., vjerovatno u najkritičnijem trenutku za državu BiH: „Izetbegović je bio u velikoj nedoumici u pogledu najboljeg pristupa. U jednom je trenutku upitao Krajišnika da li bi mu bilo lakše ustupiti više teritorija kad bi znao da se može otcijepiti i dobiti potpunu nezavisnost za svoju republiku. Krajišnik je rekao ‘ne’: bosanski Srbi nisu u tom trenutku mogli ustupiti više teritorija, čak niti pod tim uvjetima, a trenutni je paket u to vrijeme bio najviše na što su mogli pristati. Krajišnik je, međutim, zatražio da se u bosanskoj srpskoj republici o ovom pitanju održi referendum u vremenu od dvije godine. Istaknuli smo kako postojeći ustav dopušta odcjepljenje jedino ako se s time suglase sve tri republike. Upravo tada je Izetbegović kazao da se bosanski Muslimani možda neće protiviti otcjepljenju ukoliko do tada budu zadovoljni teritorijem.“ (David Owen, „Balkanska odiseja“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998.)
• 4
  Na zasjedanju Skupštine BiH i bošnjačkog sabora, u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993. godine, Izetbegović je u svom uvodnom obraćanju zastupnicima istakao neophodnost prihvatanja Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana, odnosno stvaranja muslimanske ili tzv. „fildžan države“ na prostoru koji je obuhvatao 28 posto teritorija BiH: „Odlučili smo se da odbranimo njenu (bh.) cjelovitost, za buduće, nadam se, razumnije generacije. U međuvremenu se izgleda moramo podijeliti. (…) Mislim da je bolje da to učinimo za pregovaračkim stolom. Ipak, za historiju treba da ostane upamćeno – mi nismo htjeli podjelu, ona nam je nametnuta.“ (Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.) Usprkos tome, većina zastupnika se izjasnila protiv prihvatanja plana u onoj formi u kojoj je on bio ponuđen bh. delegaciji (22,30%) ili za prihvatanje plana, ali uz uslov da se silom vrati okupirana teritorija RBiH (62,64%). I na sastanku sa članovima SDA u Zenici, 14. novembra 1993., Izetbegović je branio ideju Unije tri republike: „Ovakva srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, sa zajedničkim Predsjedništvom u kojima bi Srbi delegirali četnike, Hrvati ustaše, nije moguća. Molim vas, to je moje uvjerenje. (…) I dalje se insistira na tome da je to moguće. Ja vam kažem da to nije moguće. (…) Moramo ovdje graditi civiliziranu državu ili nemamo šansi. (…) To će ipak biti država u kojoj će biti 80 posto Muslimana i bit će muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska usprkos tome što tamo ima, tako, 3 miliona Arapa, itd.“ (Mustafa Čengić, „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“, Kult-B, Sarajevo, 2015.)
• 5
  Prvi sporazum u kojem se javno spominje konfederacija BiH i Hrvatske je sporazum iz Splita, kojeg su tačno petnaest dana nakon sporazuma Boban – Karadžić u Grazu, po ovlasti Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, 18. maja 1992. godine, potpisali, ispred SDA BiH: Šemso Tanković, Salim Šabić i Alija Alihodžić, a ispred HDZ BiH: Franjo Boras i Miljenko Brkić. Alija Izetbegović malo je govorio o ideji konfederacije s Hrvatskom u javnosti – u svojim Sjećanjima je, na primjer, uopće ne spominje – no tri dana poslije potpisivanja pomenutog Sporazuma, u izjavi koju je dao Radiju BiH rekao je da je bio iznenađen žestinom reakcije javnosti na taj prijedlog, naglasivši da je riječ o razgovorima stranaka, a ne o razgovorima na državnom nivou, te da se o takvoj ideji razgovaralo još u kontekstu SFR Jugoslavije. („O konfederaciji poslije rata“, Slobodna Dalmacija, 22. 5. 1992.)
• 6
  Nakon dogovora u Splitu, uslijedio je prijedlog ustavno-pravnog rješenja za BiH do kojeg su 27. avgusta 1992. u Međugorju došle tročlane komisije SDA – po Izetbegovićevom ovlaštenju ovu komisiju činili su Ćamil Salahović, Ismet Hadžiosmanović i Muharem Cero – i HDZ-a BiH i unatoč tome što su se tokom prezentacije prijedloga tog sporazuma Aliji Izetbegoviću, njegovi saradnici Salim Šabić i Mirsad Čeman usprotivili usvojenim zaključcima, Izetbegović ga je ocijenio kao dobru osnovu za daljnje pregovore, da bi ga kasnije verificirao i sam Franjo Tuđman. Sporazum je bio zasnovan na ustavno-pravnoj reorganizaciji teritorija BiH na četiri regije ili provincije, što je tokom pregovora u Ženevi, početkom 1993. godine, dovelo do plana o kantonizaciji BiH na način na koji je to predviđao Vance-Owenov mirovni plan (U članku pod naslovom „Bosna bit će cijela iz četiri dijela“, Nedjeljna Dalmacija je 2. septembra 1992. godine ovaj sporazum nazvala historijskim). Da su stranačke delegacije HDZ-a i SDA zaista razgovarale o raspodjeli teritorija Bosne i Hercegovine na etničkim osnovama, pokazuje i članak koji je za časopis „Ogledalo“ svojevremeno napisao i član pregovaračkog tima Alije Izetbegovića u Ženevi, 1993. godine, Musadik Borogovac: u tekstu „Alija protiv Alije“, on navodi da ga je na pregovorima između Hrvata i Muslimana, održanim u Neumu, 23. decembra 1992. godine, vođa Izetbegovićeve delegacije na tom sastanku, Kasim Trnka, upozorio da „ne insistira na demografskim podacima o Mostaru iz 1991.“ obzirom da je već ranije „na vrhu dogovoreno da će Mostar pripasti Hrvatima.“ („Alija protiv Alije“, Musadik Borogovac, časopis „Ogledalo“, br. 2/1997.) I konačno: u Deklaraciji, koju su 14. septembra 1993. u Ženevi potpisali Izetbegović i Tuđman, u tački 5. navodi se da su se dva predsjednika sporazumjeli da će „osnovati radnu skupinu radi teritorijalnog razgraničenja između dviju Republika u predviđenoj Uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa.“ („Tuđman i Izetbegović potpisali Sporazum: Prekid svih sukoba“, Slobodna Dalmacija, 15. 9. 1994., str. 17) Unija triju republika bio je prijedlog mirovnog plana koji je potekao od supredsjedatelja Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Davida Owena i Torvalda Stoltenberga, o unutarnjem uređenju BiH, kasnije poznatom kao Owen-Stoltenbergov plan ili Invincible plan (prema britanskom nosaču aviona HMS Invincible, gdje su vođeni pregovori); u suštini, radilo se o etničkoj podjeli BiH na tri republike – muslimansku, srpsku i hrvatsku – s vrlo labavom centralnom vlašću i s mogućnošću otcijepljenja nakon dvije godine.
• 7
  Kao i Franjo Tuđman, i Alija Izetbegović je 18. marta 1992. prihvatio Carrington-Cutillerov model unutarnjeg uređenja BiH podijeljene na suverene nacionalne kantone, koji su dio svoga suvereniteta mogli prenijeti na matične države, što se odnosilo na Srbiju i Hrvatsku, ali je, kako je već prethodno rečeno, desetak dana poslije toga povukao svoj potpis.
• 8
  Ivo Komšić, „Tuđmanov haški profil: Udruženi zločinački poduhvat na BiH“; Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2021.
• 9
  Ispred Bosne i Hercegovine ovaj sporazum je potpisao Muhamed Šaćirbey, koji nikada javno nije obznanio po čijem nalogu je to uradio. (Ivo Komšić, „Tuđmanov haški profil: Udruženi zločinački poduhvat na BiH“; Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2021.) Međutim, svega nekoliko dana prije Geneve, Šaćirbey i Izetbegović sastali su se u Ankari s Richardom Holbrookeom i njegovim saradnicima, Bobom Owenom i Chrisom Hillom, gdje su u zamjenu za političke ustupke koje je učinio Slobodan Milošević, prihvatili dvoentitetski ustroj BiH, po omjeru 51/49, kao osnovu za buduće mirovne pregovore, te usto i predloženi naziv entiteta „Republika Srpska“. (Richard Holbrooke, „Završiti rat“, Šahinpašić, Sarajevo, 1998.) Treba reći i da je osim Šaćirbeya, u bh. delegaciji na sastanku u Genevi bio i Hasan Muratović. (Carl Bildt, „Misija mir“, Zid, Sarajevo, 1998.)
• 10
  Intervju za RTV BiH, 24. 11. 1993.; preuzeto iz knjige „Alija Izetbegović: Bosna je velika tajna, intervjui 1989 – 1995“, Oko, Sarajevo, 2005.
• 11
  Isto.